Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru objavljujemo posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Donosimo vam tekstove o ljetu na periferiji, ljetu u zaleđu, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu na biciklu, ljetu u tvornicama... Prvi u seriji tekstova tekst je Ivane Perić Čuvamo koritu san o rijeci, o ljetima odrastanja u Ravnim kotarima, u Dalmaciji "iza brda".
Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića Ljeto u bolnici koji nas vodi u Kliničko bolnički centar Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, na susret s doktoricom Ivom Kirac i razgovor o ljetu u Klinici za tumore.
Treći u seriji tekstova tekst je Sanje Kovačević Ustopija mojih ljeta koja piše o vlastitoj borbi s depresijom, koju je posebno osjetila u periodu ljetnih dana, kao i o načinu na koji su depresivna stanja povezana sa sveopćom intruzijom kapitalističkog sustava u naše živote i psihe.
Četvrti u seriji tekstova tekst je Marine Kelava, Leptiri trebaju livade, reportaža o kampu iznad Mošćeničke Drage, u Parku prirode Učka, gdje volonteri krče zarasle livade i vraćaju staništa leptirima. Ljeto je to koje ne potiče ubrzanu devastaciju obale, apartmanizaciju, kič i hranjenje zmaja udobnosti.
Peti u seriji tekstova tekst je Virginije Nijinsky, Irsko ljetovanje (Mislim na Desnicu dok pakiram jabuke), o radnom ljetu u tvornici u no name konfekcijskom gradiću u Irskoj, simpatijama na traci za pakiranje jabuka, zaleđu zemljačkih grupa i životu u mobilnoj kući u blizini farme.
Šesti u seriji tekstova tekst je Saše Šimprage, Hlad u gradu, o neopjevanim stablima koja nas spašavaju za vrijeme sparnih ljeta i kojima u doba velikih klimatskih promjena u planiranju grada moramo posvetiti ozbiljnu i stručnu pažnju.
Sedmi u seriji tekstova tekst je Dunje Kučinac, Kičma mog slavonskog ljeta - o odlasku na pijac, bazen i vožnji ponija, ali i o emocionalnoj gimnastici povratka u rodni grad - plesanju po tankoj granici između skrivanja i eksponiranja, prihvaćanja i otpora.
Posljednji u seriji tekstova tekst je Antonele Marušić o prvom ljetu u Zagrebu nakon 15 godina, na istočnoj strani, na Kvatriću, o odgovaranju na ista pitanja o (ne)odlasku na more, oproštaju od kvarta koji joj je postao dom, ulicama i licima koja će pamtiti.
✎
Male ili velike, stvari u životu nekad ispadnu točno onako kako trebaju. Bez našeg vidljivog tiskanja, scenarij se ispiše sam, iako ruku koja drži olovku ipak ne pomiče nitko doli nas samih.Moje odredište je svake večeri isto – Maksimirska šuma. Pluća grada su ovih ljetnih dana polupusta: tek pokoji uporni trkač ili trkačica, nekoliko mama i tata s malom djecom, izgleda da je i za fantome u mantilima prevruće ili su svi zbrisali na neku svoju ljetnu konvenciju
Nisam planirala cijeli srpanj i kolovoz ostati u Zagrebu. Dalmatinka sam, navikla na kupanje i bivanje uz more barem tri tjedna ljeti. Isprva sam pokušala nešto izvesti s odlaskom na more. Govorila sam sebi i drugima: ma uletjet će neka kombinacija, ne da mi se baš dva mjeseca u komadu trunuti po gradu.
Nisam se mogla ni sjetiti kada sam tako nešto zadnji put izvela, a onda mi je pomalo izronila sve jasnija slika: ljeto 2003., tek dvije godine po dolasku u Zagreb, besparica i grčevita borba za preživljavanje. More nije dolazilo u obzir. Tog sam ljeta u Zagrebu odvalila tri mjeseca paklene žege. Naučila sam kako izgleda utišani grad kojeg su žitelji na kratko prepustili njegovom unutarnjem životu i introspekciji.
Ostati ljeti u Zagrebu znači svaki dan barem jednom ili više puta odgovarati na jedno te isto pitanje susjeda, poznanika, blagajnica u dućanima, Facebook prijateljima, rodbini koja zove mobitel da čuje kako sam: "Kad ćeš na more? Ili si već bila?".
Reći da još nećeš i da ne znaš hoćeš li uopće ići na more proizvodi vidljivu nelagodu u virtualnom ili stvarnom razgovoru. U depresiji ste, nemate novaca, nitko vas ne voli, sami ste – bez partnera ili partnerice, bez rodbine ili/i nekretnine na moru, šljakate neku najcrnju šljaku. Ukratko: dotakli ste dno života!
Kako se dogodilo da nakon skoro 15 godina prvi put cijelo ljeto provedem u Zagrebu? Čin samoodricanja, mjera štednje, novinarsko-literarni eksperiment? Ništa od nabrojenog.I nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe i pronalasku novog mjesta za život u gradu smiješnih i preskupih nekretnina, stvar je u "osjećaju doma". A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno, bez vidljivog truda, povjerenjem koje se gradilo polagano
Na more volim ići s prijateljima koje poznajem dovoljno dobro da nam je svaka minuta zajedničkog vremena – užitak ili barem opuštanje. Nesklona sam ljetovanju sa strancima: ne zato što sam introvertirana ili se teško prilagođavam novim ljudima.
Jednostavno je: to su rijetki trenuci u godini kada s ljudima koje smatram svojom odabranom obitelji mogu izbistriti neke nama važne teme, postaviti im pitanja koja me muče (uvijek ista) ili odgovoriti na neka njihova, ona koja nas dugo progone, ali nismo im se stigli posvetiti u mjesecima sulude trke za preživljavanjem.
Ja i "moji ljudi" smo jedni drugima ovog ljeta ostali van domašaja: neki od njih su emigrirali, drugi su pretrpani poslovima pomaknuli godišnje odmore na kasno ljeto. Umjesto odlaska na more, preostao mi je rastanak s najdražim kvartom, hrpe knjiga koje nisam pročitala i nedovršeni rukopis za knjigu koja je već predugo u najavi. Koliko to mora da je patetično: na skali od "pravim se da me nije briga i smišljam poetične izlike" do "ljetovanje šteti novčaniku i vašim živcima više od vrelog asfalta"?Nisam se mogla ni sjetiti kada sam tako nešto zadnji put izvela, a onda mi je pomalo izronila sve jasnija slika: ljeto 2003., tek dvije godine po dolasku u Zagreb, besparica i grčevita borba za preživljavanje. More nije dolazilo u obzir
Dok mi kroz Facebook feed defiliraju vaša jata ružičastih flamingosa ili jednoroga, napuhanih i gurnutih u more, dok znani i neznani jezde osamljenim plažama u zoru, zvizdan, predvečer, noću gledaju zvijezde izvaljeni na još toplom betonskom mulu, ja se rastajem s Kvatrićem i pišem zadnje stranice moje Priče s istočne strane.
I nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe i pronalasku novog mjesta za život u gradu smiješnih i preskupih nekretnina, stvar je u "osjećaju doma".
A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno, bez vidljivog truda, povjerenjem koje se gradilo polagano: small talkovima u kvartovskim dućanima, po kojom lijepom riječju izmijenjenom s poslom uvijek preopterećenim prodavačicama, gospođama na Kvatrić placu gdje već imam uigran raspored brzog obilaska i snabdijevanja, trafikanticama koje znaju koji duhan pušim, konobarima koji mi nose bezkofeinski espresso s hladnim mlijekom.
I unatoč svim obećanjima kako ću i nakon što odselim ponekad navraćati u stari kvart znam da će se posjeti s vremenom prorijediti. Obaveze i Kad padne sunce, izlazim iz stana, sjedam na bajk, palim svjetlo na volanu i spuštam se Babonićevom, s nogom na kočnici polagano klizim u Galjufovu s koje izlazim na polupraznu Vlašku. Ovaj spust jedan mi je od najdražih dijelova večerikomoditet učinit će svoje: zavoljet ću stan na Jarunu, pronaći ću tamo svoja mjesta, dobiti nove susjede. Trgovkinje iz starog kvarta će me polagano zaboravljati, a meni će biti sve teže sjetiti se njihovih lica.
U sjećanju će mi ipak još dugo ostati moja ulica. Hej, moja?! Ništa u njoj nije doista moje: ni stan, ni većina namještaja, nisam se ovdje rodila, odrasla, odgojila djecu, ali tuga zbog odlaska nije tuđa ni unajmljena: na nju ne plaćam porez, stoga si je mogu dozvoliti u željenim količinama. Kada sjedim u svojoj dnevnoj sobi, kroz dva velika prozora vidim niske stambene zgrade, krovove, vrtove: u glavnom kadru mi je krošnja jedne drhturave breze, malo dalje je nekoliko starih borova koji se još uvijek trude držati pravo.
Ne znam mnogo o povijesti Babonićeve, ni tko je uopće bio čovjek po kojemu je ova ulica nazvana. Guglam i saznajem da je Stjepan Babonić bio biskup plemićke krvi iz 13 stoljeća. Ne impresionira me njegova biografija, ali malo kasnije se razveselim kad saznam da je 1229. baš zahvaljujući njemu za siromašne seljake i kmetove ukinuto plaćanje desetine feudalcima.
Babonićeva ulica (Foto: A.M.)
Kvart koji sam toliko zavoljela nekada je bio utočište radništva i srednje klase. Prvih tridesetak brojeva i dalje pokušava i donekle uspijeva održati stari šarm, ali već od 40-ice slijede luksuzne urbane vile. Tu je nekoliko stranih veleposlanstava, začudo – nema ni jednog kafića, osim jedne turbo skupe slastičarne, tu su kuće poznatih nogometaša, političara; sva sila poznatih faca naselila se na gornjoj Babonićevoj. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati. A onda, kad me klupa već malo nažulja, ustanem i vratim se na bajk. Sad je vrijeme za pravu noćnu vožnju na povratku doma
Međutim, zgrada u kojoj živim uvjerljivo je najskromnija u cijeloj ulici; vjetar joj je posljednjih godina temeljito ogulio fasadu. To je zapuštena stara trokatnica s dobrim komadom vrta na zapadnoj strani i metalnom ogradom. Građevinska klika na nju je već odavno bacila oko, stanarima se nudi prodaja stanova po primamljivim cijenama, ali oni se ne daju. Najveći otpor pruža moja prva susjeda, gospođa Morana, dobrodržeća 84-godišnjakinja s kojom sam se sprijateljila već u prvim mjesecima po dolasku u stan.
Dok sjedimo kod nje na kavi priča mi o preminulom mužu, njihovim putovanjima po svijetu, svojem radnom vijeku. Zanima je kako je to biti freelancerica, ali koliko god joj objašnjavam, uvijek ostaje pomalo zbunjena, vidim da joj mnogo toga u mojoj priči izmiče.
Ne smijem zaboraviti ni Ružu, dobrog duha pivnice Dvorište iz Maksimirske. Rječita, oštra i duhovita, Ruža je sve samo ne obična konobarica. U ugostiteljstvu je cijeli život i trebala bih joj posvetiti cijeli tekst ili barem kratku priču. Konobari i konobarice u Dvorište dolaze i odlaze, ona ostaje. Zna čuvati vlastiti integritet, naučila je, kaže, s vremenom. Na desetke mlađih obučila je za šljaku u bircu koji radi žestokim tempom.U sjećanju će mi ipak još dugo ostati moja ulica. Hej, moja?! Ništa u njoj nije doista moje: ni stan, ni većina namještaja, nisam se ovdje rodila, odrasla, odgojila djecu, ali tuga zbog odlaska nije tuđa ni unajmljena: na nju ne plaćam porez, stoga si je mogu dozvoliti u željenim količinama
S Ružom sam se do sita napričala i nasmijala u ovih nekoliko godina koliko živim na Kvatriću i povremeno odlazim na pivo u Dvorište. Ne samo radi dobrih craft pivi, ima ih već svugdje, Ruža čita ljude neobičnom lucidnošću i ja uživam gledajući kako neotesanim muškarčinama u facu sreže što ih ide.
Kad padne sunce, izlazim iz stana, sjedam na bajk, palim svjetlo na volanu i spuštam se Babonićevom, s nogom na kočnici polagano klizim u Galjufovu s koje izlazim na polupraznu Vlašku. Ovaj spust jedan mi je od najdražih dijelova večeri: čak i za sparnih noći u lice i kosu uspijem dobiti malo vjetra, onoliko koliko mi treba da na nekoliko minuta povjerujem da sam jedan od likova iz serije Stranger things, a da je moj sklopivi bajk samo dobro prerušeni BMX iz 80-ih.
Moje odredište je svake večeri isto – Maksimirska šuma. Pluća grada su ovih ljetnih dana polupusta: tek pokoji uporni trkač ili trkačica, nekoliko mama i tata s malom djecom, izgleda da je i za fantome u mantilima prevruće ili su svi zbrisali na neku svoju ljetnu konvenciju.
Do Maksića (da, toliko me je progutao zagrebački sleng!) najradije vozim manjim ulicama, između dvije velike ceste kucavice istočnog dijela grada Petrove i Ne smijem zaboraviti ni Ružu, dobrog duha pivnice Dvorište iz Maksimirske. Rječita, oštra i duhovita, Ruža je sve samo ne obična konobarica. U ugostiteljstvu je cijeli život i trebala bih joj posvetiti cijeli tekst ili barem kratku pričuMaksimirske: poluosvijetljene su i prazne, mogu si dozvoliti slobodniju vožnju. Prolazim Šrapčevom, Eisenhuthovom, Mandrovićevom, Rendićevom, Crnčićevom i onda izbijam na Bukovačku.
Zavrnem za ugao, obiđem benzinsku i uđem u park. Zaustavim se na dugačkoj osvijetljenoj šetnici koja vodi na Paviljon, naslonim bajk na klupu i sjednem. Ne prođe puno, pa ruksak stavim pod glavu i legnem na klupu.
Gledam u zvijezde i duboko dišem. Slušam glasove iz Zoološkog vrta i maštam o danu kad će koncept utamničenja životinja biti konačno napušten. U glavi brojim koliko mi još dana ostaje u kvartu. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati.
A onda, kad me klupa već malo nažulja, ustanem i vratim se na bajk. Sad je vrijeme za pravu noćnu vožnju na povratku doma. Već je zamjetno svježe i na ulicama, i iako sam još budna, već se uvodim u san.
✎
