Gerhard Seyfarth iz inicijative "Berliner Wassertisch" govori za "H-Alter" o tome kako je voda vraćena u ruke građana te o posljedicama privatizacije.
Koalicija SPD/ CDU prodala je 1999. godine 49,1 posto udjela u berlinskoj vodoopskrbnoj tvrtki. To je bila samo jedna u nizu privatizacija javnih usluga u Berlinu koje su se odvijale pod izlikom velikog duga u kojem se našao taj grad nakon ujedinjenja Njemačke. Tako su već 1995. godine opskrba električnom energijom i plinom kao i brojni stanovi u vlasništvu Grada prodani privatnim investitorima. Neprivatiziranima su ostale samo javne tvrtke koje se bave javnim prijevozom i čišćenjem ulica i odvozom smeća. Međutim, s vodoopskrbom se dogodio i suprotan proces. Upravo ovih dana, potpisivanjem ugovora s francuskom korporacijom "Veolia" 3. prosinca, završen je proces ponovnog otkupa berlinske vodoopskrbne tvrtke "Berlin Wasserbetriebe" BWB. Za raskid ugovora koji je trebao trajati do 2028. godine "Veoliji" će biti isplaćeno 590 milijuna eura. Ranije je već potpisan ugovor o otkupu dijela tvrtke koji je pripadao korporaciji RWE po cijeni od 618 milijuna eura. Grad Berlin i njegovi građani ovu će avanturu na kraju platiti 1,986 milijardi eura. Dug će otplaćivati do daleke 2043. godine.
Voda je nakon četrnaest godina vraćena u ruke građana zahvaljujući djelovanju široke građanske inicijative "Berliner Wassertisch" koja je 2011. godine uspjela skupiti 280 tisuća potpisa i ishoditi referendum kojim su građani zahtijevali objavu tajnih ugovora povezanih s prodajom udjela u BWB-u. Gerhard Seyfarth iz berlinske građanske inicijative gostovao je ovoga tjedna u Zagrebu na seminaru o koncesijama i javno privatnim partnerstvima koji su organizirali "Pravo na grad", "Zelena akcija" i Fondacija "Heinrich Böll". Osim berlinskog slučaja, na seminaru je sudionicima iz civilnog društva i sindikata prezentiran i slučaj privatizacije britanskih željeznica i londonskog metroa. Ove također katastrofične slučajeve privatizacije javnih usluga izložio je ugledni britanski novinar Christian Wolmar s kojim smo razgovarali u svibnju kada je gostovao na "Subversive Forumu". Sada za "H-Alter" o privatizaciji vode, tajnim ugovorima, organizaciji referenduma i drugim rekomunalizacijskim inicijativama u Berlinu govori Gerhard Seyfarth.
Prodajom iz 1999. godine od strane istih stranaka koje su sada otkupile vodoopskrbu, ta je javna usluga došla pod kontrolu korporacija Veolia i RWE. Što se događalo s kvalitetom usluge, cijenom za građane, stanjem mreže i radničkim pravima između 1999. i 2011. kada je održan referendum?
Cijena vode za građane porasla je 35 posto u posljednjih deset godina
Cijena vode za građane porasla je 35 posto u posljednjih deset godina. Prve tri godine nakon djelomične privatizacije cijena je mirovala, ali poslije je došlo do naglog rasta cijena. Kvaliteta vode ostala je ista, međutim, obnova sustava cijevi za otpadne vode znatno je usporena. Tom brzinom bi nam trebalo 148 godina da obnovimo cijeli sustav. Zato se u nekim dijelovima grada otpadne vode miješaju s kišnicom pa se javlja neugodan miris. Tvrtku nitko nije kontrolirao pa je osobito vlasnicima manjih kuća mjerač potrošnje vode predimenzioniran. Naime, u Berlinu je cijena za vodu podijeljena na dva dijela. Jedan dio se odnosi na količinu potrošene vode, a drugi dio se odnosi na veličinu brojila. Ako živite u velikom kućanstvu, plaćate više nego u kućanstvu s malo članova. Mnogi ljudi su plaćali predimenzionirani drugi dio. Tvrtka je zapravo na taj način varala ljude. Također, broj radnika je smanjen za 36 posto, a broj povremeno zaposlenih narastao je za gotovo istu brojku, 34 posto.
Koliko otprilike iznosi račun za vodu za jednu osobu u Berlinu?
U mojem kućanstvu nas je dvoje i mjesečno na vodu trošimo 40 eura. Na godišnjoj razini to iznosi 480 eura. Ako usporedimo tu brojku s drugim gradovima u Njemačkoj s populacijom većom od milijun stanovnika, vidimo da stanovnici Berlina plaćaju najvišu cijenu za vodu. Zato je Savezni ured za zaštitu tržišnog natjecanja objavio da se cijene moraju sniziti. Sud u Düsseldorfu donijet će konačnu odluku o ovom pitanju 22. siječnja.
Veolia je zajedno sa Suezom također upravljala vodoopskrbom Pariza gdje je gradska uprava bila prisiljena rekomunalizirati tvrtku od 2009. do 2010. također zbog visokih cijena i neodržavanja sustava. Iste korporacije ponavljaju iste obrasce na drugim mjestima, a političari ih svejedno dočekuju širom raširenih ruku.
Obnova sustava cijevi za otpadne vode znatno je usporena. Tom brzinom bi nam trebalo 148 godina da obnovimo cijeli sustav
U Parizu je bio vrlo povoljan trenutak za rekomunalizaciju jer je koncesijski ugovor istekao 2009. Naš ugovor u Berlinu trebao je trajati sve do 2028. Svugdje po svijetu korporacije se ponašaju na sličan način. U Londonu tako nisu marili za kvalitetu usluge pa ljudi koji su živjeli na devetom katu nisu mogli do vode jer je pritisak u cijevima bio prenizak. Cijevi su također bile u jako lošem stanju. U Berlinu su donekle spriječili takve stvari jer su korporacije željele uvjeriti ljude kako će se stanje poboljšati, željele su berlinski model privatizacije kopirati u drugim gradovima.
Kakva je situacija s vlasništvom nad vodoopskrbom u drugim dijelovima Njemačke?
Svaki grad ima svoj model. Privatizacija je najraširenija u istočnoj Njemačkoj. U Münchenu, na primjer, u zapadnom dijelu zemlje, voda je još u javnim rukama i s time su jako sretni. Voda je najviše kvalitete jer dolazi iz Alpa dok naša dolazi iz podzemlja i rijeka i mora biti pročišćena prije nego dođe do potrošača. Cijena vode za potrošače u Münchenu je niža nego u Berlinu. U njemačkim gradovima veličine usporedive s Berlinom, Kölnu, Hamburgu i Münchenu, cijena vode za građane je 20 ili više posto jeftinija. To je posljedica djelomične privatizacije BWB-a.
Proces rekomunalizacije u svijetu je najviše uznapredovao upravo na području vode. Zašto je lakše angažirati građane po pitanju vode od nekih drugih pitanja koja su također od javnog interesa, primjerice željeznice?
U Kreuzbergu, gotovo u središtu Berlina, BWB je zbog gradnje cjevovoda planirala srušiti 12 stabala. Građani su prosvjedovali i tvrtka je odjednom spoznala da mogu sagraditi isto i bez sječe stabala
Svi trebaju vodu i to ne samo za piće. Vodu trebamo da bismo se oprali, pripremili obroke, zalili cvijeće. To je ljudima vrlo bliska tema. U berlinskoj je energetici privatizacija provedena bez da se pitalo narod, ali u energetici možete imati konkurenciju, dok je voda prirodni monopol. U Berlinu imamo i snažan pokret za rekomunalizaciju energetske mreže koji je kulminirao također referendumom početkom studenog. Samo za dvadesetak tisuća glasača "za" referendum nije uspio, ali mislim da su sve stranke shvatile ovo kao snažan signal da građani žele javnog opskrbljivača električnom energijom i plinom. U Njemačkoj je, naime, na lokalnom referendumu potrebno dobiti glasove 25 posto biračkog tijela kako bi se odluka na referendumu smatrala obvezujućom.
U Berlinu je civilno društvo vrlo razvijeno. Međutim, unatoč toj razgranatosti i utjecaju pokazalo se da ipak nije lako angažirati ljude kako bi izašli i glasali na referendumu. Na referendum o pitanju vodoopskrbe izašlo je tako 27,5 posto birača, slično kao i na referendum o energiji. Primjerice, kada je u Dubrovniku u travnju održan lokalni referendum na njega je izašlo 30,92 posto građana, međutim, zbog loše legislative rezultat nije bio obvezujući, iako je izlaznost bila veća nego na vašem referendumu o vodi koji se pokazao jako uspješnim.
Istina, u Berlinu se prosvjeduje gotovo svaki dan, ali svejedno nije lako motivirati ljude na izlazak na referendum. Morate dobro identificirati zajednički interes ljudi koji žive na suprotnim stranama društva. S vodom je to bilo lako jer i bogati i siromašni nalaze zajednički interes u tome da dobiju čistu i jeftinu vodu. U našem slučaju naš se neprijatelj nadao da nas nitko neće primijetiti i izaći na referendum pa se nitko nije trudio govoriti protiv našeg cilja. U slučaju referenduma o energetici su već naučili i u tjednima prije referenduma su se jako trudili da u medije dospije mnogo argumenata protiv rekomunalizacije, a malo za.
Međutim, referendum o rekomunalizaciji gradskih energetskih mreža u Hamburgu krajem rujna također je uspio.
Kada bi građani mogli participirati u odlukama javnih tvrtki prosvjedi bi bili nepotrebni jer bi se krive odluke mogle spriječiti u začetku
U Hamburgu su učinili sjajnu stvar i usvojili odluku da se svaka buduća privatizacija mora odobriti na referendumu. To bi bio dobar model za Berlin i druge velike gradove. Čak je i direktor Veolie za Njemačku izjavio kako se vjetar promijenio te kako sada puno više građana podržava rekomunalizaciju nego privatizaciju. Mislim da je u pravu.
Jedan od zaključaka istraživanja Corporate Europe Observatory koji su objavljeni u izvještaju "Putting water back in public hands" jest da postoji tendencija upravljanja javnim tvrtkama kao korporacijama. Primjer je vodopskrbna tvrtka u tanzanijskom Dar es Salaamu gdje su nakon rekomunalizacije počeli isključivati vodu siromašnima. Vi ste također istaknuli da sama rekomunalizacija nije dovoljna te da je potrebna i demokratizacija upravljanja javnim tvrtkama. Kako vaša inicijativa vidi da bi se taj proces demokratizacije mogao odvijati?
U Kreuzbergu, gotovo u središtu Berlina, BWB je zbog gradnje cjevovoda planirala srušiti 12 stabala. Građani su prosvjedovali i tvrtka je odjednom spoznala da mogu sagraditi isto i bez sječe stabala. Kada bi građani mogli participirati u odlukama javnih tvrtki prosvjedi bi bili nepotrebni jer bi se krive odluke mogle spriječiti u začetku. Tvrtka za vodoopskrbu mora postati demokratična što znači da ne samo vlasnici, parlamentarci i radnici imaju pravo odlučivanja već i potrošači.
Dva su primjera takvog pristupa u Europi, u Parizu i u Napulju. U Italiji je to rezultat velikog nacionalnog referenduma gdje je većina glasala protiv privatizacije vode. U Francuskoj je to rezultat napornog rada okolišnih i drugih aktivista koji su primijetili da ističe koncesija i da je nužna promjena u upravljanju vodoopskrbnom tvrtkom. U oba grada građani su dobili pravo minimalnog utjecaja na odluke, ali žele ga i proširiti. U Berlinu smo organizirali Vijeće za vodu koje okuplja brojne organizacije koje su zainteresirane za pitanje vode. Uvjereni smo da nije daleko dan kada ćemo i mi imati neki utjecaj u upravljanju vodom. Bilo bi najbolje da građani mogu direktno izabrati svoje predstavnike u upravnim strukturama javnih tvrtki. Direktno izabrani predstavnici imali bi veći utjecaj nego oni koje bi eventualno poslala neka organizacija. To je model koji zagovaramo.
Zbog ugovora o otkupu dug Berlina se znatno povećao. Očekujete li da bi se pritisak za privatizacijom vode mogao ponoviti nakon nekog vremena?
Da, dug za otkup moramo otplatiti do 2043. Moguće je da će se pojaviti ljudi koji će opet željeti privatizaciju, ali mislim da je naš referendum bio poučan za sve. Iako se referendum dogodio prije dvije godine, posljedice se još mogu osjetiti. Cijena vode je postala političko pitanje. Razni se političari sada pozivaju na referendum kada govore o vodi. Iako se referendumsko pitanje zapravo ticalo samo objave tajnih ugovora, svima je jasno da je ta tajnovitost posljedica privatizacije. Privatne tvrtke boje se transparentnosti. Zato su se borile protiv objave dokumenata i još se po cijeloj Njemačkoj bore protiv objave ugovora.
