"Preispituj sve oko sebe“

Vraćajući se u Rovinj, nakon kraćih i duljih izbivanja, počeo me taj grad osvajati jer kad god se nekome i nečemu vraćamo više puta uzastopce i s uzbuđenjem, to postaje privlačno, taj je drhtaj antropokozmički, iz njega su proizašle legende o povratku koje nisu ništa manje uzbudljive od putovanja i otkrivanja dalekih, nepoznatih svjetova. Putovao sam da bih se vratio, otuda varijacije da je moj dolazak u Istru zapravo bio povratak. Tek onda kada osjetimo radost povratka, možemo reći da nekomu pripadamo, da nas na povratku čeka naša kuća kao vjerenica kojoj hrlimo u zagrljaj, a naš grad, naše izabrano mjesto, postaje istodobno "gnijezdo intime“.

Tim je citatom iz eseja Mirka Kovača Imamo li trajnoga grada (zbirka eseja Pisanje ili nostalgija) Dubravka Svetličić iz Pučkog otvorenog učilišta grada Rovinja, jednog od partnera manifestacije, popratila večer otvaranja prvih Dana Mirka Kovača. Riječ je o trodnevnom kulturnom događanju koje je ove godine bilo u potpunosti u znaku raznovrsnog opusa pisca (1938. - 2013.) kojeg književni znalci svrstavaju u sam vrh visoke književnosti ovih prostora, a za kojeg je Mile Stojić, bosanskohercegovački pjesnik i novinar te jedan od sudionika manifestacije, rekao da je bio "prevelik format za naše književne provincije“, usporedivši ga u tom smislu s Krležom. Ministarstva kulture iz sve četiri zemlje kojima je Mirko Kovač "pripadao“ (Hrvatska, Srbija, Crna Gora, BiH) našla su se na listi pokrovitelja ovog projekta. Od sljedeće će se godine uvesti književna nagrada Mirko Kovač koja će se svake tri godine dodjeljivati u jednoj kategoriji (najbolji roman, najbolji roman prvijenac, najbolja zbirka eseja) te će se nastaviti sa valorizacijom romanesknog, esejističkog i scenarističkog opusa Mirka Kovača. Manifestacija će se u budućnosti proširiti i na teme koje izviru iz njegovog djela pri čemu se misli na "duh tolerancije, intelektualne znatiželje i moralne postojanosti“, kako je istaknuto već u najavi Dana. Uvodna ceremonija završila je prikazivanjem kraćeg filma Novice Milića o Mirku Kovaču.

Na Danima je bilo teže detektirati "obične“ čitatelje među istaknutim imenima iz svijeta književnosti, filma, kazališta, novinarstva i drugih srodnih djelatnosti, dakle one koji Kovača nisu poznavali i u nekom obliku surađivali s njim. Odgovarajući za H-Alter na pitanje o približavanju ovakve specifične manifestacije nešto široj publici, Seid Serdarević iz Frakture, programski direktor Dana, naglasio je da bi bilo jednostavnije organizirati ovakav kulturni događaj u velikom gradu, ali i da bi to bilo protiv Kovačevih ideja te išlo prema metropolizaciji. "Rovinj nije izabran slučajno, Kovač ga je izabrao kao svoj grad“, rekao je misleći na njegovo preseljenje iz Beograda u Rovinj na početku rata na ovim prostorima. Što se studenata tiče, iznio je plan da se sljedeće godine dogovori suradnja sa Sveučilištem u Puli i objasnio da će prilozi s ovog skupa biti objavljeni u crnogorskom časopisu Ars i kao takvi dostupni široj javnosti. S druge strane, govoreći za H-Alter iz pozicije profesora, jedan od govornika na Danima, Zvonko Kovač s Odsjeka za Južnoslavenske jezike i književnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta istaknuo je kako opus Mirka Kovača drži ključnom potvrdom o postojanju nadnacionalne književno-komunikacijske situacije u kojoj se pokazuje da su prijelazi iz jedne književnosti u drugu dio tradicija od davnina. "Ne bi trebale postojati velike granice između studenata kroatistike i južne slavistike kada je riječ o proučavanju Kovača“, dodao je.

Ako je suditi po riječima Nade Gašić, spisateljice i prevoditeljice, ipak postoje granice između čitatelja i opusa koji je nedovoljno uklopljen u neki od južnoslavenskih kanona ili više njih. Gašić je spomenula njegov roman Uvod u drugi život koji je Kovač nakon preseljenja u Hrvatsku doradio, promijenivši naslov u Rastresen život. Ivan Lovrenović, bosanskohercegovački književnik i intelektualac i Nada Gašić slažu se u tome da je vrsno baratanje različitim jezičnim varijantama ovih prostora bila Kovačeva prepoznatljiva vrijednost koja u romanesknom tkivu ima značaj koji nadilazi sam jezik. Lovrenović je Kovača, u tom smislu, usporedio s Andrićem. Govoreći o tim jezičnim intervencijama, oklijevao je upotrijebiti termin "kroatizacija“ ali Gašić nije. Unatoč tome što je Kovača, po vlastitim riječima, držala za književnog Boga, spremno mu je rekla: "Mirko, ne diraj ovaj roman, rečenica će izgubiti nešto što će kasnije naštetiti čitavom romanu.“ Govoreći u nastavku o biografizmu kod Kovača i eventualnim fazama u njegovom stvaralaštvu, Gašić je rekla da je Kovačevo djelo jedinstveno, da nema loših faza te da je njegov posljednji roman Vrijeme koje se udaljava točka na njegov opus. "Iza Kovača ostala je kugla koja se ne može razbiti“, slikovito je izrazila misao. Prisjećajući se dana kada je saznala da je Kovač preminuo, ispričala je kako se brzo uputila u jednu zagrebačku knjižnicu, da provjeri stanje romana Rastresen život. Nije ga našla na polici s hrvatskom književnošću nego pod "južnoslavenske, afričke i druge književnosti“. Nazvala je to "knjigocidom“ i nečim strašnim za sredinu koja "ne zna drugo nego čekati nove prijevode“.

Na okruglom stolu o političkom eseju danas i jednoj od najspominjanijih Kovačevih zbirki eseja Elita gora od rulje, čiji naslov već objašnjava Kovačevo iskustvo da je najgore kada se kod intelektualaca dogodi odsudstvo kritičke misli i svrstavanje na krivu stranu, obrazložena je važnost Kovačevih eseja koji daleko nadilaze vrijeme u kojem su nastali. Filip David, srpski pisac i intelektualac, usporedio je Kovača s Radomirom Konstantinovićem, autorom Filosofije palanke, knjige u kojoj je opisao "palanačko“/“nacionalističko“ puno prije rata, rekavši da su obojica bili osobe suštine koje su znale odvojiti bitno od nebitnog. Konkretiziravši stvar, iznio je podatak da niti jedna od Kovačevih knjiga eseja nije objavljena u Srbiji te da bi njihova objava u toj zemlji predstavljala skandal jer su neke od osoba koje je Kovač kritizirao sada na vlasti. "Nema naprijed dok se to ne dogodi“, zaključio je. Borka Pavičević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju bila je na sličnom tragu kada je rekla: "Kovač hoće uznemiriti da bi se pomirilo. Raskida s onim što se zove pristojan govor i ide iznad onoga dokle se može u javnom govoru“, dodavši da to jako cijeni. Enver Kazaz, kritičar i profesor književnosti iz Sarajeva, smatra da je knjiga eseja Elita gora od rulje "alternativa politici koja inzistira na tome da je zlo došlo od nekud sa strane“ istaknuvši važnost Kovačeve esejistike imajući u vidu da "ova društva pripremaju nove užase“. Nazvao je knjigu "alternativnom enciklopedijom jednog kulturnog prostora i vremena koja nikad neće biti priznata od akademske zajednice“. Pavičević je na tu temu rekla još da je ono gdje Kovač "ulazi u stomak čaršijska javnost jer lakše je napasti Miloševića nego ljude iz tog pozadinskog rata iz kojeg se sve kuhalo“. Podsjetila je na staru, ali plodnu misao Radomira Konstantinovića koja glasi: "Svi ti marginalni putevi bit će jednog dana centralni putevi“.

Zlo je bilo često spominjan pojam i kada je bilo govora o radu Kovača na filmu, odnosno o poznatoj i dugotrajnoj redateljsko-scenarističkoj suradnji Lordan Zafranović - Mirko Kovač. U sklopu Dana Mirka Kovača prikazan je Zafranovićev film iz 1976. godine, Gosti i radnici, koji je u Jugoslaviji bio zabranjen zbog, kako se smatralo, "ruganja radnicima i samoupravljanju“. Glavna je njegova verzija izgubljena tako da je dugo bio nedostupan, prikazan jednom u Motovunu i jednom na HTV-u u "čudne sate“, tako da se ovo prikazivanje smatralo gotovo premijernim. "Kovač i ja smo se bavili zlom, ti filmovi su naš krik protiv zla, zato scene i jesu bile naturalističke, poput scene u autobusu iz Okupacije u 26 slika, zato da se zlo ne ponovi, ali nažalost ponovilo se“, rekao je Zafranović. Govoreći o radu na filmu s Kovačem, Zafranović je istaknuo Kovačevo inzistiranje na perfekcionizmu forme, njegov osjećaj za razlike između filmskog i drugih medija te posebice njegov dokumentaristički pristup, vješto baratanje činjenicama i upućenost u temu koja se obrađuje. Branislav Mićunović, kazališni redatelj i profesor glume, složio se s tim riječima i kada je govorio o suradnji s Kovačem u kazalištu, posebice na predstavi Lažni car. Rekao je da ga je odlikovao čist i promišljen stav te da mu u budućnosti nitko neće moći reći za nešto da "to nije tako bilo“.

Na završnoj večeri Dana upriličeno je uprizorenje nekih pisama bliskih prijatelja Mirka Kovača i Filipa Davida iz naknadno objavljene Knjige pisama 1992-1995 David Kovač, u izvedbi Žarka Radića i Baneta Popovića te u režiji Radmile Vojvodić. U jednom je trenutku glumac prekinuo čitanje jednog pisma, da bi se ono nastavilo u jednoj drugoj varijanti i sa jednog drugog mjesta. Naime, glumica Radmila Vojvodić bila je snimana u dokumentarnom prilogu za potrebe ove manifestacije. Zaputila se u Crnu Goru, do Petrovića, rodnog mjesta Mirka Kovača i nastavila čitati prekinuto pismo na tratini te s prozora napuštene prostorije u mjestu u kojem je Kovač rođen. U jednom je trenutku ubrala dunju koju je ponijela u Rovinj i držala ju u ruci za vrijeme uprizorenja Pisama. Na kraju izvedbe dunju je dala Filipu Davidu, četvrtom iz "Moćne gomilice“, kako je Nada Gašić nazvala književnu četvorku Kiš-Pekić-Kovač-David koja često figurira kao paradigmatska grupacija jedne minule epohe, iz doba veće važnosti kulture i drukčijeg pristupa književnosti i pisanju. To vrijeme trebalo bi se makar malo približiti i pojaviti u obličju književne nagrade Mirko Kovač koju je Seid Serdarević predstavio u smiraju vidljivo emotivne završnice Dana. Njezina specifičnost u odnosu na druge nagrade sa ovih prostora sastoji se u tome što žiri ima pravo ne dodjeliti nagradu ako smatra da nema djela koje udovoljava visokim estetskim zahjevima koje je u odnosu na druge, ali prvenstveno na sebe, postavio Mirko Kovač. Uz to, za razliku od već postojeće regionalne književne nagrade Meša Selimović, izbornici pojedine zemlje neće predlagati djela samo iz svojih zemalja nego će u vidu imati knjige iz sve četiri zemlje: Hrvatske, Srbije, BIH i Crne Gore.

Na Danima su zacrtani visoki ciljevi za budućnost. Seid Serdarević rekao je u intervjuu za Express da bi istaknuo načelo "preispituj sve oko sebe“, ako bi morao izdvojiti jednu Kovačevu lekciju. Vlaho Bogišić naglasio je na jednoj dionici Dana da vjeruje da će se ova nagrada razlikovati od svijeta u kojem živimo.

Može li se zamisliti išta ambicioznije?

Iz uprizorenih Pisama:

Mogao sam biti i nešto drugo, ali to što jesam u smislu etničkom nije nikakva posebnost, ali ono što jesam kao osoba jest to jedino i neponovljivo. I kada pogledam tu rulju oko sebe i njihove zastave, kada vidim te nesretne intelektualce koji se bakću nacijom i grade na tome cijeli svoj mizerni univerzum, onda je najbolje izdvojiti se i "odreći se nacije“, stupiti u svoje ništa koje jest osobnost.

(...)

Pa ipak, pomalo zazirem i pribojavam se svake vrste gradnje, kakav to kutak uređujem u času dok se oko mene ruši svijet, što ja to uopće činim, kakav mir očekujem u tome domu i mogu li mirno i s mirom promatrati taj mir mojega otoka i mojega mirnog vidokruga? I dok gradim svoj mirni stan zemaljski, uznemiren sam kao nikada jer znam ponešto o kratkoći našeg boravka ovdje na zemlji; ta me tjeskobnost sada intenzivno muči. Utjeha je možda i to što je mjesto vječnog boravišta ovdje u Rovinju tako lijepo i uređeno, milina je do tamo prohodati. Malo rovinjsko groblje nema aleje velikana, nema kutka za zaslužene umjetnike, tamo je mirno i tiho, u visinu streme vitki čempresi kao oni Tinovi jablani, pokatkad blago šume i pridruže se huci valova ili tuljenju brodova u daljini, dakle tamo je zgodno odšetati, a kad vrijeme dođe, otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula, bez Amfilohija, bez zvanja akademika ili dopisnog člana kakve akademije, bez vijenaca društva književnika, otići, dakle izravno u društvo mrtvih pjesnika, tek uz poneku suzu bližnjih svojih. (1992.)