Kada bi se antifašizam mogao protokapitalistički brandirati i vlasnički zaštititi, a da pri tome ne izgubi svoj povijesni i aktualni smisao, novostvorenim post-jugoslavenskim državama trebalo bi zabraniti da se pozivaju na povijesni antifašizam kao svoj temelj!
Kao u, srećom, propaloj privatnoj akciji Titove unuke Saše Broz "zaštite" odnosno eksploatacije dedinog imena. Pitanje je samo da li to bila zabrana na rok ili doživotno.
Takvo pozivanje - priznavanje i (samo)prepoznavanje, one naprosto svojim postupcima i dosadašnjim političkim životom nisu zaslužile. No, stvar se može postaviti i strože: obzirom na svoje traumatsko porijeklo iz svjesne nacionalističke disolucije originalne zajedničke antifašističke države, pitanje je da li one uopće mogu učiniti taj korak u radikalno antifašističkom smjeru, a da se ne (samo)dokinu?
Jedno je sigurno: prilika za "politiku partizana", onu koja se uistinu ne bi samo pozivala na antifašizam, već bi ga i djelotvorno upražnjavala, u novom prafašističkom kontekstu 1991. nije iskorištena!
Kao suvremenoj inačici nekog protofašizma. No, broj takvih aktivista bio je suviše mali, da bi postigao kritičku masu spram u rafalu ispaljenih novih zaredalih "državotvornih" trenutaka. Prevagnula je "potreba" da se prave, do sada njih sedam, mala velikodržavlja. Nakon pokušaja "kosovizacije" Jugoslavije, prevladala je njena "srbizacija", koja je za zajedničku državu i antifašizam u njoj bila fatalna.
U političkom, a ne etničkom ključu, to treba čitati kao situaciju u kojoj su nad nama antifašistima zavladali protofašistički zagovornici malih velikodržavlja svih naroda i narodnosti. To farsično (više)"nacionalno oslobođenje" maltretira nas svojim nasilnim identitetskim politikama već dva desetljeća.
A sada, u procesu regionalnih i tzv. evroatlantskih normalizacija i integracija, svaka strana hoće sebe stilizirati (i) "antifašistički". Tako po legendarnom naputku hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, Hrvatska je antifašistička zato što je to bila strana povijesnih pobjednika u Drugom svjetskom ratu.
A što se može čitati kao: zato što je to dobitna karta i danas, što je u suvremenim /ne/demokratskim praksama tzv. evroatlantskih integracija sve manje jasno i samorazuljivo. A mi Hrvati imamo "mentalitet pobjednika". Što opet implicira: zato smo i pobijedili 90-ih. I više: ta je pobjeda navodno bila izborena na linji antifašističkog kontinuiteta.
Ta "hrvatska priča o /anti-fašističkom/ uspjehu" ima i svoje srpske, a sada u prvom planu i slovenske pandane. Nju, što svjesno, što nesvjesno, u svojim dirljivim post-jugoslavenskim susretima, usporedivim sa patetikom nekih drugih civilnih, npr. feminističkih i mirotvornih okupljanja, često šire i organizacije preživjelih boraca NOB-a. U tome, kao i željom da ih se izjednači sa ratnim veteranima 90-ih, i one zavode i bivaju zavedene u "objektivne" zagovaratelje novih (zavađeno/pomireno/zavađeno - i tako u lošu beskonačnost) državnih tvorevina.
Mala privreda antifašizma
Tako dosadašnja ružna praksa "nacionalizacije" i novokomponirano-državotvorne upotrebe partizana i njihove borbe, sjetimo se samo "hrvatskog" i "srpskog" načina komemoriranja Jasenovca, na svim "antifašističkim" državno-nacionalnim, pa i manjinskim, stranama, novom epizodom u tzv. slovensko-hrvatskim odnosima poprima samo nove dubine farsičnosti, inače odavno prisutnog povijesnog, ali
up to date revizionizma.
Stalno iznova svjedoci smo situacije da ideologija "nezavršenog Drugog svjetskog rata" ima strogo suvremenu funkciju
Stalno iznova svjedoci smo situacije da ideologija "nezavršenog Drugog svjetskog rata" ima strogo suvremenu funkciju. Tu situaciju zvali smo već raznim imenima: "normalizacijom" tekovina 90-ih, ideologijom pomirbe ili "huškanjem na pomirenje", "otvaranjem kao definitivnim zatvaranjem" novih država, "kulturalizacijom politike" itd. i sl.
Ta "industrija", ti pojmovi u njegovoj knjizi nisu u navodnicima, u službi je suvremene zaštite Izraela od svake ozbiljne kritike njegove nedopustive politike. To se čini tako što se kritičaru lijepi prestrašna etiketa da je poricatelj ili relativizator povijesnog holokausta. A ta blokada opet izaziva protuoptužbe "okrivljenih" da je baš izraelska politika u nekim aspektima usporediva sa nacističkom. Sve se odvija po obrascu dječje igre: "Što govoriš, to si ti!" Preventivna cenzura takve kritike najveća je u SAD, veća no u Izraelu, koji je brani.
A neke njene analogne varijante vidljive su i kod nas. Svojedobno su nama okupljenim antifašistima na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, koji smo se borili za povrat tog imena prekrivenog onim hrvatskih velikana, pripadnici desničarskog protuskupa dovikivali: "Fašisti!"
Primjenjeno dakle na naše "antifašističke" prilike, kritičko bi poimanje uspostavilo razliku između jednokratnog povijesnog Događaja, u badiouovskom smislu, antifašističke narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije, od današnje u svim postjugoslavenskim državama prisutne "industrije" ili tek " "male privrede" antifašizma, sa i bez navodnika.
Drugim riječima to bi se trebalo naprosto nazvati zloupotrebom antifašizma u dnevno-političke svrhe, koje nisu antifašističke! Već su u najčešćem sučaju tzv. evroatlantski integrativne. A što bi povijesni partizani i ostali antifašisti mislili o današnjoj EU, o NATO-u itd; možemo zamisliti. Do neukusa politički korektno, najmanje što možemo reći, jest da bi po tom pitanju bili skeptici.
Zjenice očiju
No to i nije neko realno pitanje, jer spada u, za one koji se pozivaju na materijalističko shvaćanje historije, ako ne krivu, a ono sigurno sasvim nezanimljivu, disciplinu "što bi bilo, kad bi bilo" naklapanja.
Naprotiv, ono što je za nas danas od vitalnog interesa jest odgovor na pitanje: što bi bilo antifašističko postavljanje u političkom i društvenom životu svijeta kakav je danas? Je li to uopće još potrebno ili moguće? Je li to moguće postavljanje državnih institucija? One možda jesu ustavno utemeljene na antifašizmu, no to našu ustavnu zajednicu ne smeta da u istom ustavu stoje i rasističke odredbe o zabrani regionalnog udruživanja.
A niti sam prijenos suverenosti s naroda na državu, koja mu je očito premalena, u njemu nije zadovoljavajuće riješen. Je li doprinos antifašizmu u današnjem svijetu život naših parlamentarnih stranaka? Tu treba vidjeti i kako je SDSS preuzeo na sebe partizansko naslijeđe. A što je sa antifašizmom svega onoga što potpada pod naziv ideoloških aparata države? Prije svega mislimo na obrazovni i medijski sistem.
Ili su "oaze" današnjeg antifašizma, uz sve nedostatke, ipak samo neke organizacije civilnog društva? Koje su npr. makar i dvoznačno "odradile" anti-NATO kampanju? Kao i cijela ona sfera alternativne kulture u kojoj preživljavaju ostaci socijalističke - komunističke i anarhističke misli (rjeđe i djelatne političke prakse) - na način tzv. antisistemskih pokreta?
U takvom kontekstu donedavno aktualni napad slovenskog Državnog savjeta, na čelu sa Blažom Kavčičem, koji je ustvrdio da "u suvremenoj Hrvatskoj nisu na pravi način vrednovani svi apekti NDH", te da "Hrvatska nikome nije isplatila ratnu štetu niti se ispričala", nije deplasiran samo zato što niti Slovenija nije dobro raskrstila sa svojom povampirenom kvislinškom poviješću, iako jest bolje od Hrvatske.
U toj situaciji isključivo obranaški i domobranski postavljaju se - "što govoriš, to si ti" - hrvatski mainstream mediji. Na perverzan način licitirajući sa našim misterioznim "viškom antifašizma", nad slovenskoim manjkom. Za Branka Mijića u Novom listu Kavčič je "Hitler iz susjednog sokaka"! To je nama naše novokomponirano "antifašističko" utemeljenje dalo!
Današnje stanje lažnog antifašizma u tzv. regiji nešto je poput, za sada, sedam degenerativnih bratstava i jedinstava, koja čuvaju sedam zjenica svojih čudovišnih očiju
Razlika između huškanja 91. i ovoga današnjeg, u kome opet učestvuje većina političke i medijske klase tzv. slovenskog i hrvatskog naroda, a u stvari proizvođača identitetskog nasilja, jest u tome što su si prvi puta svi međusobno predbacivali da nisu dovoljno državotvorni i antikomunistički.
A sada si scena politike kontinuiteta predbacuje da "drugi" nisu dovoljno antifašistički!? I dalje: da su zato baš profašistički! Zaista, naizgled puni cinički ideološki krug, a u istu svrhu. Simuliranjem"sukoba naroda" odvratiti od svijesti o grupnom i klasnom izrabljivanju usred krize kapitalističkog fundamentalizma.
Zato će ovaj za sada zadnji primjer kratkotrajnog dvostranog provociranja, za posljedicu imati i već ima nešto naizgled upravo obrnuto od nametnutog uvjerenja o postojećoj mržnji: dugoročnu normalizaciju revizionističkih praksa u obje države! To je ono što je u teoriji poznato kao figura "varanja (dvostruko polovičnom) istinom".
Manje apstraktno, a više slikovito, može se to reći i ovako. Današnje stanje lažnog antifašizma u tzv. regiji nešto je poput, za sada, sedam degenerativnih bratstava i jedinstava, koja čuvaju sedam zjenica svojih čudovišnih očiju. A ono povijesno bratstvo i jedinstvo za koje je Josip Broz Tito rekao da ga trebamo čuvati kao zjenicu svoga oka sada je u stanju koje dočarava video instalacija na izložbi riječkog umjetnika Nemanje Cvijanovića. Zjenicu oka, tog "dinaridskog velikog jorkšira", stalno iznova svi režu, kao u Buñuelovom nadrealističkom filmu "Andaluzijski pas".
*Napomena: Tekst je napisan prije izbijanja afere između Vedrane Rudan i predstavnika židovske zajednice.
