Pogledajte Egipat i Tunis. Što vidite? Plamen, bunt, revolt, revoluciju - proljeće arapskih naroda, koje je zapalilo i Maroko, Alžir, Jordan, Jemen, Mauritaniju, pa čak i Kuvajt. I što je u tome najluđe? To što je jordanski kralj Abdulah za svaki slučaj na brzinu raspustio vladu? To što je jemenski diktator Saleh za svaki slučaj naredio da se prepolove porezi i povećaju vojne plaće? To što su kuvajtske vlasti za svaki slučaj na brzinu svakom državljaninu poslale 2600 eura? Ne, već to da egipatski narod zahtijeva promjenu režima, odlazak bolesnog diktatora Mubaraka ("Dolje Mubarak", "Mubarak, briši", „Gubi se", „Avion za Saudijsku Arabiju te već čeka") i da se Zapad - međunarodna zajednica, Amerika, Europska unija - ne odaziva.
Još gore: egipatski narod zahtijeva odstupanje diktatora, Zapad ga u tome ne podupire. Zapadni vođe samo pozivaju diktatora na „smirivanje strasti", „uvođenje reformi", „dijalog s opozicijom", „veće medijske slobode", „poštivanje ljudskih prava". Upravo to su malo prije toga napravili i s Tunisom: tuniskog diktatora Ben Alija pozvali su na "smirivanje strasti", "uvođenje reformi", "dijalog s opozicijom" i "omogućavanje veće medijske slobode". Dok ga je tuniski narod pozivao da odstupi.
Nasreću, nemoguće - zapravo upgrade nemogućeg - uspjelo je i Tunižanima: Ben Alija su tako stisnuli i tako nadglasali da je pokupio zlato i pobjegao u Saudijsku Arabiju. Kad narod više nije strah, smrtni strah zgrabi diktatora. Tunižani su od Zapada zahtijevali malo. Toliko malo koliko zahtijevaju i Egipćani: da podupre njihov zahtjev za odlazak diktatora Mubaraka, koji je na vlasti već skoro 30 godina. I, naravno, ni s bijesnim, masovnim i revoltiranim pozivima za odstupanjem jemenskog diktatora Saleha, koji je na vlasti već više od 30 godina, Zapad se ne solidarizira. Daleko od toga. Zapad samo mirno, distancirano i pokroviteljski, s neokolonijalnom „zabrinutošću" prati revolucionarno vrenje u arapskim državama.
I sada pomislite - to je luđe od najluđeg: to je onaj isti Zapad, ista međunarodna zajednica koja je prije nekoliko godina „odlučno" zamijenila režim u Iraku i potjerala diktatora Sadama Huseina. To je ista međunarodna zajednica koja je zločestog Sadama Huseina strmoglavila u ime slobode i demokracije. A što žele Tunižani? Egipćani? Jemenci? Točno to: slobodu i demokraciju. Što su zamjerali Sadamu Huseinu? Torturu, teror, kršenja ljudskih prava, brutalno obračunavanje s opozicijom, medijsku blokadu, masovnu korupciju, nepotizam, klijentelizam. A što Tunižani, Egipćani i Jemenci zamjeraju svojim diktatorima? Točno to! I što su još zamjerili Sadamu Huseinu? Da je krao na izborima. Znate, bio je omraženi diktator, a na izborima je uvijek „čudom" dobivao 99% glasova.
Tunižani su tom apatijom Zapada - tom napola patetično, napola sociopatskom neutralnošću - mogli biti samo začuđeni i šokirani
A što je s Ben Alijem? Nikad nije pobijedio bez čuda: bio je omraženi diktator, a na izborima je dvaput dobio više od 99% glasova, jednom dobrih 94%, a jednom 90%. Zapad si je vjerojatno rekao: mora da je stvarno omiljen kad je za njega glasala čak i opozicija! Svakako, Zapad bi ga možda za 10 ili 20 godina srušio i predao prijekom sudu naroda - jer je 2011. tijekom demonstracija, tijekom proljeća arapskih naroda, kršio ljuska prava i pucao na pobunjenike. Isto kao što su 2003. Sadama Huseina optuživali da se 1991. - u vrijeme prvog zaljevskog rata - brutalno obračunao s Kurdima na sjeveru i šiitima na jugu, koji su se tada masovno pobunili. Istina, Kurdi i šiiti su se pobunili jer ih je na bunu - na ustanak, revolt - pozvala Amerika, odnosno Koalicija, koja im je pritom jamčila svu potrebnu moralnu, logističku i vojnu potporu, ali onda ih je ostavila na cjedilu i prepustila Sadamovim represalijama.
Tunižani su tom apatijom Zapada - tom napola patetično, napola sociopatskom neutralnošću - mogli biti samo začuđeni i šokirani: Hej, kako to da Ben Alija ne pozivate da odstupi - pa vi ga vidite isto kao i mi! Ne zaboravite da su u prosincu, netom prije tuniskog ustanka, izišle na vidjelo diplomatske depeše američke ambasade, koje je otkrio WikiLeaks - a među njima i depeše koje su govorile o Tunisu i Ben Aliju. A kako američki diplomati u tim depešama vide Ben Alija? Kao mafijaša, kao antidemokrata, kao vođu posve korumpiranog klana, kao dekadentnog nepotista (sladoled i ledeni jogurt za potrebe raskošnih večera dopremao se s Azurne obale, u kavezu ima tigra koji poždere četiri pilića dnevno i sl.). Tunižani su opravdano očekivali da će međunarodna zajednica Ben Alija pozvati da odstupi - jer ga vidi onako kako ga vide oni, kako je rekao Abdelwahab Meddeb, francuski pisac tuniskog porijekla. A budući da ga vidi onako kako ga vide oni, nema nikakvog razloga da ga ne pozove da odstupi. Sadržaj depeša koje je otkrio WikiLeaks, bio je znak za napad.
Egipćani su međunarodnu zajednicu pogledali u oči, ali međunarodna zajednica je zažmirila i okrenula glavu
Zaključak Egipćana koji su demonstrirali i zahtijevali Mubarakov odlazak, bio je sasvim logičan: Mubarak nam govori da je veliki prijatelj Amerike, ali Amerika o njemu zapravo misli isto što i mi! Između Egipćana i međunarodne zajednice je dakle postojao konsenzus: Mubarak je diktator koji mora otići! Problem je samo u tome da Mubarak nije htio otići - jer mu međunarodna zajednica nije rekla da se gubi. Egipćani su međunarodnu zajednicu pogledali u oči, ali međunarodna zajednica je zažmirila i okrenula glavu. Štoviše, Bijela kuća je čak poručila da Mubarak nije diktator. Time, tom ignorancijom, tom apatijom je međunarodna zajednica Egipćanima - i Tunižanima, Jemencima, Alžircima, Marokancima itd. - poslala krajnje ciničnu i arogantnu depešu: Zaslužujete diktatora, a ne demokraciju! To što je dobro za nas, nije dobro za vas! Vi niste kao mi! Niste još dovoljno zreli za demokraciju! Arapi su dobili dojam da Zapad nije s njima. Još gore: dobili su dojam da je Zapad protiv njih. Da, reći ćete, ali u podtonu se činilo kao da Zapad želi reći: Ne pozivajte nas - sami ga potjerajte! Kako? Kako da ga potjeraju ako mu je Zapad iz godine u godinu prodavao i darovao toliko oružja? I ako ga je naoružao tako dobro da je postao nedodirljiv i nemoguće ga je srušiti? Bez brige, Zapad ga nije tako bogato i tako moderno naoružao zato da bi se branio od izraelskih napada, već zato da bi se obranio od napada vlastitog naroda. Amerika je Mubaraku svake godine darovala dobru milijardu dolara - u vojnoj pomoći. Zapad je dakle radio sve da diktatora zadrži na vlasti. Kao što američki predsjednici vole reći: Tip je stvarno diktator, ali tip je naš diktator! Mubarak je pokušao smiriti Egipćane. Povijest ne možeš smiriti. Da puca u 84 milijuna Egipćana? U povijest ne možeš pucati.
Zapadne korporacije koje vrebaju prirodne izvore (a la nafta), lakše trguju s diktatorom, nego s demokracijama
Što nas dovodi do pitanja: zašto Zapad u trećem svijetu radije vidi diktatore nego demokracije? Zašto Zapad toliko voli diktatore? Zašto ih toliko podupire? I, naravno - zašto ih podupire sve do zadnjega? Zašto zapadni vođe nisu htjeli čuti za odlazak Mubaraka ili Ben Alija? Prvo, Zapad lakše razgovara s diktatorom, nego s narodom, demokracijom, demokratski izabranim vladama i parlamentima - i zapadne korporacije koje vrebaju prirodne izvore (a la nafta), lakše trguju s diktatorom, nego s demokracijama. Demokracija je previše nepredvidiva, previše komplicirana, previše nesigurna, previše spora, previše zahtjevna, previše riskantna, teže ju je kontrolirati. Kad šef zapadnjačke naftne kompanije razgovara sa zaljevskim diktatorom, to je kao da razgovara sa šefom druge naftne kompanije. Sve se odmah sredi. I status quo - za poštivanje dogovora - može onda jamčiti samo diktator moćnim vojnim, sigurnosnim, policijskim, represivnim aparatom, Mubarak ili Ben Ali. Dok na raspolaganju nema drugog diktatora, dobar je i Mubarak i Ben Ali. S aspekta te logike, koju je Amerika preuzela od europskih kolonijalista (i potom je en passant i usavršila), diktatora može zamijeniti samo diktatora. Mubaraka zamjenjuje samo drugi Mubarak. Ben Alija može zamijeniti samo drugi Ben Ali. Saleha može zamijeniti samo drugi Saleh.
Ne zaboravite: 1979. je islamska revolucija odnijela iranskog šaha Pahlavija, diktatora po američkom/zapadnjačkom ukusu - sekularnog, korumpiranog i represivnog. Ergo: ako se želimo obraniti od napada Al Qaide, moramo u arapskim državama podupirati diktatore! Demokracija je opasna, upozoravaju američki neokonzervativci, nekadašnji Bushevi jurišnici i navjestitelji Projekta za novo američko stoljeće, koji ujedno naglašavaju: Hamas je na vlast dovela demokracija! I obratno: S Izraelom su mir sklopili arapski autokrati, a ne arapski demokrati!
Što je, naravno, samo dimna zavjesa, samo fabrikacija geopolitičke paranoje, samo perverzija zapadnih fantazija o „stabilnosti". Uzmite samo Egipat. Za početak,
Arapsku revoluciju vode mlade, sekularne, internetske, twitterske sile, „generacija Facebooka"
Egipćani nisu šiiti (kao Iranci) već suniti. Nadalje, Egipat prema Iranu nikada nije pokazivao neki afinitet (prije obratno, nastupao je kao njegov rival, kao njegova protuteža). Nadalje, islamistička organizacija Muslimanska braća, kojom zastrašuju Zapad, nije u sprezi s Al Qaidom (upravo suprotno!). I na koncu: egipatska revolucija je potpuno sekularna. Isto kao i tuniska. Jeste li čuli kakve islamističke parole? Jeste li vidjeli kakve džihadističke slogane? Jeste li vidjeli kakvo mahanje Alahom? Jeste li čuli kakvo udaranje po Izraelu? Jeste li vidjeli kakve fundamentaliste koji su pokušali biti karizmatični „boljševici" arapske revolucije? Jeste li vidjeli uopće ikoga tko bi pokušao nastupati kao vođa arapske revolucije? Ne. Čuli smo i vidjeli samo slogane: „Trebamo vašu potporu!" Jasno, krasno i razumljivo: na engleskom. Al Qaida ne piše reperske stihove kao što ih pišu arapski prosvjednici. Al Qaide se samoraznosi, a ne samozapaljuje (kao što se 17. prosinca 2010. zapalio Mohamed Bouazizi, koji je svojim protestnim djelovanjem potaknuo tunisku revoluciju, i kao što su se zapalili i drugi arapski pobunjenici). Arapsku revoluciju vode mlade, sekularne, internetske, twitterske sile, „generacija Facebooka", kako kažu. "Generacija 2.0". "E-revolucija". Arapi su odlučili odtvitati u slobodu. Revolucija je iz virtualne realnosti stupila u realnost. Mubarak jest ugasio internet i mobilne telefone (i isprva, slično kao Ben Ali, tvrdio da iza ustanka stoje islamistički fundamentalisti), ali nije pomoglo - Google, koji želi biti dio te revolucije, počeo je glasovne poruke brzo pretvarati u tvitove.
Zapravo je potpuno suprotno od onoga što tvrde: islamizam neće ojačati ako padne Mubarak - islamizam će ojačati ako Mubarak ostane! Fundamentalizam će dobiti krila ako međunarodna zajednica ne podupre revoluciju! Ili bolje rečeno: ako se Egipat slučajno radikalizira, onda se neće radikalizirati zbog nekog unutrašnjeg afiniteta ili solidarnosti s Al Qaidom, već zbog protesta zbog apatije, dvoličnosti, prezira i neosjetljivosti Zapada, zbog protesta protiv zapadnjačkog imperijalističkog egoizma, zbog protesta protiv uzvišenosti Zapada nad svojim nekadašnjim kolonijama (onim dijelom Afrike koji je najbliže Europi i koji bi mogao biti dio Europske unije!), zbog protesta protiv međunarodne zajednice koja ga je u tom prijelomnom, sudbonosnom, transformativnom trenutku u ime svojih neokolonijalnih interesa ostavila na cjedilu. Ne zaboravite da u Tunisu zadnjih godina bilježe znatan porast broja žena koje nose marame na glavi: je li to znak afiniteta prema islamizmu i Al Qaidi? Ne, ali je znak protesta protiv Ben Alijeve "sekularne" represije, korupcije i dekadencije.
To naravno znači i da je slovenska vlada propustila povijesnu priliku da Mubaraka i Ben Alija kao prva pozove da odstupe - i da se solidarizira s arapskom revolucijom.
I treće, arapski narodi žele slobodu i demokraciju, a prije svega žele se riješiti političkih dinastija, političkih elita koja vladaju već desetljeća, ili bolje rečeno - dosta im je korupcije, dekadencije, dvoličnosti, nepotizma i klijentelizma političkih elita, a i njihovog grotesknog sistemskog nametanja socijalne nejednakosti, siromaštva, vegetiranja ispod praga siromaštva, neoliberalnih mjera, „slobodnog tržišta", privatizacija, nezaposlenosti, šarlatanskih izbora, političnog autizma i ukidanja budućnosti. Nije čudo da Međunarodni monetarni fond nije štedio pohvale na račun Mubarakovih i Ben Alijevih „reformi", najpouzdanijih pospješitelja socijalnog raslojavanja, siromaštva i nezaposlenosti - čak ih je proglašavao „najboljim modelom".
Zapadne političke elite se boje da se narodi zapadnih, europskih zemalja solidariziraju s arapskom revolucijom
A sad se zapitajte: je li na Zapadu što drukčije? Je li što drukčije u Europi? Ili u Sloveniji? Ljudima je dosta političkih elita, dosta im je njihove dinastičnosti, njihovog nepotizma, njihove dekadencije, njihovog klijentelizma, njihovog kleptokratskog refleksa, njihove korumpiranosti, njihovog prezira, njihove sklerotične apatije, njihovog oligarhičnog zakonodavstva, njihove nasljednosti, njihovog izvoženja i skrivanja „zlata", njihovog mubarakizma i benalijizma. I zapadne političke elite se boje upravo toga: da se narodi zapadnih, europskih zemalja solidariziraju s arapskom revolucijom. Da dakle narodi zapadnih, europskih zemalja u arapskoj revoluciji prepoznaju svoje želje i svoja htijenja, svoje snove i svoje vrednote. Zapadne političke elite se boje narodne revolucije po arapskom uzoru. Ili točnije: boje se da narodna revolucija postane univerzalna vrednota. Boje se da narodna revolucija dobije legitimitet.
Hja, zapadne vlade se boje upravo toga: da će morati odstupiti ako se na ulici okupi milijunska masa ljudi i zatraži njihov odlazak. Boje se da bi ih u tom slučaju i druge države - druge vlade - pozvale da odstupe, što znači da se ne bi solidarizirale s njima, već s narodom, revolucijom. E, to bi bila promjena! Zadnjih dana smo stalno slušali: što ako se revolucija iz Tunisa raširi i u ostale arapske zemlje i na Bliski istok?! Što ako počnu padati domine? A to je samo blef: zapadne vlade se ne boje toga da će se arapska revolucija raširiti u ostale arapske, magrebske države i na Bliski istok, već toga da se "duh Tunisa" i arapska revolucija prošire na Zapad - i produlji se u proljeće naroda.
Pitanje dakle nije: Jesu li sada na redu Jordan, Maroko i Alžir? Ni pitanje: Jesu li sada na redu Venezuela, Kuba i Kina? Već: Jesu li sada na redu europske političke elite? Zapadne vlade ne žele taj živi pijesak revolucije koja proždire i diktature i političke elite, zato nisu poduprle revoluciju, nego diktatore, despote, autokrate, političke elite, svoje srodnike. Tim više što Egipat nije Tunis - Tunis je malen, a Egipat velik, 84-milijunski. Kao Francuska. Ili Italija. Egipat je prevelik da bi se smio revolucionirati. To da će arapska revolucija ugroziti stabilnost Bliskog istoka, „rat protiv terora" i naftne putove kroz Suez... da će ojačati Al Qaidu, islamističke stranke, islamistički fundamentalizam i Iran (koji treba napasti u trenutku kad padne Mubarak da ne postane premoćan, kako tvrde neokonzervativci)... da će potaknuti protuzapadnjački džihad... da će za sobom potegnuti „libanonizaciju", „somalizaciju" ili „irakizaciju" regije... da Arapi, kojih je više od 350 milijuna (i više od pola je mlađe od 24 godine!), nisu još zreli za demokraciju i da su islam i demokracija nespojivi - sve su to samo relikti geopolitičke ideologije koja se pred našim očima raspada. I da ne bude nesporazuma: pitanje je i - je li sada na redu Iran? Burne, masovne demonstracije, koje su 2009. u Iranu uslijedile nakon režiranih izbora, u današnjem svjetlu - u kontekstu arapske revolucije i „duha Tunisa" - izgledaju kao pijetao koji je prerano zapjevao. Iran je velik kao Egipat.
U vrijeme proljeća istočnoeuropskih naroda, krajem 80-ih i početkom 90-ih, sve debate su intonirale dvije kontroverzne teze: Teza o „kraju povijesti" koju je formulirao neokonzervativni profesor Francis Fukuyama, i Teza o „sukobu civilizacija", koju je formulirao neoliberalni profesor Samuel Huntington. Fukuyama je svoju Tezu razvio u predavanju i u članku koji je izišao netom prije pada Berlinskog zida - Huntington je svoju Tezu razvio u predavanju i članku objavljenom 1993. godine. Huntingtonova Teza bila je odgovor na Fukuyaminu Tezu, nešto prije toga objavljenu u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek. Fukuyma je tvrdio da je došao kraj povijesti - pobijedili su liberalna, parlamentarna demokracija i neoliberalni kapitalizam. Sve prepreke su uklonjene, sve alternative su kompromitirane, svijet doživljava potpunu homogenizaciju, svi prihvaćaju univerzalne vrednote zapadne liberalne demokracije.
Huntington je tvrdio da su kraj povijesti, homogenizacija svijeta, globalni konsenzus i pobjeda zapadnih vrednota samo opasna iluzija, da povijesti ne možemo pobjeći, da se svijet homogenizira ekonomski i tehnološki, ali ne i socijalno i kulturno, da zapadne vrednote nisu univerzalne i da pred svijetom nije konsenzus (o političkom pluralizmu, zastupničkoj demokraciji, vladavini prava, odvojenosti crkve i države i sl.), već samo serija novih konflikata koje će u posthladnoratovskom dobu poticati prije svega „sukob civilizacija", sukob između zapadnih i ostalih civilizacija/kultura/religija. I, ironično, povijest se nakon toga zavrtjela tako da je neko vrijeme u pravu bio Fukuyama, a neko vrijeme Huntington.
Kad je pao Berlinski zid i kad su istočnoeuropske autokracije preko noći preuzele vrednote Zapada (politički pluralizam, zastupničku demokraciju, vladavinu prava, globalizirani, neoliberalni kapitalizam i sl.) u pravu je bio Fukuyama. Kad su islamisti 11. rujna 2001. napali i razorili Svjetski trgovački centar, u pravu je bio Huntington. 11. rujan je odbacio Fukuyaminu Tezu i legitimirao Huntingtonovu Tezu, koju su zapadni vođe brzo odbacili, tvrdeći da nije riječ o „sukobu civilizacija" već o „ratu protiv terora".
Ali u zadnje vrijeme - netom prije arapske revolucije - slušali smo burne i alarmantne vijesti o tome kako u muslimanskim zemljama sve više proganjaju kršćane: u Egiptu
Arapi žele slobodu i demokraciju, ali protestiraju upravo protiv zapadne vrednote br. 1: neoliberalizma
su ih čak napali bombama. Opet je u pravu bio Huntington: „sukob civilizacija". A onda je izbila arapska revolucija koja je posve sekularna, bez religioznih, islamističkih podtonova - Arapi žele ono što ima cijeli svijet. Slobodu, demokraciju, politički pluralizam, vladavinu prava. Upravo ono što je istočna Europa dobila 1989. I opet je imao pravo Fukuyama. Barem se tako činilo.
Realnost je, svakako, sasvim drukčija. Da, Arapi žele slobodu i demokraciju, ali protestiraju upravo protiv zapadne vrednote br. 1: neoliberalizma. Protestiraju upravo protiv kapitalizma, protiv neoliberalnih reformi zbog kojih su zadnjih godina posve osiromašili i zašli u ekonomsku, humanitarnu katastrofu (40% Egipćana ima za život manje od 2 dolara dnevno). Fukuyama dakle ipak nema pravo. Arapi su toliko na dnu da žele radikalniju emancipaciju - oslobođenje od neoliberalizma. Arapi znaju da reforme mogu doći samo s nekim temeljnim oslobođenjem, radikalnom emancipacijom i da do rješenje nije moguće doći unutar postojećeg društvenog uređenja. Na ulici su iz istog razloga koji bi na ulice morao potjerati sve Europljane. Samo u tom smislu možemo reći da Arapi žele isto što i Europljani. Problem je samo u tome što Europljani još ne znaju što hoće. Arapi govore umjesto njih - i misle umjesto njih. Arapi su izrekli ono što Europljani ne mogu. Ili se ne usude. Arapi im pokazuju put. Pokazuju im kako se to radi. Pokazuju im što bi trebali napraviti.
A kad smo već kod univerzalnosti o kojoj je govorio Fukuyama: ako u svemu tome postoji nešto univerzalno, onda su to ekonomski uvjeti, ekonomski odnosi moći u kojima žive i Arapi i Europljani. To jako lijepo sažima slogan s kairskih ulica: "Kršćanin ili musliman, nije važno - isto siromaštvo, iste brige!" A toga se zapadne, europske političke elite najviše boje: da je arapska revolucija zarazni nastavak raspadanja kapitalizma koji je 2008. započeo kolapsom financijskih tržišta.
Američki analitičar Larry Beinhart nedavno je objavio članak znakovitog naslova: Kako najbogatiji ljudi, kojih je samo jedan posto, dobivaju ovaj brutalni klasni rat protiv nas 99 posto? I stvarno: kako to da interesi takve neznatne manjine savladavaju tako veliku većinu? Kako to da interesi takve neznatne manjine nadglasavaju interese tako velike većine? „Oni imaju novac. Mi imamo izborne glasove." Što teoretski znači da bismo morali vladati mi! „Teoretski bi vlada morala poravnavati ekscese velikog kapitala te brinuti za dobro nacije i većine, da o siromašnima i zatiranima ni ne govorim." A arapska revolucija želi postići upravo to. Pretpovijest je gotova. Svijet konačno stoji pred početkom povijesti. I Arapi ga slave. Zadnjih dana svijet je bio njihov - mi tu samo živimo.
