Prividna ili stvarna depoliti-zacija?

U svojim istupima ministar Karamarko je nekoliko puta spomenuo pojam depolitizacija. Ministar Šimonović nije spominjao taj pojam, koji inače spada u neologizme hrvatskoj jezika. Nema ga u engleskom jeziku kao ni u brojnim europskim jezicima, ali se zato često spominje u slavenskim jezicima i to u tranzicijskim zemljama. Nigdje nisam naišao na povijest tog pojma, ali je ona najčešće u uporabi u tranzicijskim zemljama gdje se tim pojmom označuje uklanjanje politike iz struke, iz područja u kojima ona po naravi ne spada. Uplitanje politike u struku karakteristično je za Hrvatsku ne samo u prvom desetljeću njezina postojanja kao samostalne države, već i za razdoblje nakon toga. U razdoblju Tuđmanove vladavine politički i nacionalno podobni kadrovi (pripadnici HDZ-a i ekstremni nacionalisti) popunili su sve državne službe, iz kojih su bili istjerani svi oni koji po mišljenju političkih vlastodržava nisu dijelili iste vrijednosti. To se nastavilo i u razdoblju Račanove vladavine kada je zadržan isti model, ali ovoga puta s drugim predznakom: podobni su bili ne više članovi HDZ-a i ekstremni nacionalisti, već pripadnici političkog lijevog centra. S time da je Račanov model vladavine podrazumijevao osebujni kompromis između starih, politiziranih kadrova i novih političkih podobnika: stari se nisu dirali, a na uski vrh vlasti dovedeni su novi koji su tako radili u simbiozi sa starima, što je bio jedan od glavnih razloga neučinkovitosti vlasti. Pritisak općeg kaosa Kada je počelo razdoblje Sanaderove vladavine, ponovilo se opet isto s time da je onaj uski vrh pristaša lijevog centra uklonjen i opet je uspostavljena ravnoteža u kojoj je gro zaposlenih u državnoj upravi – u sve tri branše vlasti, izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj opet činile široke mase političkih podobnika, ovoga puta opet članovi HDZ-a, ali sada nešto malo manje nacionalistički indoktrinirani. Inauguracijom Karamarka i Šimonovića, otvorena su vrata legitimiranju pojma depolitizacija što inače traže i NATO i EU od nas, želimo li postati članovi. Doduše, ne spominju taj nepostojeći pojam u engleskom jeziku, ali zato spominju uklanjanje uloge politike i političke arbitraže iz pravosuđa, vojske, policije i državne uprave. Zbog toga je i proveden proces depolitizacije državne uprave, po kojemu smjena vlasti ne bi automatski omogućila pobjednicima da uzmu čitav ratni plijen i da smijene sve vodeće dužnosnike u upravi, već samo neke. Međutim, to je učinjeno djelomice i zbog Sanaderove bojazni da će izgubiti izbore, pa se tako naputak iz EU dobro poklopio sa Sanaderovim predostrožnim mjerama da u slučaju izbornog poraza 2003. ipak sačuva ljudstvo, bojeći se da sada kada nema više Račana novi vođe lijevog centra neće biti toliko indulgentni. No, sada je pod pritiskom općeg kaosa u hrvatskom društvu Sanader morao otvoriti vrata dvjema paradigmama: jedna je paradigma depolitizacije, na koju je bio prisiljen plimnim valom kriminala i mafijaških obračuna. Druga je nova patriotska paradigma, koja podrazumijeva novi oblik patriotizma bez mržnje drugih naroda, što će reći bez šovinizma, rasizma i ekstremnog nacionalizma. Time je implicite Sanader priznao da je dosadašnji hrvatski patriotizam ili domoljublje bio baš takav, a da se okrene novoj patriotskoj paradigmi natjerao ga je plimni val stadionskih nasilja i zlouporabe fašističkio-ustaških simbola i poziva na etnička ubojstva što se dosada tolerirao kao gotovo simpatični nestašluk nabrijanih navijača. Otvaranje Pandorine kutije Iz nužde Sanader će prigrliti i vrlinu, kako bi rekao Machiavelli, i potvrditi se kao krijepostan vladar, iako je prije govorio drukčije. No otvaranje ova dva procesa, depolitizacije i afirmacije nove patriotske paradigme nisu samo pojedinačni koraci već otvaranje Pandorine kutije, ovoga puta u obrnutom smislu. Ovoga puta bi iz Pandorine kutije mogao prosukljati jedan drugačiji proces, u koji bi građani mogli doista povjerovati i zatražiti od Sanadera i njegovih ministara da nastave na tom putu. Depolitizacija nije moguća samo u policiji ako ne zahvati pravosuđe, suce i tužitelje. Nije moguća ako zahvati samo više ešalone državne uprave, već mora zahvatiti i cijelu državnu upravu. Ona mora zahvatiti i vojsku, i medije, i obrazovni sustav. Jedino će tako depolitizaciju za koju se zalažu Karamarko i Faber moći dati neke rezultate, jer policija ne može ostati oaza pozitivnih trendova dok se ostali dio društva guši u močvari političke korupcije, nepotizma i strančarenja. Zato je depolitizacija inkrementalni proces koji će građane natjerati da od Vlade i Sanadera zahtijevaju daljnje korake. Ne bude li Vlada krenula dalje s time, vrlo brzo će se novo, senzibilizirano, uplašeno i tjeskobom zahvaćeno javno mnijenje okrenuti protiv nje, što znači da bi Sanader mogao u sljedećim izborima izgubiti i vlast. Zato i ova dva nova ministra moraju ustrajati na depolitizaciji svojih resora, a Vlada mora, konzekventno, depolitizirati sebe, svoje službe pa potom i cijelo društvo. Iz nastavka tog procesa vidjet ćemo je li najava depolitizacije bila iskrena, ili je to opet samo dimna zavjesa za zadržavanje i očuvanje vlasti, a s njom i prateće moći.