Savez samostalnih sindikata Hrvatske protiv je vraćanja HZZO-a u riznicu. Bio je protiv i kada je prvi puta HZZO-u administrativnom odlukom ukinuta njegova relativna samostalnost odnosno status izvanproračunskog fonda (2002.). Svi argumenti SSSH protiv "utapanja" u riznicu zdravstvenog doprinosa (tada na plaće i iz plaća radnika) potvrdili su se tijekom 13 godina netransparentnog upravljanja javnozdravstvenim novcem i bili razlozima ponovnog izlaska HZZO-a iz riznice (2015.).
No, ovih dana možemo čuti kako ministar financija Zdravko Marić, usputno, na ulicama Zagreba, najavljuje povratak HZZO-a u riznicu. Moglo bi se zaključiti kako država ne zna što hoće ili kako to i nije spomena vrijedno no, to nije točno. Ono što ministar Marić želi postići je ponovna netransparentnost sustava jer je najveći dužnik zdravstvu upravo država, za pojedine kategorije građana koje je svojim propisima izuzela iz obveze plaćanja zdravstvenog doprinosa. Ali i za njih netko HZZO-u mora uplatiti novac!
Stoga, ako HZZO ponovo uđe u riznicu, država će još jednom svoj dug prebaciti na sve ostale osiguranike. Drugi će korak biti daljnje smanjivanje dostupnosti i kvalitete zdravstvenih usluga. Treći je korak, zbog čega se sve prethodno i čini, daljnja komodifikacija zdravstvenih Stoga, ako HZZO ponovo uđe u riznicu, država će još jednom svoj dug prebaciti na sve ostale osiguranike. Drugi će korak biti daljnje smanjivanje dostupnosti i kvalitete zdravstvenih usluga. Treći je korak, zbog čega se sve prethodno i čini, daljnja komodifikacija zdravstvenih usluga i nova faza privatizacije.usluga i nova faza privatizacije.
Podsjetimo: u brojnim se zemljama javno zdravstvo prikazuje „gutačem javnog novca“ kako bi ga se proglasilo neodrživim i otvorio put privatizaciji. To što privatizacija zdravstva nigdje nije koristila građanima, niti se privatno zdravstvo pokazalo efikasnijim od javnog, nije važno, privatizacija se ionako provodi u korist i u interesu manjine kojoj je cilj što veći profit te prelijevanje javnozdravstvenog novca u privatne džepove. Tako je u Hrvatskoj od osamostaljenja proveden niz "reformi" s ciljem izvođenja javnog zdravstva na tržište i njegove postepene privatizacije – od početka rastakanja Štamparovog modela privatizacijom primarne zdravstvene zaštite odnosno domova zdravlja i uvođenja participacije te mogućnosti istovremenog rada liječnika u javnom i privatnom zdravstvu (što je potaklo odljev javnog novca u privatne džepove i stvorilo liste čekanja) tijekom 90-tih, do ukidanja samostalnosti HZZO-a, uvođenja dopunskog zdravstvenog osiguranja i dr. tijekom 2000-tih.
Svaka se reforma pravdala dugovima zdravstva i teškom ali nužnom odlukom vlade da osigura primjerenu razinu zdravstvene zaštite, u skladu s mogućnostima. Ovime ni na koji način ne želimo reći kako ne postoji potreba za uređenjem sustava (posebice javne nabave) te za zatvaranjem brojnih "rupa" kroz koje curi javnozdravstveni novac, za što su odgovorne javne vlasti. Ono što tražimo su analize i vjerodostojne podloge te široka javna rasprava i uključenost dionika o stvarnim problemima te mogućim rješenjima, što je svaki puta dosad izostalo.
Da zaključimo, vraćanje HZZO-a u riznicu nije tehničko već političko pitanje, ključni aspekt zdravstva kao javne politike. Stoga očekujemo da ministar Marić i Vlada RH ne ponove grešku učinjenu tijekom "brzinske" porezne reforme krajem prošle godine (bez poštivanja propisa, bez javne rasprave i uključivanja onih na koje se izmjene poreza na dohodak odnose). Upravo suprotno, očekujemo ozbiljnost i odgovornost, te inzistiramo na stvarnom socijalnom dijalogu i uključivanju predstavnika onih koji financiraju zdravstveni sustav.
