I dio
Rukopis prvog dijela priče je izgubljen, u njemu se govori o kapetanu svemirskog istraživačkog broda koji u trenucima kad se u Svemiru nije ništa posebno događalo odlazi potražiti razonodu u brodski holodek.
Kompjuter mu je predložio program krstarenja na moru na rodnoj planeti Zemlji i to na Jadranskom moru gdje nije nikad bio.
Kapetan se uvjerio da je program sjajan, ali je imao problem s izlaskom iz holodeka. Kompjuter nije zaustavio program na njegov zahtjev. Tek kada je zaspao na jedrenjaku dogodilo se nešto što ga je uspjelo vratiti u stvarnost.
Tako je zapravo uspio izaći iz kompjuterskog programa, no ostalo je nejasno zašto je to bilo moguće za vrijeme sna. Kapetan o svom iskustvu nije želio pričati s posadom.
Treba napomenuti da unošenje komunikatora u holodek nije dozvoljeno zato što se principi tehnologije komunikatora koji omogućuje kontakt osobama koje fizički nisu na istom mjestu i u istom vidnom polju direktno suprotstavljaju principima rada holodeka koji funkcionira upravo suprotno: komunikacija je moguća samo s onim osobama i stvarima koje se mogu vidjeti, čuti, opipati, pomirisati i nanjušiti istodobno, odnosno kad su sva osjetila aktivna.
Drugim riječima, kada bi netko unio komunikator u holodek kompjuterski program se ne bi mogao aktivirati. Samo su dva načina prekida programa u holodeku: iznutra glasovnom naredbom kompjuteru, i izvana kada bi netko zaustavio rad kompjutera na upravljačkoj ploči.
II dio
Bilo je samo pitanje vremena ili pogodnog trenutka za ponovni posjet holodeku. I opet je to bilo u vrijeme kad se u Svemiru nije ništa uzbudljivo događalo.
Kapetan se jednostavno zapitao kako bi to moglo sada izgledati.
U međuvremenu je posada posjećivala holodek i dobro se razonodila u njemu. No, nitko nije ni jednu jedinu riječ rekao koja bi upućivala na ono iskustvo koje je on imao. Načas je kapetan pomislio da možda ima onih koji su doživjeli to što je i on doživio, ali su odlučili šutjeti, baš kao što je i on odlučio.
Predavši komandno mjesto na raspolaganje Spocku, uputi se prema holodeku, usput je odlučio zatražiti od kompjutera da pripremi onaj isti program koji mu je omogućio, odnosno zbog kojeg je imao to neobično iskustvo.
Naravno, kompjuteru to nije bilo teško, jedino je upitao kapetana želi li da se njegovi prijatelji s krstarenja sjećaju njega i zajedničkog druženja. "Još bolje, bit će zanimljivije", pomislio je on i pristane na ponudu.
Krstarenje Jadranom ovaj put je bilo još ljepše i zanimljivije. Još više se kapetan zbližio s prijateljima na jedrenjaku, oni su bili sretni što ga ponovno vide i uopće ga nisu pitali zašto je onako naglo nestao zadnji put.
Kapetan je pak sa zanimanjem čekao onaj trenutak povratka iz holodeka, kada se odmor prekida a profesionalne obaveze postaju stvarnost. I taj trenutak je došao, ali tek nakon dužeg istinskog uživanja u plovidbi prekrasnim morem.
Bio je sam u svom apartmanu, najavio je već svojim prijateljima da planira otići, htio je nekako ublažiti "naglost" odlaska iz holodeka, iako to u kompjuterskom programu i nema nekog smisla.
Naredio je kompjuteru da prekine program. Baš ga je zanimalo što će biti. No, kao i zadnji put, nije se dogodilo ništa. I nakon treće naredbe ostao je na jedrenjaku. "Zar me ovaj kompjuter sluša samo kad zaspem, kakav je to logički sklop u njemu?", s malom nelagodom razmišljao je kapetan. Još je neko vrijeme mozgao o kompjuterskim programima, a zatim se pomirio sa situacijom. Morao je čekati da zaspe i da tako napusti holodek. Očekivao je istu stvar, smetalo ga je jedino što nije bio posve siguran da će se ta ista situacija zaista i ponoviti. Zbog toga je imao poteškoća da se dovoljno opusti kako bi zaspao, ali ipak je na kraju utonuo u svoj spasonosni san.
Međutim, ovaj put, za razliku od prethodnog kad se bio jednostavno probudio u svojoj kapetanskoj kabini, nije bilo tako lako.
Naime, kapetan je bio usnuo neugodan san, sanjao je da se ne može vratiti iz holodeka u stvarnost, da su Spock i njegova posada zaboravili na njega, a vrhunac je bio kad je u tom snu zaspao (sanjao je da sanja) i probudio se na jedrenjaku, shvativši da mu eto ni san ne može pomoći, da ga eto taj kompjuter ne sluša niti u snu.
I taj san u snu je bio vrhunac noćne more, taj trenutak bezizlaznosti je svojom neugodnošću natjerao kapetana da se trgne i u strahu otvori oči.
A onda je prepoznao svoju kapetansku kabinu i tu željenu stvarnost. S velikim uzdahom olakšanja započeo je analizirati upravo proživljeno iskustvo. "Nisam baš planirao ovakvo uzbuđenje, sve se ipak dobro završilo...Hm, baš sam luckast, pa kakve bi stvarne posljedice i mogao imati jedan kompjuterski program?", tako je mislio on.
I ovaj put, naravno, nije mogao o svom iskustvu pričati. Da ispriča o tome Spocku, vjerojatno bi mu ovaj predložio svoju poznatu terapiju spajanja umova.
Ne, na takvo što nije bio spreman, bar ne još.
III dio
Kapetan se probudio, ali nije vjerovao onome što vidi. Bio je to apartman na jedrenjaku iz holodeka, a ne njegova kabina u kojoj je sinoć zaspao nakon vrlo važnog radnog razgovora sa Spockom.
"Ma nije moguće, zar sam opet u holodeku? Pa prošlo je mjesec dana od one noćne more i dobro znam da sam odlučio ne posjećivati ga sve dok mi se to iskustvo ne razbistri", mislio je u sebi kapetan i usput dodirivao predmete iz kabine. Nije više bilo sumnje, morao je priznati da se nekim čudom i potpuno nenamjerno opet našao na jedrenjaku koji krstari Jadranom.
Iako je naslućivao rezultat, obrati se glasno kompjuteru s naredbom da prekine program. Kao i svaki put dotad, kompjuter ili nije čuo, ili je čuo, ali nije mogao ništa promijeniti.
Kapetan je shvatio da na neki način gubi kontrolu, a to mu se uopće nije sviđalo, pogotovo ne ako se uzme u obzir da je on profesionalni zapovjednik kojemu je kontrola nešto samorazumljivo i prirodno. Odlučio je ostati priseban i strpljiv.
Njegovi stari prijatelji ponovno su se razveselili vidjevši ga. Nije bilo teško još jednom se prepustiti čarima mora i Sunca i ugodnog druženja. Ali o onom najvažnijem kapetan nije mogao razgovarati sa svojim prijateljima, jer su oni bili proizvod kompjuterskog programa, a ne stvarne osobe. Mogli su beskonačno diskutirati o filozofiji i religiji, o psihologiji i medicini, ali to je, iako dubokoumno i uzbudljivo, ipak na kraju bilo samo fino ćaskanje uz dobro vino i glazbu. Kapetanu je nedostajalo konkretno rješenje njegovog problema o kojem je morao šutjeti. Hrabar po prirodi, beskompromisan u odlukama nije bio sklon zaključku da se njegovo zdravstveno stanje možda pogoršalo, da je možda psihički oslabio na neki način. Ne, on je i vjerovao i znao duboko u sebi da je s njim sve u redu.
Počeo je razmišljati o tome da neke stvari još ne zna i ne razumije, unatoč ogromnom životnom iskustvu. Ali, koje su to stvari, iz koje sfere ili područja i vezano za koju znanost? Filozofiju i religiju je odbacivao zbog apstraktnosti i nemogućnosti egzaktne provjere. Sve se vrti oko tog sna a tu nema kontrolu. Pa tko je uopće ima? Čovjek spava ili ne spava, nema nečeg trećeg. A kad spava, nije budan pa nema kontrolu. Ima li u tom snu još nekih neotkrivenih momenata i kako ih otkriti? Pitanja su se redala u glavi kapetana, ali pitanja su ostajala pitanja dok je vrijeme prolazilo. Niti ovaj put ga njegova posada nije tražila, valjda je s njihovog stajališta u stvarnosti sve bilo u redu.
Odlučio je prepustiti se situaciji. Nadao se da će ga to nešto što ne poznaje a sastavni dio je sna još jednom vratiti u stvarnost. Nije mu se sviđalo da sam sebi svjesno oduzima kontrolu nad situacijom, ali malo - pomalo dogodilo se baš to. Odlučio je ne brinuti se i ne gubiti živce, na kraju krajeva tjelesno se osjećao izvrsno. Uostalom, prisjetio se da je uvijek saznao ono što ga je zanimalo, zašto to ne bi vrijedilo i sada?
Uz malu pomoć dobrog crnog vina uspio je utonuti u san.
Probudio se na jedrenjaku koji se malo više ljuljao zbog valovitog mora. Nezadovoljno je primijetio da ga ništa nije teleportiralo natrag u stvarnost. A nije niti slijedećih 25 noći bilo drukčije. Nije bilo niti noćnih mora, samo obično normalno spavanje. Kompjuter je i dalje ignorirao svaku njegovu naredbu da prekine program.
A onda je dvadeset i šestog dana istražujući potpalublje na jedrenjaku otkrio vrata na kojima je pisalo "Soba za odmor, nezaposlenima ulaz zabranjen".
Kapetan je bio gost i putnik na jedrenjaku, ali bilo mu je jasno i da je sve to ipak samo kompjuterski program pa je odlučio zanemariti zabranu.
Otvorio je vrata i malo zateturao od iznenađenja, vidio je dobro poznatu svoju kapetansku kabinu. Kad se malo pribrao zapitao se igra li se to kompjuter s njim i, ako da, kako je to uopće moguće?
Odjednom je odlučio vratiti se i proći kroz ista vrata, da bi provjerio hoće li tako ući u holodek, ali nije uspio. Sreo je Spocka koji zadovoljno reče: "Izvrsno, baš vas tražim!"
Kapetan nemoćno raširi ruke i uzvrati: "Naravno, tu sam, kao i uvijek kad treba." U sebi je po prvi put osjetio potrebu da popriča sa Spockom o svom iskustvu u holodeku. Ali izgubio je volju čim se sjetio da bi mu on mogao predložiti ono poznato spajanje umova.
IV dio
U Svemiru više nije bilo dosadno. Kapetan i njegova posada imali su ozbiljnog posla u nekim udaljenim galaksijama gdje su neke civilizacije ubrzano napredovale u tehnološkom smislu i pokazivale nazadne osvajačke ambicije, bolje rečeno ratničke sklonosti. Tehnološki napredak, a kulturni nazadak reklo bi se. Nije bilo jednostavno, ali i ovaj put je kapetan sa svojom iskusnom posadom pokazao odlučnost i znanje djelujući edukativno i metodički primjereno intelektualnoj razini civilizacije s kojom je imao posla.
Prošlo je puno vremena otkako je kapetan imao onaj problem s holodekom. I bio je gotovo zaboravio na njega, zapravo ga je samo potisnuo dublje u podsvijest bez pronađenog objašnjenja.
A kako stvari prirodno ipak teže svom razjašnjenju, tako se kapetanu jednog dana pojavila sama od sebe želja da ponovno razmotri taj slučaj s holodekom.
Može se čak reći da je njegov interes za rješenjem tog problema došao gotovo na razinu interesa za istraživanjem Svemira. Naslućivao je da ima nešto u samom snu, ili stvarno, ili simbolički a što ima određeni značaj. I možda ne baš mali značaj.
Zato je odlučio još jednom testirati sebe i holodek, svjesnije no ikad prije, s izrazitom istraživačkom namjerom.
I tako je uskoro opet susreo staro društvo s jedrenjaka koji krstari prekrasnim Jadranom. Ponovno je uživao u blagodatima Sunca, mora, dobre hrane, uživao je u opuštenim razgovorima, a bile su tu naravno i neke žene.
A onda je stigao i onaj trenutak koji ga je najviše zanimao. Ne, ni sada kompjuter nije reagirao i prekinuo program na njegov zahtjev. Kapetan je to primio posve mirno, očekivao je da će tako biti. Promatrao je samog sebe i na neki način čekao vlastitu reakciju ili neko nadahnuće. Nije se obazirao na ono što je njegov um brzopleto nudio kao odgovor na postojeću situaciju, čak je sumnjao i u to da je ona soba za odmor u potpalublju koja mu je prošli put omogućila povratak u stvarnost još uvijek tamo.
Ali ipak je, tek toliko da se malo pokrene, odlučio pogledati u potpalublje.
I zaista nije više bilo te sobe za odmor. Međutim, naišao je na vrata na kojima je pisalo "Ured kapetana broda, obavezno pokucati". Budući da nitko nije odgovarao na njegovo kucanje, odluči otvoriti vrata. Ugledao je lijepo namještenu radnu kabinu, ali praznu, nije bilo nikog. Kapetan ipak uđe, unatoč blagom osjećaju neugode da je to pomalo nepristojno.
I tada, na radnom stolu svog kolege ugleda podeblju knjigu, pažnju mu privuče naslov "Priručnik za ispravno ophođenje s posjetiteljima iz holodeka". Ispod tog glavnog naslova bila su dva manja: "Upute za kapetana" i "Upute za posadu".
Baš kad je htio otvoriti knjigu kapetan začuje kucanje i samo sekundu poslije na vratima se pojavi Spock.
"Spock! Zar ste došli po mene?", iznenađeno reče kapetan.
A Spock se osmjehne i zadovoljno odgovori: "Konačno, dragi moj kapetane, sad nam je uspjelo spajanje umova."
"Ali ne sjećam se da sam zatražio tu vašu terapiju", uzvrati kapetan pomalo zbunjen.
Spocku nije silazio zadovoljni osmijeh s lica, reče: "Pa, istinu govoreći, i niste vi, zatražio ju je kapetan s jedrenjaka kad je uočio da imate problem koji se ponavlja. Da li sad znate zašto ga dosad niste upoznali?"
Kapetan je zbunjeno odgovorio: "Pa, nisam baš siguran da vas razumijem."
A Spock tada naredi kompjuteru da prekine program. "Moramo krenuti odavde, mislim da će vam biti jasnije kad se vratimo."
Kapetan je sa zanimanjem uočio kako je kompjuter bez ikakvih poteškoća zaustavio svoj program na Spockovo traženje, ali pažnja mu je sada bila usmjerena na ono što ga tek čeka.
Kad su izašli iz holodeka Spock odjednom reče da mora obaviti jedan posao:
"Odmorite se malo u svojoj kabini pa se vidimo poslije."
Kapetan pristane, bio je zadovoljan što je opet na svom svemirskom brodu.
Ušavši u svoju kabinu nemalo se iznenadi kad je za svojim radnim stolom vidio stranca. I baš kad ga je htio upitati tko je i zašto je tu shvati gledajući njegovo odijelo o kome se radi i samo tiho izusti: "Kapetane..."
A stranac, zapravo kapetan s jedrenjaka iz holodeka veselo reče: "Konačno, dragi moj kolega, dugo vas već čekam i nestrpljivo iščekujem da prijateljski popričamo!"
Iako još zbunjen, kapetan međuzvjezdanog broda osjeti olakšanje, nešto jako važno je jako blizu.
V dio
Ja, autor ove priče, slušao sam pažljivo tu raspravu dvojice kapetana. Nije mi se nikako sviđalo što izlazi iz okvira prijateljskog i tolerantnog. Zbog toga ću samo kratko reći u čemu je bio prijepor kako bih brže prešao na završni dio priče.
Obojica su, naime, nastojali uvjeriti jedan drugog da sigurno znaju tko je od njih stvaran, a tko proizvod kompjuterskog programa.
Kapetan svemirskog broda je detaljno pričao o tehnološkom razvoju ljudske vrste, pronalasku kompjutera, razvoju programerskih sposobnosti iz generacije u generaciju, a kapetan s jedrenjaka je uporno ponavljao da on otkako je prihvatio kormilo broda prima goste iz virtualne stvarnosti a ima tomu već 40 godina. I zna napamet cijeli Priručnik za ophođenje s gostima iz holodeka, od slova do slova, što je više od 500 stranica teksta.
Vrlo brzo sam uvidio da ta rasprava vodi nikamo i da nitko neće biti u pravu.
Odlučio sam se umiješati na direktan način. No, da bih to zaista mogao, morao sam zatražiti Spockovu pomoć. Samo to njegovo spajanje umova garantiralo bi mi uspješnu intervenciju.
Pitanje je bilo kako do Spocka, ali sreća me je poslužila. Evo kako.
Još kao mali dječak imao sam zanimljivu i neobičnu viziju jedne večeri kad sam ležao u krevetu čekajući da utonem u san. Zatvorenih očiju, u potpunom mraku ugledao sam sjajno i zlatno oko u sredini svog čela. Bilo je nalik posjetu nekog vanzemaljca. Oko je neko vrijeme stajalo i sjajilo. Mislio sam da će ostati i kad otvorim oči, ali nije. Nikad nisam našao pravo objašnjenje za tu pojavu.
Međutim, sada, kad mi je trebala Spockova pomoć, spontano sam odlučio prizvati u sjećanje viziju zlatnog oka i fokusirati pažnju na nju jedno vrijeme.
I nisam pogriješio. Nakon nekog vremena začuo sam Spockov glas, neobičan zbog vulkanskog naglaska, ali razumljiv.
"Spojeni smo, što želite?", reče on ljubazno.
Ukratko sam objasnio, a on odgovori: "Naravno, i ja sam već razmišljao o nekoj intervenciji. Sada ću vas uvesti u kapetanovu sobu."
Vulkanac je majstor, zaključio sam i prepustio se.
VI dio
Spock je pokucao na vrata i ne čekavši odgovor otvorio ih.
Dvojica kapetana morali su prekinuti diskusiju. "Gospodo, netko vas hitno želi vidjeti", reče Vulkanac i predstavi me, a zatim se ispriča i ode.
Kapetani su bili pomalo zbunjeni. Iskoristio sam njihovu šutnju i odmah rekao da niti jedan od njih ne može biti u pravu i da to nije ni važno.
"Ali, kako nije važno znati što je stvarno, a što nije?", usprotivio se kapetan svemirskog broda. "Pa to je presudno životno pitanje!", dodao je kapetan s jedrenjaka.
"To je izmišljeno presudno pitanje", objasnio sam. "Važno je da obojica shvatite baš to: da biti u pravu nije stvarno, a tako ćete obojica postati stvarni i za sebe i jedan za drugog. Koga briga gdje je holodek i gdje nije, i tko ga je izmislio, ako je čovjek sretan?"
Ovo moje retoričko i sugestivno pitanje nekako je razoružalo kapetane.
"Pa da, moglo bi biti tako", nasmiješi se kapetan s jedrenjaka. "Ni jedan od nas ne miješa se u nadležnost onog drugog, svatko je kapetan svog broda i možemo bez problema putovati zajedno."
"I izmjenjivati se u ulozi domaćina i gosta kad god to poželimo", nadoda kapetan svemirskog broda s neskrivenim zadovoljstvom.
"Treba zahvaliti i Spocku", oglasim se ja.
A onda posve neočekivano kapetan s jedrenjaka izvuče odnekud butelju crnog vina s otoka Korčule, koju je uspio nekako prokrijumčariti iz jednog holodeka u drugi, da se tako izrazim, i natoči nam svima.
"Za Spocka i njegovu metodu spojenih umova!", veselo reče kapetan međuzvjezdanog broda, podigne uvis čašu i potom otpije gutljaj. Na licu mu
je odmah zasjalo zadovoljstvo. Pogleda me i reče: "Priznajem, malo sam strepio, ali ovo je stvarno i stvarno je dobro."
Pogledam tada u kapetana s jedrenjaka, on mi diskretno namigne. A onda obojica prasnemo u smijeh.
Da, sve do kraja ove priče bio sam trijezan, sada je vrijeme za opuštanje.
Uostalom, slutio sam da je netko cijelo vrijeme, od samog početka kontrolirao situaciju pomoću svoje čuvene metode.