Dok su Viktor Ivančić, Heni Erceg i njezina kći Tena u nekoliko godina nakupovali tisuće četvornih metara stambenoga prostora, ja sam morao uokolo posuđivati novac za avionsku kartu do Buenos Airesa, da obiđem bolesnu majku. Njihov bivši kolega Boris Dežulović opravdava tvrdnjom da danas ionako svi imamo stanove, ali... pored tri fakulteta, magisterija i brojnih novinarskih nagrada, danas živim u besparici, pa eto, javno nudim na prodaju svoj bubreg. Ako mi ne upali, zamolit ću Milana Bandića da me zaposli kao gradskog higijeničara.
Drago Pilsel, kaže, prodaje bubreg i okolo traži kupca! Pilsel je, hoćete reći, u komatoznom stanju? Da. Čekajte malo! Drago Pilsel, onaj novinar koji je proputovao svijet od SAD-a do Japana govoreći o ljudskim pravima, novinarskoj profesiji, religiji na Balkanu i još puno takvih zanimljivih tema šalje krikove u potrazi za pomoć jer više ne može dalje? Upravo tako. Ma, ne mogu vjerovati. Drago Pilsel, novinar od svoje sedamnaeste godine, dakle čovjek koji je u ovoj profesiji više od četvrt stoljeća, koji je pokupio nekoliko domaćih i inozemnih novinarskih nagrada i koji kontinuirano piše u Novome listu od travnja 1995. bez da je ikada imao godišnji odmor ili da je preskočio i jednu kolumnu, a kamoli neku drugi novinarsku obavezu, šaljući tekstove čak iz paragvajske prašume, tuniske sahare ili bolesničkog kreveta dok je više puta ležao na Rebru ili u bolnici Fran Mihaljević nije u stanju plaćati režije i ostale troškove života? Tako je, upravo tako.

 

Put do Buenos Airesa
Ma vi se zafrkavate. Pa nedavno je gostovao u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2 na HTV1 i izazvao lavinu, uglavnom, pozitivnih komentara poput slijedećeg: Zato je sreća da imamo ljude poput Drage Pilsela koji su spremni javno izreći i argumentirati svoje stavove. Pilsel nas ući da kritiziranje domovine nije ne-domoljublje, nego poziv da je učinimo boljom. Svojim životnim putem je već odavno dokazao svoje domoljublje. Ili netko misli da put od krajnje desnice, preko redovničke škole, ratovanja u 4. brigadi, novinarskog rada bez oklijevanja da piše o ružnim stvarima kao što su bili ratni zločini počinjeni s hrvatske strane, utemeljenja i rada u HHO-u te velikodušnog, kršćanskog oprosta ubojici svoga brata, nije dovoljno? Zasljepljeni primitivci se nabacuju blatom i na takvog čovjeka, umjesto da budu sretni što preuzima naš kukavičluk na sebe i usudi se javno upozoravati na žabokrečinu u kojoj se utapamo. Da, malo je ljudi poput Drage Pilsela, Denisa Latina i još ponekih, ali ih je upravo njihovom zaslugom, svaki dan sve više, i upravo to je pravi razvoj demokracije. I takav čovjek, kažete, siromašan je, dakle, pripada među onima koji očajno jedva spajaju kraj s krajem? Ma, gore od toga. Ne mogu vjerovati. Ha, vi kako hoćete, ali to je živa istina.
Eto, razgovor je izmišljen, ali sasvim moguć, ne znam, u tramvaju ili na tržnici. Zato jer više ne znam od koga tražiti pomoć jer ovi moji u Novome listu su mi prije nekoliko godina, kad je bila prava frka i nisam znao hoće li mi majka ostati živa pa sam tražio pomoć (posudbu) da si kupim avionsku kartu do Buenos Airesa, jer para nisam, kao ni danas, imao, rekli da sam se obratio na krivu adresu jer da oni nisu Caritas, a odonda gledaju u svoja posla a ne u dobrobit svojih novinara, posebno onih koji čine tu novinu uglednom. Ukoliko ovo s bubregom ne upali ili me murja pohapsi jer je prodaja bubrega nezakonita a ja o tome pojma nemam, pišem pismo zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću.
Molit ću ga da me zaposli honorarno kao čistača ulica. Kvalifikacije imam, mislim. Pismen sam, završio sam tri fakulteta, uskoro branim magisteriji i govorim četiri strana jezika. Imam vozačku dozvolu i savršeno vozim bicikl. Štoviše, moja mama kaže da ne pamti da je netko bio tako brz i vješt s metlom.

 

viktorivancic.jpg

 

Voajersko pitanje
A zašto ovo pišem? Možda ćete se pitati: a što se to mene tiče kakvo je financijsko stanje Drage Pilsela? Sigurno ima težih slučajeva. Ne sigurno. Uvjeren sam i znam da ih ima. Ali sam, s oproštenjem, malo popizdio nakon što sam pročitao neke stvari. Skratit ću priču.
U intervjuu s Borisom Dežulovićem objavljenom u subotnjem prilogu Novoga lista 'Pogled' (14. srpnja 2007.), a u povodu vlasničke preobrazbe Ferala (kojeg je Dežulović su-utemeljio a iz njega izašao da bi prešao u tjednik Globus izbjegavajući do dana današnjega obrazložiti zašto je napustio glasoviti splitski tjednik), zatim, u povodu izlaska iz tiska njegove nove zbirke pripovijetki Poglavnikova bakterija, a posebno jer je jedan od onih novinara, poput mene, koji smatra da i književnost i novinarstvo moraju biti moralno angažirani, očekivao sam da bude malo više iskren u povodu prepiske među sadašnjih i bivših suradnika/novinara Ferala koja govori i o moralu i o poštenju i o tome koliko je teško (pre)živjeti od novinarskog posla.
Autor tog intervjua, moj dobri kolega Boris Pavelić, je u djelu teksta koji me najviše zanimao Dežulovića provocirao ovako: Pitanje je vjerojatno voajersko, ali čitatelje zasigurno zanima: zašto si, zapravo, otišao iz 'Ferala'?

Dežulović kaže: Nijedan intervju ne prolazi bez tog pitanja. O tome principijelno ne govorim. Nisam otišao ni zbog novca, ni zbog nezadovoljstva statusom u redakciji – pa bio sam 'primus inter pares', jedan od trojice – ili uređivačkom politikom, jer smo je zajednički kreirali. Razlozi su isključivo osobni, i zato o njima odbijam govoriti. Da nisu, davno bih na to odgovorio.
Zatim Pavelić dodaje: A što misliš o najnovijoj ružnoj polemici s Renatom Baretićem? (također bivši novinar 'Ferala', op. D.P.). Sugovornik odgovara: Bilo bi glupo bježati od nje. Istodobno mi ju je nezgodno komentirati, jer sam prijatelj sa svim njezinim akterima. Mislim da to nije trebalo ljudima poput Baretića, kao što mogu reći da Predragu (Luciću, urednik 'Ferala', op. D.P.) nije trebalo da ih gazi đonom. Premda, i kod sebe prepoznajem taj Predragov feralovski refleks, pa razumom mogu reći: 'Nisi triba', ali bih sam možda bio još i gori. Držim da Barniju (Baretić, op. D.P.) uistinu nije trebalo onako cipelariti mrtvog konja, ali se pokazalo da konj baš i nije mrtav, pa mu se ritnuo i odalamio ga po glavi. U svakom slučaju, žao mi je da se o 'Feralu' tako polemizira. Čini mi se da je naprosto riječ o nekim požutjelim računima, koji se sad bedasto i nepotrebno vade iz novčanika. Podijelio bih tu dva žuta i jedan crveni.

 

feral824k.jpg
Dizanje kredita, dizanje čitatelja

 

Ne da se Pavelić pa dodaje: Baretić je lijepo pogodovao svim mrziteljima 'Ferala': poručio je da novine nemaju kredibiliteta zastupati vrijednosti koje zastupaju, jer da su njegovi šefovi kupili šest stanova. Dežulović izgovara ono što me zasmetalo (jer iz više izvora znam da nije riječ o nekim požutjelim računima) i zbog čega ovdje citiram taj dio razgovora: Kad sam ja bio u 'Feralu', nismo kupovali stanove: nešto o tome znam, jer sam tada bio podstanar. Ako pišeš da netko ima stan, to treba dokazati, a ako i dokažeš, nisam siguran što sve to znači, jer što danas znači imati stan? Pa svi imamo stanove.
Raspravljalo se u mnogim redakcijama, pa i u našoj, hoćemo li ući u detalje i iskopati sve što se može saznati o tim famoznim stanovima ključnih ljudi Ferala, pa je dogovoreno: prvo, da pričekamo kako će se razvijati ova polemika, a onda, budući je polemika zastala i da su se odnosi između EPH (novi vlasnik Ferala) i tog tjednika stubokom promijenili tako da, između ostalog, splitski tjednik dobiva novog glavnog urednika, a centrala se seli iz Splita u Zagreb, moramo pričekati što će se dogoditi s tjednikom jer je pametno pokazati solidarnost s novim glavnim urednikom, inače jako poznatim, izuzetno poštenim, vrlo dobrim novinarom, riječju – ljudinom.
Ali u subotu 21. srpnja, kolumnist Slobodne Dalmacije Ćićo Senjanović (inače bivši i izuzetno vrijedni novinar Ferala) u svojoj redovnoj kolumni Teletina napisao je ovo: Ko ne čita 'Novi list' suboton, ne zna ča su gušti. Čitan ga ja svaki dan, ali suboton - to je specijalitet kuće. Evo in se i Starčević pridružija, tako da su se gušti još i pojačali. A još kad san vidija da je i Dežulović da intervju na dvi stranice, počeja san se trest. A naslov intervjua, te Dežulovićeve beside: 'I književnost i novinarstvo moraju biti moralno angažirani', najlipje oslikavaju ciloga Dežulovića. Ča god je napisa, sve je to bilo u službu morala i ljudskosti. Jedino mi je mrvu zaškripija kad ga je novinar, s velikin N, Boris Pavelić, upita: 'Baretić je lijepo pogodovao svim mrziteljima Ferala: poručio je da novine nemaju kredibiliteta zastupati vrijednosti koje zastupaju, jer da su njegovi šefovi kupili šest stanova'. Boro mu je odgovorija: 'Ako pišeš da netko ima stan, to treba i dokazati, a ako i dokažeš, nisam siguran što sve to znači, jer što danas znači imati stan? Pa svi imamo stanove'.
Je, Boro moj, sve je to tako, samo oni su bili u puno težoj situaciji. Ti si, za doć do stana, mora dignit samo kredit, a svaki od njih je, za svoja dva-tri stana, mora dignit i čitaoce, i donatore, i suradnike.
Dakle, budući je stvar postala za nekoliko nijansi više javna i malo transparentnija, imao sam potrebu da si, budući iskreno ludim i očajavam zbog kronične besparice, malo olakšam dušu ovim, možda će netko reći tračevima; no ja ih smatram zanimljivim detaljima našega novinarskog života.
No, bez zajebancije, prodajem bubreg (zainteresirani, javite se, molim vas, na: d.pilsel@zamir.net). A ukoliko to ne prođe, gospodine Bandiću, preklinjem vas, razmotrite moju molbu. Stvarno sam dobar s metlom.
<
Vezane vijesti