Ovogodišnje izdanje Queer Zagreb festivala ugostilo je četrdesetak umjetnika iz raznih zemalja objedinjenih u deset kazališnih predstava. Ono što obilježljava ovaj festival njegovo je odstupanje od uštogljene i predvidljive kulturnjačke norme, što skeptična većina na ovim prostorima i dalje smatra neprikladnim i prihvaća jedino u vidu provokacije. Tako je publika koja ovaj festival posjećuje iz godine u godinu, za standarde jednog glavnog grada, i dalje malobrojna. Na sveopće čuđenje, dio programa ovogodišnjeg festivala odigrao se u Histrionskom domu, a osim predstava i večernjih zabava ljubitelji queer tematike do 14. svibnja mogu pogledati i filmski program festivala u kinu Europa.
Sedmo izdanje Queer Zagreba otvorila je predstava Raimunda Hoghea koji se zagrebačkoj publici predstavio i prije tri godine sa svojom izvedbom . Ove godine uprizoreno je njegova intrepretacija još jedne izuzetno poznate glazbene podloge Ravelov Boléro. Kako kaže sam Hoghe, Boléro mnoge asocira na žene i muškarce odjevene u crvene haljine i crna odijela koji igraju uobičajenu heteroseksualnu priču o privlačenju i žudnji. No ponukan vlastitim, drugačijim životom on ujedno ima i drugačiji pogled na ovu glazbenu podlogu. Tako se na sceni pojavljuje pet muškaraca i jedna žena koji se u dvosatnoj plesnoj izvedbi ne usredotočuju na muško/ženske subjekte. Zbog Hogheovog minimalističkog pristupa sjajna trupa njegovih plesača u Boléro Variations nije pokazala mnogo iz raspona svog djelovanja, pa je predstava na trenutke postajala zamorna. No ono što je ugodno iznenadilo zagrebačku publiku jest ponavljanje zvučnog zapisa Olimpijade održane 1984. u Sarajevu kada su Jayne Torvill i Christopher Dean na Boléro osvojili zlatnu medalju u umjetničkom klizanju.
Mladi Dominic Johnson je publiku Queer festivala počastio jedinstvenim vizualnim događajem. U svom performansu Transmission koji nije za svačije oči, britanski teoretičar i umjetnik eksperimentirira sa crvenom bojom. Svoj performans otvara njišući lance zakačene na čelo koje potom skida. Uz krv iz nastalih rana i vodu Johnson po sebi pospila šljokice i crvenu prašinu tvoreći tako nesvakidašnji prizor.
Kazališni dio sedmog izdanja Queer Zagreba zatvorio je zanimljiv projekt redatelj José Celso Martinez Corrêa iz Teatra Officina. Ova umjetnička trupa jedna je od najpoznatijih brazilskih kazališnih skupina koja je predstavnica tropikalizma, umjetničkog i društvenog pokreta koji je izrastao iz kombinacije brazilske varijante pop kulture i režim neoliberalne modernizacije koji je provodila vojska. José Celso Martinez Corrêa je posebno za ovu priliku uprizorio Platonovu Gozbu u kojoj je okupio i domaće umjetnike. Ova vizaualno dojmljiva izvedba svakako je jedna od zanimljivijih predstava s ovogodišnjeg Queera.
Festival koji svake godine doprinosi raznovrsnosti kulturne ponude u Hrvatskoj i dalje je u potrazi za svojom brojnijom publikom koja će sa zadovoljstvom upijati i ''drugačije'' vidove umjetnosti. No hoće li na ovim prostorima ona ikad stasati, teško je predvidjeti. Uzme li se u obzir da je i samo Ministarstvo znaosti, obrazovanja i športa, koje je kao ogledalo hrvatskog obrazovnog sustava, odbilo dati preporuku za organizirane posjete srednjih škola izložbi Nacistički teror nad homoseksualcima od 1933. - 1945. koja je bila organizirana kao uvod u prošlogodišnji Queer Zagreb, malo je izvjesno da će se situacija u skorije vrijeme promijeniti na bolje.
