Nekompetentni novinari, nezainteresirani urednici, vlasnici medija opterećeni zaradom, oglašivači-ucjenjivači, epiteti su koje predstavnici nekih udruga dijele onima koji bi ih trebali medijski pratiti. Ipak ima i onih koji priznaju da i neke udruge ne znaju ili se ne trude na pravi način kopati alatima za odnose s javnošću i nedostatak novca nadoknaditi inventivnošću.
Naši i vaši
Koji su vaši novinari? To je pitanje koje sam uputio svojemu prijatelju Toniju Vidanu iz Zelene akcije kad sam prije par godina osnivao Eko Kvarner, prisjeća se početaka odnosa s javnošću predsjednik kvarnerskih ekologa Vjeran Piršić, što dovoljno govori o tome kako smo od početka smatrali kako je kvalitetan odnos s medijima fundamentalan za uspjeh kampanje jer bez medija nema pritiska na birače i nemoguće je lobirati za održivi razvoj. I pritom Piršić nije bio zadovoljan adresama medija koje mu je Vidan nudio, on jednostavno želi znati poimence ljude koji u medijima prate aktivnosti njegove udruge. Taj adresar Piršić ažurira tijekom godine i tvrdi kako točno zna što je i kada rekao ili će reći tijekom svih svojih osam medijskih kampanja koje je vodio ili vodi. Naše su kampanje uspješne jer se prvo radi o opasnostima projekata protiv kojih se borimo, drugo na raspolaganju smo 24 sata, jednom sam dao izjavu petnaest minuta nakon ponoći, a novinari nas cijene i zato jer ih servisiramo s fotografijama i materijalom, objašnjava Piršić svoj odnos s medijima. On je svoje znanje o tome pokupio iz priručnika za medijske kampanje talijanskog Greenpeace-a. Neki su od predstavnika organizacija prešli i na drugu stranu pa je tako predsjednik udruge Drugi korak Dorino Manzin postao urednik televizijske emisije o civilnom društvu Povećalo. On smatra kako se medijsko praćenje udruga zadnjih godina poboljšalo jer se udruge trude da ih se na pravi način shvati. Predstavnici udruga trebali bi prestati pisati kolumne pune prestručnih izraza koje šira publika ne razumije, recimo o queer teorijama, savjetuje Manzin, dakle izbjegavati kolumne koje čita desetak ljudi koji se onda međusobno hvale kako su pametni. Intervjui su mnogo učinkovitiji.
Pressica – prevladani alat za odnose s javnošću?
Manzin misli da medije treba zvati samo onda kad im se zaista nešto ima reći. Slično je i u Zelenoj akciji iz koje se Tomislav Tomašević često obraća medijima ali konferencije novinare organizira samo kad je u pitanju velika vijest jer u toj organizaciji smatraju da je trend u medijima da ne prate pressice. Pogotovo to izbjegavaju televizije. No kod odnosa s javnošću bitna je i dobra priprema. U našoj organizacija postoji procedura: voditelji projekta pišu priopćenja, ja ih pregledavam i na kraju ako ima vremena Upravni odbor ih odobri, objašnjava Tomašević . U Zelenoj akciji su zadovoljni kvantitetom medijskih izvješća o toj udruzi no ne i kvalitetom, pogotovo televizijskih izvještavanja. Televizijski novinari često koriste kameru kao diktafon jer ne shvaćaju o čemu je riječ, potkrepljuje svoje nezadovoljstvo Tomašević, pa bilježe sve a na kraju ne prenose ključne poruke koje smo istaknuli, pa su prilozi nejasni.
O sličnom govori i novinarka Vjesnika Gordana Petrovčić: Radim devet godina u Vjesniku i u to vrijeme prošla je gomila novinara kroz gradsku rubriku no nitko nije pokazao interes da zajedno sa mnom prati civilno društvo i ekološku problematiku. Čini se da ni društvo u cjelini pa onda ni novinari nemaju interes za te teme. Piršić smatra kako mladi novinari koji gube vrijeme na praćenje dugih sastanaka nemaju vremena za educiranje ili recimo čitanje studije utjecaja na okoliš od mnoštvo stranica pa bi ih o bitnom ipak trebale informirati same udruge. Zanimljivo je da se gotovo nitko od naših sugovornika iz civilnog sektora ne buni protiv loših izvještaja. Postoje mladi novinari koji nemaju pojma toliko da ne znaju ni prezime sugovornika, žali se Sanja Sarnavka iz udruge B.a.b.e. Ona više novinare ne zove jer pola radnog vremena troši na izjave novinarima: Nemamo se vremena buniti zbog loših izvještaja a to nema ni smisla jer i publika toliko površno konzumira medije da je to gubljenje vremena.
Odaziv univerzalnih neznalica i materijali za njih
Božica Ciboci iz Hrvatskog helsinškog odbora tvrdi kako često nema vremena za komunikaciju s novinarima a oni nisu upućeni u rad organizacije koju prate. Nedavno smo slali obavijest o školi o ljudskim pravima, koja će se održavati ovoga ljeta, žali se na ignoriranje medija Ciboci, no ta obavijest nije bila nikome interesantna. Predsjednik zagrebačkog ogranka HVIDRE i član Vijeća za razvoj civilnog društva Ivan Panđa također se žali kako novinari ne dolaze na tiskovne konferencije. Čini se da bi nas pratili kad bi se češće svađali i tukli s nekim, tvrdi Panđa. Nekoliko zadnjih slučajeva samoubojstava branitelja gotovo da je prošlo nezapaženo a isto tako ni naša tužba Ustavnom sudu protiv Fonda za branitelje, zbog nezadovoljstva određivanjem imena onih koji će upravljati braniteljskim dionicama, mediji su ignorirali. I dok HVIDRI uglavnom dolaze novinari HINE i Hrvatskog radija, takvu nacionalnu pokrivenost samo sanjaju u osječkom Centru za mir, nenasilje i ljudska prava. Oni tvrde kako dosad nije niti jednom izostala reakcija lokalnih medija na njihove pozive no teško im je na svoje događaje pridobiti novinare-dopisnike velikih nacionalnih medija iz metropole.
Ne može se od novinara očekivati da budu upućeni u sve, brani sedmu silu Manzin, jer bi ih umjesto dvadeset trebalo u nekim redakcijama tri tisuće, udruge ih trebaju informirati. Slično misli i novinarka Radia 101 Tihana Belužić: Žalosna sam kad vidim nešto u drugim medijima da se dogodilo i da nisam, nakon sedam godina uređivanja emisije 'Pisele piše', ni pozvana na taj događaj a udruge koje su ga organizirale uvrijeđene su što ih se ne prati. Ona misli kako bi se udruge trebale bolje pripremati za događaje koje organiziraju te da bi trebale imati dobre materijale za novinare koji na njih dođu. To znači da i ako se dogodi da dođe novinar koji ne zna ništa o onome što se priča može dobro izvijestiti uz pomoć materijala koje je na pressici dobio.
(Ne)opravdana medijska pozornost
Odnos medija spram organizacija civilnog društva nije drugačiji nego odnos prema bilo čemu: kad je nešto istinska senzacija onda tomu posvete pozornost, smatra Srđan Dvornik iz Hrvatskog helsinškog odbora. Mala je elita novinara koji mogu prepoznati nešto što se isprva ne čini važno, dakle oni koji bi mogli analitički doći od očiglednih činjenica do nečeg drugog. Dok neki smatraju kako su novinari nepripremljeni i nekompetentni u Osječkim zelenima smatraju kako su novinari koji prate ekološke udruge nisu neiskusni. Oni smatraju kako se praćenje organizacija civilnog društva mijenja jer je sve veći interes medija za ekološku problematiku. Ona je postala političko pitanje, što uz dobre stvari nosi mogućnosti i za manipulacije glasačima. Kao primjer za to navode to što svi žele riješiti pitanje otpada ali nitko ne želi deponiju, kao što je to tipično izraženo u kampanji protiv Centra za gospodarenje otpadom u Lećevici.
Kruno Kartus iz Alerta misli kako u medijima bolje prolaze oni koji izmišljaju bombastične naslove, često i neutemeljene a te organizacije to vjerojatno rade kako bi ostale u fokusu medija: Spomenuo bih ovdje udrugu Eko Kvarner koja u Alertu dobiva jednako prostora kao i sve druge ekološke udruge, što, po meni, nije slučaj s masovnim medijima koji favoriziraju naizgled radikalne istupe s nažalost kratkotrajnim i nekonstruktivnim utjecajem, umjesto da se promovira ekološki pokret kao stvaratelj i predlagatelj rješenja. Za sve informacije koje objavljujemo tražimo barem još dva izvora koji će nam je potvrditi i novinari više ni ne provjeravaju naše izjave jer nam vjeruju, uzvraća Piršić, samo sam dva puta u svim tim kampanjama lagao i to je bilo iz tog razloga jer sam htio da nas tuže i pokažu dokumente koje inače nisu htjeli dati na uvid.
Piršić otvara i pitanje neovisnosti medija: Riječ je o lažnoj neovisnosti u novinarstvu jer se Alert financira od Ministarstva zaštite okoliša i opće je poznato da im priopćenja šalje i piše glasnogovornica tog Ministarstva Kata Gojević, što je pacificiranje civilnog društva. Spomenuta glasnogovornica tvrdi da piše isključivo priopćenja Ministarstva i odgovara protupitanjem: Treba li Ministarstvo ukinuti potpore udrugama?
Oglašivač-zagađivač vulgaris, domesticus
Ono u čemu se osječki i kvarnerski zeleni slažu jest da je pritisak oglašivača kao problem nezavisnosti medija zamijenilo nekadašnji pritisak i kontrolu od strane vlasti. Primjer financijskih problema Ferala pokazuje kako kod nas prolaze mediji koji ne pristaju na nemoralne ponude oglašivača, argumentira svoj stav Kruno Kartus. Znam za nekoliko slučajeva kad je tekst neobjavljen zbog pritiska oglašivača.
Mi imamo takve tekstove kod sebe, a jedan je od njih onaj o sisačkoj rafineriji koji nije objavljen u Globusu, nadovezuje se na tu priču Vjeran Piršić. Reportaža o kojoj vi govorite nije objavljena zbog činjenice da su u istom razdoblju i druge novine pisale o istoj temi a u našoj priči nije bilo dovoljno novih elemenata, opovrgava tezu o korporativnoj cenzuri urednik Globusa Igor Alborghetti, to je uobičajena urednička odluka koja se često donosi kada postoje dvojbe oko kvalitete i tajminga neke priče. Premda Alborghetti tvrdi kako na njega nikad nije netko nazvao i tražio da ne ide tekst zbog oglašivača priznaje kako se nekoliko puta dogodilo da smo objavili utemeljene i vjerodostojne tekstove o različitim tvrtkama koje su kasnije naprasno prekinule marketinške ugovore. Takvi prekidi ugovora koji zaradu znače, uzrok su autocenzure pa novinari i urednici objavljuju blaže članke no što je to na stvari, smatra Piršić, oglašivači utječu na medije pa je užasno da jedan Holcim, za koji znamo što radi po Hrvatskoj, financira trening novinara. Drugi je aspekt medija žutilo koje jede mjesto koje bi mogle zauzeti teme civilnog društva. Dorina Manzina brine što se žute i zaglupljujuće teme pretaču iz jednog medija u druge: Mediji su poluga potrošačkog društva i na informacije gledaju kao na nešto što treba prodati što bolje pa se BIG Brother seli s televizije u druge medije.
Granica SENZACIONALIZMA i iNvEnTivnOsTi
Svi se predstavnici udruga gnušaju senzacionalizma i utjecaja oglašivača. S druge strane u situaciji kad udruge teško pronalaze novce i za svoje hladne pogone rijetki od njih imaju sredstva za skupe medijske kampanje. No svi naši sugovornici se slažu kako novac nije presudan za uspješnu kampanju. Ne, novac nije ključan za uspješan odnos s medijima već profesionalnost u odnosu, treba znati kako pisati priopćenja a poruke moraju biti jasne. Neke su akcije dobro prošle i medijima jer imaju dobre ideje koje su omogućile proboj u medije, pojašnjava Tomašević. Kampanje su prije koštale pet tisuća dolara a zadnja s Rodama o uvjetima u rodilištima samo četrnaest tisuća kuna, navodi Sanja Sarnavka. Kao dokaz navodi i kampanju sa siluetama žena koje su poginule od zlostavljanja čija je izrada i postavljanje na Jelačićevu trgu stajala samo tisuću kuna a bila čak dva puta spomenuta u Dnevniku: Dakle može se postići puno buke s malo love uličnim akcijama i javnim zagovaranjem, samo treba napustiti uvrijeđenost i naći kreativni put do medija.
