Domaći medijski moguli našli su se na istoj valnoj dužini s interesima "strateške" stranke vladajuće koalicije. I jednima i drugima savršeno odgovara sadašnja jalova i nedjelotvorna medijska regulativa, koja novinare drži u pokornom položaju u odnosu na njihove vlasnike, dok politika dobiva bezubo i pacificirano novinarstvo
I otkriće Novoga lista da je i bivša vlast tajno pratila i prisluškivala novinare potvrđuje da je zloupotreba tajnih službi jedna od konstanti u ovoj zemlji, ali i da je vjerodostojno i kritičko novinarstvo najgora noćna mora za svaku lošu vlast.
Upravo zbog toga je važno kako će se rasplesti afera s neopravdanim razrješenjem Milana F. Živkovića, savjetnika za medije ministrice kulture Andree Zlatar Violić, ali je još važnije kakva će biti sudbina najavljene nove medijske strategije, bez koje se medijima u ovoj zemlji ne piše dobro. Iako je javnost šokirao seksizam kojim se prva potpredsjednica vlade obrušila na Živkovića, u tom je slučaju posrijedi puno više od još jednog izljeva arogancije i bahatosti; riječ je o dobro promišljenoj politici i posve konkretnim interesima.
Hrvatska narodna stranka već se jasno profilirala kao stranka bogataša, koja želi preuređenje društva po mjeri svoje klijentelističke mreže, nauštrb javnog interesa, a u korist krupnog kapitala. Pritom se ne libi ni ugrožavanja prirodnih resursa ove zemlje, čime ugrožava interese budućih naraštaja. U ovom se slučaju najvjerojatnije radi o "narodnjačkom" komplotu politike i pojedinih vlasnika medija, kojima sadašnja (ne)reguliranost medijskog tržišta itekako odgovara, škodeći interesima javnosti i samih novinara.
Rušeći Živkovića, Vesna Pusić zapravo ruši pokušaj reformiranja aktualne medijske baruštine i afirmacije kvalitetnog informiranja javnosti. Potraga za novom medijskom politikom sada je blokirana.
Cilj loše i neuspješne politike medijsko je eutanaziranje građana trivijalnim sadržajima, ne bi li se otupila njihova kritička oštrica
Upravo na ovom mjestu domaći medijski moguli našli na istoj valnoj dužini s interesima "strateške" stranke vladajuće koalicije. I jednima i drugima savršeno odgovara sadašnja jalova i nedjelotvorna medijska regulativa, koja novinare drži u pokornom položaju u odnosu na njihove vlasnike, dok politika dobiva bezubo i pacificirano novinarstvo, koje bježi od "dosadne" i "zamorne" politike i ozbiljnih rasprava.
Cilj loše i neuspješne politike medijsko je eutanaziranje građana trivijalnim sadržajima, ne bi li se otupila njihova kritička oštrica, posebice u situaciji kada već odavno nema funkcionirajuće opozicije i kada se očekuje jačanje krize, što kod vladajućih povećava strah od javnog nezadovoljstva i demonstracija.
No tu su i prizemniji motivi. Samo uz ovakvo novinarstvo kakvo je hrvatsko ministrica Pusić može nepomućeno uživati u ulozi "uspješne" šefice diplomacije, premda je u manje od godinu dana odnose sa Slovenijom toliko zabrljala da je time ozbiljno ugrozila planirani hrvatski ulazak u EU. Upravo u njezinom mandatu doživjeli smo i vjerojatno najveću međunarodnu blamažu od osamostaljenja, kada je Hrvatska prije nekoliko dana u UN-u Palestincima zanijekala pravo na državnost, za koju se i sama još nedavno krvavo borila. Hrvatska se prema palestinskom zahtjevu ponijela "pusićevski" hladno i bešćutno.
Iako bi zbog toga - da je Hrvatska ozbiljna i doista neovisna država - ministrica Pusić morala dati ostavku, ona građanima bezobrazno poručuje da ne zna u kojem je drugom razdoblju Hrvatska ovoliko dobila i na ugledu i na poštovanju!? Možete li onda zamisliti gdje bi bio kraj toj drskosti i samovolji kada više ne bi bilo kritičnih novinara i neovisnih medija?
Jer barem to nije teško. Samo dobro pogledajte oko sebe.
