Ukoliko nema svijesti kako su zločini ustaškog režima bili i ostali naša civilizacijska sramota i kako je to ne samo povijesna ljaga nego povijesni trenutak potpune odsutnosti svih društvenih normi, utoliko jednostavno nema temelja za zdravo društvo
Nakon skoro četiri tjedna od skandiranja "Za dom spremni!", Josipa Joea Šimunića stigla je igračka kazna od strane FIFA-e. Kazna od 10 utakmica zabrane igranja za reprezentaciju i propuštanje Svjetskog prvenstva čini se velikom za nogometne standarde. Javljaju se bivši i sadašnji igrači, treneri, izbornici i dužnosnici Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) koji se zgražavaju nad kaznom. Od izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Nike Kovača koji javno poručuje kako mu je prvenstveno žao Josipa Šimunića, jer će propustiti Svjetsko prvenstvo, preko izvršnog predsjednika HNS-a koji je "šokiran", do bivšeg igrača Borisa Živkovića koji izjavljuje da je " strašno i upravo gadljivo to što su mu napravili".
Po meni je nekoliko stvari sasvim jasno u cijeloj ovoj priči. Prva stvar je ta da su ljudi koji ne odobravaju njegovo ponašanje već izgubili. Odnosno, sada su dobili samo konačnu potvrdu. Jer, ukoliko mi u društvu stvarno raspravljamo što je on mislio ili je li on fašist ili nije, ili je li to stari hrvatski povijesni pozdrav ili ne, onda su (smo) već davno izgubili. Ako kod pozdrava "Za dom spremni!" nešto nije jasno, onda se dalje i ne treba ići. Nije tu riječ o dogmatskom pogledu, riječ je o zdravom razumu i iskrenim namjerama. Nije izrečen niti jedan, ali baš niti jedan, suvisli argument o tome je li riječ o starom hrvatskom pozdravu i što je njime Šimunić mislio reći. Čim se počela voditi ta rasprava, već su (smo) izgubili. Ako ovo društvo nije prihvatilo notornu činjenicu da je ovaj pozdrav eklatantno fašistički i u rangu nacističkog pozdrava Sieg Heil, onda je svo ovo uvjeravanje u suprotno, nepotrebno. Ne može se društvo učiti antifašizmu 2013. godine. Što su naučili, naučili su.
Uočljiv je kronični nedostatak zdravog razuma da se vidi štetnost apsolutno cijele ostavštine tzv. Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog pokreta, i u skladu s tim postupa u svakodnevnom životu. Dakle, ne na antifašističkim manifestacijama dvaput godišnje, nego svaki dan
Franjo Tuđman i cijeli tadašnji establišment vodili su krajnje neiskrenu antifašističku politiku, gdje se zbog polariziranja i stvaranja antisrpske atmosfere koketiralo s ustaštvom i relativiziralo brojne negativne strane ustaškog režima. Također, ne treba zanemariti da se to radilo kako bi se pridobilo dosta brojnu i ekonomski moćnu dijasporu ustaške i antikomunističke provenijencije. Kao što se ne smije zanemariti činjenica da su neki moćni ljudi tadašnje hrvatske politike osobno vjerovali u ideje ustaškog režima. Antifašizam je s druge strane, za razliku od velike većine država u svijetu, ugrađen u Ustav. To bi sam za sebe bio potez za pohvalu, no imajući u vidu kontekst, o tome ovdje nema riječi. Riječ je antifašizmu koji je postojao deklarativno, kao po kazni, kako bi se ostvarili minimalni standardi potrebni za europsko uljuđivanje i izbjegle međunarodne (europske) sankcije. I ti standardi su se održali do danas, a s njima i "glumljenje" antifašizma. Često se čuje ovih dana od aktera civilnog društva i drugih komentatora, koji ne dolaze s desnice, kako su se devedesete vratile. Međutim, to je prilično netočno. One se nisu vratile, jer nisu nikada ni otišle. Samo su se malo zamaskirale. I to stvarno malo, u maniri Zekoslava Mrkve koji se maskira samo šeširom i kaputom, te ga lovac ne prepoznaje. To zavaravanje kako je sve u redu s hrvatskim društvom je naprosto tužno, da ne kažem iluzorno. Tu gotovo svi, izuzev nekih krajnje ciničnih komentatora, po nekoj inerciji zakazuju.
Treća stvar je ta, da su institucije u potpunosti zakazale. Prvo je zakazao HNS koji je kao organizator utakmice dopustio da se ovo dogodi. Potom je zakazao što nije odmah žestoko osudio i samoinicijativno kaznio Šimunića. Na kraju je zakazao, jer nije još jednom osudio Šimunića, prihvatio kaznu i odbio pružiti podršku Šimunićevoj pritužbi na kaznu. Nisu shvatili kako je neosuđivanje ovakvih poteza stvar civilizacijske razine, a ne političkih ili, bolje rečeno, politikantskih stavova. Uz sve to, nisu uputili nijednu ispriku ne samo pripadnicima srpske, židovske i romske manjine, nego i cijeloj naciji. Državno odvjetništvo je zakazalo jer nije kazneno gonilo Šimunića, kao ni HNS, pa ni Hrvatsku radioteleviziju. FIFA je zakazala jer nije kaznila HNS s nekoliko utakmica bez navijača, koji su zdušno sudjelovali u ovoj provali fašističkog skandiranja.
HNS koji je kao organizator utakmice zakazao jer nije odmah žestoko osudio i samoinicijativno kaznio Šimunića. Na kraju je zakazao, jer nije još jednom osudio Šimunića, prihvatio kaznu i odbio pružiti podršku Šimunićevoj pritužbi na kaznu.
Četvrta stvar je sveprisutno licemjerje medija i društva. Licemjerje ljudi koji će se zgražavati nad sličnim ispadima u regiji, naročito u Srbiji, ali će propustiti isto osuditi kod nas. Izgovora uvijek ima, samo ih treba potražiti i pritom biti krajnje licemjeran. Tu spada i sam HNS koji komentira kako je Šimunić izrekao samo "Za dom". Vjerujem da bi komentari bili drukčiji da je neki igrač reprezentacije Srbije poveo navijanje s "Biće mesa, biće mesa" ili "Nož, žica", a ostalo prepustio publici. Vjerujem kako bi komentari, da je dotični igrač mislio na staru vojvođansku pjesmu ili da jednostavno voli pribor za jelo, bili daleko rjeđi. To licemjerje je izrazito prisutno kada se pokušava napraviti ogromna razlika u kulturi spram naših istočnih susjeda. Tako Jutarnji list, koji voli sam sebe smatrati lijevom novinom i novinom malih ljudi, u članku na dan referenduma o ustavnoj definiciji braka, koristi naslov "Žele li Hrvati biti Srbi?" i na taj način odlično upada u klasičnu šovinističku matricu koja traje od početka devedesetih. Krležina izjava "Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture." postaje jasnija nego ikad.
Vjerujem da bi komentari bili drukčiji da je neki igrač reprezentacije Srbije poveo navijanje s "Biće mesa, biće mesa" ili "Nož, žica", a ostalo prepustio publici
Peta i zadnja stvar, je kronični nedostatak zdravog razuma i ljudske empatije. Zdravog razuma da se vidi štetnost apsolutno cijele ostavštine tzv. Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog pokreta i u skladu s tim postupa u svakodnevnom životu. Dakle, ne na antifašističkim manifestacijama dvaput godišnje, nego svaki dan: na poslu, na kavi, na Facebooku, na utakmici. Poanta je da takvo ponašanje postane iskreno i dolazi kao rezultat cjeloživotnog promišljanja. Što se tiče empatije, bitno je znati zašto je empatija bitna. Ona je jedan od temeljnih elemenata potrebnih za održanje i zdravlje jednog društva. Ne zato da bi mi plakali jedni nad drugima, nego da tu patnju prepoznajemo, vrednujem, ne zaboravimo i iz nje učimo. Ukoliko nema svijesti kako su zločini ustaškog režima bili i ostali naša civilizacijska sramota i kako je to ne samo povijesna ljaga nego povijesni trenutak potpune odsutnosti svih društvenih normi, utoliko jednostavno nema temelja za zdravo društvo. Nemogućnost prepoznavanja patnje ovih dimenzija onemogućava prepoznavanje i poimanje bilo koje druge patnje, a samim time i zločina koji su ih uzrokovali. I to je jedan od razloga zašto smo osuđeni na ponavljanje svega negativnog u našoj povijesti.
