Masovni otvoreni online kolegiji (eng. massive open online courses) predstavljaju važan, pa čak i revolucionaran razvoj u obrazovanju. Takvi kolegiji su objavljeni na Internetu, besplatni, dostupni svugdje na svijetu svakome tko posjeduje laptop i internetsku vezu, a omogućuju ih poslužitelji s neobičnim imenima kao što su coursera, codeacademy, EDX, khanacademy te udacity. Pružatelji online kolegija su uglavnom sveučilišni konzorciji ili su blisko povezani sa sveučilištima. Štoviše, povezani su s elitnim sveučilištima poput Stanforda, Berkeleya, Harvarda, i Columbije.
Prosječna kvaliteta predavača je mnogo veća, jer ne postoji ograničenje broja studenata koji "pohađaju" predavanja i zato nema razloga da itko zaglavi s osrednjim predavačem
Online obrazovanje nije novost; postoje online tečajevi za odrasle koje prodaje The Teaching Company[1]; postoje čak i online sveučilišni programi koje uglavnom nude profitna sveučilišta. Ono što je novitet jest opseg i potencijal besplatnog online obrazovanja u kombinaciji s vodećim nacionalnim sveučilištima.
Otovreni kolegiji su, kao i kod konvencionalnog sveučilišnog obrazovanja, posloženi prema složenosti, omogućujući studentu da napreduje od početnih prema naprednim sadržjima. Kolegiji pokrivaju ne samo vrlo široki raspon tehničkih predmeta kao što su matematika, statistika, informatika, prirodne znanosti i elektrotehnika, već sve učestalije i kolegije iz društvenih i humanističkih znanosti. Spomenutim kolegijima ne donose sveučilišne bodove; niti se s njima može završiti prijediplomski ili diplomski studij; oni su (trenutno) služe osobama koje žele vještine ili znanje, a ne diplomu, bilo za vlastiti užitak ili praktičnu primijeniu. Upisati se može svatko bilo gdje u svijetu; pojedini online kolegiji privlače čak na desetke tisuća studenata. Svaki od kolegija uključuje česte testove znanja, a ponekad i semestralne i završne ispite. Ispite ocjenjuju vršnjaci (ostali studenti koji pohađaju isti kolegij - u jednom od programa ispit jednog studenta ocjenjuje pet kolega i konačna ocjena na ispitu je prosjek ocjena tih pet kolega ocjenjivača). Neki se studenti organiziraju u online studijske grupe, ili se s kolegama koji žive u blizini okupljaju i "uživo".
Student se može vraćati jednome sadržaju, a neki drugi ubrzati ili preskočiti - ukratko, može pratiti vlastiti tempo, što nije moguće na predavanjima uživo
Ovakav oblik učenja čini se boljim od konvencionalnih predavanja. Prosječna kvaliteta predavača je mnogo veća, jer ne postoji ograničenje broja studenata koji "pohađaju" predavanja i zato nema razloga da itko zaglavi s osrednjim predavačem. Online format ima i druge prednosti. Student se može vraćati jednome sadržaju, a neki drugi ubrzati ili preskočiti - ukratko, može pratiti vlastiti tempo, što nije moguće na predavanjima uživo. Prvorazredni predavač može učinkovitije komunicirati od udžbenika (i naravno, student može dopuniti predavanje s udžbenikom), i što je iznimno važno, student ne mora nigdje putovati ne bi li prisustvovao online predavanju. Dakle, sasvim je moguće dobiti prvorazredno američko obrazovanje bez obzira na to gdje živite i koliko novca imate. Jedino što vam je potrebno, jest prijenosno računalo i priključak za Internet. Jedan problem se nameće, a to je kako postaviti pitanja predavaču u učionici sa deset tisuća studenata. Neki kolegiji su taj problem riješili omogućujući studentima glasovanje najpopularnijih pitanja, pa se onda samo ta pitanja i proslijeđuju predavaču.
Razvoj masovnih otvorenih online kolegija novijeg je datuma; većina ih je mlađa od dvije godine. Tek su u posljednjih mjesec dana počeli dobivati značajnu medijsku pozornost (primjerice, u odličnom članku od 20. studenog u New York Timesu autorice Tamar Lewin). Možda će se naposlijetku ugasiti. Ali ja ne mislim tako; kao što sam već rekao, smatram da takvi kolegiji imaju revolucionarni potencijal.
Sasvim je moguće dobiti prvorazredno američko obrazovanje bez obzira na to gdje živite i koliko novca imate. Jedino što vam je potrebno, jest prijenosno računalo i priključak za Internet
Možda će taj potencijal biti jasniji ako promotrimo online kolegije u pogledu ponude i potražnje. Postoje tri vrste potraživača ovakvog proizvoda. Jednu čine umirovljenici i ostali koji traže nekakvu mentalnu stimulaciju. Druga i veća vrsta (dijelom i zato što su online kolegiji više međunarodne prirode) sastoji se od uglavnom mladih (ali i srednjovječnih) osoba koje žele steći vještine koje će pridonijeti njihovim karijerama. I treća vrsta, koja je u ovom trenutku više potencijal nego realnost, su potraživači diploma. To je trenutno samo potencijalna vrsta potraživača jer spomenuti online kolegiji ne nude diplomske, poslijediplomske, ili stručne certifikate. Oni to niti ne mogu, barem ne bez strožih metoda evaluacije njihovih rezultata. Osim ograničenja u pogledu studentskog ocjenjivanja, postoji i problem plagiranja u doba Googlea kada se ispit polaže kod kuće. (Ne postoji problem plagiranja ako se online kolegij ne ponudi za bodove ili ocjene). Čak i ako se ti problemi prevladaju, ostaje problem ocjenjivanja studenata isključivo na temelju predavanja - ne postoje grupni studentski radovi, nema osobne interakcije s predavačima, ne pišu se seminarski radovi niti završna teza. Također postoji problem heterogenosti skupine međunarodnih studenata primljenih na online sveučilište bez selektivnog procesa, samim time i s velikim razlikama u razini pripreme. Osrednji student iz nerazvijene zemlje možda može biti mnogo veći intelektualni potencijal nego vrhunski student srednje klase iz razvijene zemlje.
Što se tiče ponude na tržištu besplatnih online kolegija, nameće se problem razvoja održivog poslovnog modela. Naime, dokle god je tržište ograničeno na prve dvije skupine potraživača - osoba koji traže intelektualno obogaćivanje i osobe koje traže utržive vještine - troškovi pružanja ovakvih kolegija su vrlo niski. Oni se prvenstveno sastoje od skromnih bonusa za predavače - skromnih jer će većina predavača veliko povećanje svoje publike smatrati značajnim bonusom samim po sebi, kao i pridobivanje vjerojatno vrlo velikog tržišta za svoje udžbenike, iako će se popularizacijom online kolegija cjelokupno tržište udžbenika smanjiti. S pozitivne strane, čak i bez prodaje reklamnog prostora ili naplaćivanja upisnine, spomenuti kolegiji omogućuju jeftino oglašavanje fakultetima i sveučilištima na kojima su predavači zaposleni.
Pitanje ponude, a time i optimalnog modela poslovanja postaje aktualno samo ako pružatelji takvih kolegija odluče dodjeljivati diplome, čime bi se plasirali na ogromno tržište diplomskog, poslijediplomskog i stručnog obrazovanja. Tada bi upisi bili ograničeni (bit će automatski ograničeni kada se počne naplaćivati upisnina), a troškovi veći: zapošljavanje osoblja koje bi odlučivalo tko će biti primljen, zapošljavanje financijskog osoblja za prikupljanje upisnine i administriranje studentskih kredita i stipendija, morat će se angažirati i pratiti online ispiti, te omogućiti seminari i osigurati supervizije za završne radove - ukratko, online kolegiji bi morali snositi mnoge postojeće troškove konvencionalnih fakulteta ili sveučilišta. Ipak, troškovi po studentu bi bili znatno manji, jer bi bilo mnogo više studenata, pa bi prihodi od upisnine bili veliki iako bi upisnina bila skromna. Primjerice, troškovi studentskog smještaja bili bi vrlo niski jer bi studenti živjeli i raditi od kuće.
Pitanje ponude, a time i optimalnog modela poslovanja, postaje aktualno samo ako pružatelji takvih kolegija odluče dodjeljivati diplome, čime bi se plasirali na ogromno tržište diplomskog, poslijediplomskog i stručnog obrazovanja
Harvard ima oko 6 600 studenata. S lakoćom možemo zamisliti kako online Harvard upisuje 66 tisuća studenata na preddiplomski studij, bez smanjivanja prosječne kvalitete studenata. Ili čak 660 000, jer bi crpila svoje studente iz cijelog svijeta. Međutim, što bi se onda dogodilo fizičkom Harvardu, u Cambridgeu, američkoj državi Massachusetts, i njegovim studentima na kampusu? Ako nastavi s radom, postojat će sumnja, i to vrlo vjerojatno opravdana, da je diploma s fizičkog Harvarda vrednija od diplome s online Harvarda - ipak, postoje elitni studenti koji će odlučiti da je trošak manji, ali i kvaliteta online Harvarda bolja (bolja kvaliteta jer će samo najbolji profesori s Harvarda biti pozvani da održavaju predavanje online) od inicijalne ideje prestižne diplome s fizičkog Harvarda.
Pomak prema online visokom obrazovanju mogao bi imati ogroman utjecaj na američko visoko obrazovanje, usporediv s utjecajem Interneta na knjižare i izdavače. Fakulteti i sveučilišta bi se bez sumnje vrlo brzo i snažno konsolidirali. No bi li kvaliteta opala? Ja pretpostavljam da će porasti. Teže pitanje jest bi li se pomak prema online visokom obrazovanju zaustavio zbog želje studenata za konvencionalnim izvannastavnim aktivnostima poput sporta i života daleko od kuće s drugim mladim ljudima. Nema sumnje da bi se mnogi američki studenti, a manje strani, tako osjećali (studenti u većini stranih zemalja žive kod kuće, a ne na kampusu). Ali takvu prednost bi nadoknadila puno manja školarina i troškovi života te pristup boljem sveučilištu, jer ne bi bilo fizičkih ograničenja veličini sveučilišta. Postoji mnogo više od 6600 maturanata koji ispunjavaju uvjete za upis na Harvard; svi oni mogu biti primljeni na online Harvard bez ikakvih izdataka za fizički Harvard.
Richard A Posner je sudac Žalbenog suda (SAD-a) za sedmi sudski okrug i viši predavač na Chicago Law School. Napisao je gotovo 40 knjiga na temu prava i ekonomije. Časopis Legal Studies ga je izdvojio kao najcitiranijeg pravnog znanstvenika 20. stoljeća. Zajedno s profesorom Gary S Beckerom s Fakulteta za ekonomiju i sociologiju u Chicagu vodi popularan blog koji se bavi aktualnim pitanjima u društvu.
Članak je objavljen na Becker-Posner blogu 25 studenog 2012. Prilog je za H-Alter odabrala Ivana Ćosić. (op.ur.)
[1] Tvrtka iz SAD-a koja preko svojih mrežnih stranica prodaje snimke predavanja sveučilišnih i srednjoškolskih profesora.
