Cvetnićev roman-esej Kratki izlet zapanjuje račvanjem svojih smjerova. Teško je reći prevladava li u njemu ironija, gorki patos, marazam, odbijanje bilo kakve ideološke nakupine, pa čak i one kojoj je piscu najbliža i najslikovitija. Osjećaji huče kroz strukturu djela bez naznaka čvrstih zaleđa. Adrenalin najviših moralnih vrednota urušava se u očaju građanskih komocija.
Od pisanja romana prošlo je skoro četvrt stoljeća i čini se da ga je vrijeme donekle stavilo u zagrade. No neke Cvetnićeve opaske i dalje zapanjuju svojom superiornošću. Ipak najzanimljivije su one druge, snaga slabih ideja (kako bi rekao Valéry), usputni motivi, tada jedva dohvaćeni i dosmišljeni, sada bride u plačljivu korist naših političkih nesnalaženja i propadanja.
Ono što smo u vrućici mislili prije četvrt stoljeća primirili smo pragmatičkim maskama upakiranih političkih kompromisa.
Posljednja noć pomalo je ironična, ali ipak, pohvala toj, danas instrumentaliziranoj, vrućici, sjećanju na njezinu brižljivost.
Cvetnićeva je proza, u našoj javnosti prihvaćena kao najiscrpnije djelo na temu bliske hrvatske društvene povijesti i njezin se spoj s dubokom antiratnom vivisekcijom Karla Krausa i plemenitim nihilizmom Johna Boynea nameće kao nešto samorazumljivo, iako ne i kao lako prispodobivo.