EVAZIJA (lat. evadere – izvlačenje od obaveza, izbjegavanje izravnog objašnjavanja ili preuzimanja odgovonosti, uzmicanje) - DataArt+Studio, Mursko Središće, 2006.
...
Činilo se apsurdnim da se sve što je potrebno za život može pronaći u kontejneru. No, puno sam puta čuo na ulici i čitao u fanzinima o dostatnosti sredstava pronađenih kopanjem po kontejnerima i o odmetničkoj struji u društvu, koja živi i opstaje od onog što odbacujemo. Počeo sam proučavati našu rasipnost. Bogatstvo iz kontejnera mi se više nije činilo apsurdnim, više mi se činilo kao propust za koji su mi trebale godine da shvatim što propuštam. U kasnom 20. stoljeću ta tvrdnja imala je savršenog smisla. Nama ništa ne predstavlja vrijednost. Proizvodimo stvari – nalik vrećama za smeće – samo da bismo ih odbacili. Život je izgubio vrijednost – svaki put kad jedemo oduzimamo život nekome koga jednostavno zovemo hranom. Dakle, logički bi bilo da ako se hrana baca, tada bi i odjeća, sve i svašta, također trebalo biti odbačeno. Ali tisuću vreća zobene kaše? To je zbunjujuće...
Bilo bi zabavno govoriti o smišljenom instant buđenju i napuštanju prošlog života i predavanju kontejneru, ali taj je proces trajao godinama. Započeo je s neplaćanjem dijelova za skateboard. Šašavi luđaci iz trgovine skateboarda bacali bi sve što sam trebao. Bile su to godine materijalističkog progona kontejnera, prije nego što sam počeo čitati knjige i razmišljati o drukčijem načinu života. Sve su stambene zgrade imale TV prijemnik, to je bilo sasvim normalno. Sada vjerujem da je kontejner pravo mjesto u kojem bi se TV morao nalaziti, iako sam ih skupljao u ranim danima. Više ne plaćam dijelove za bicikl, gramofonske igle ili časopise kao što je Trasher. Počeo sam kupovati sve više i više gramofonskih ploča, a sve manje ostalih stvari. Supermarket je imao kontejner velik kao moja kuća, pun voća i povrća. Stoga sam prestao plaćati hranu.
Sve je to djelovalo gotovo nevjerojatno – jer zašto bi ljudi odbacili vrijedne stvari? Bio sam sumnjičav... Tako dugo dok nisam počeo otvarati poklopce kontejnera. Deset videorekordera u dobrom stanju iza Blockbuster Videa bilo je dovoljno da bih se uvjerio u to. Za kopača po kontejneru, svaki je dan Božić! A Božić je dosadan. Sve su trgovine zatvorene, smeće je isto, još od 24. prosinca...
Duboko sam uvjeren da bi kopanje po kontejnerima moglo spasiti svijet. Reduciranje potrošnje i preživljavanje od onog što drugi odbacuju možda je krajnji izlaz za umirući planet. Možda bi uništavanje okoliša moglo biti smanjeno kad bi ljudi kopali po kontejnerima - time bi se odbacio veliki plastični poklopac tajnovitosti sa vlastite potrošnje, a Amerika bi se natjerala da se suoči sa svojim smećem i riješi ga se. Možda bih nekako mogao otkriti zločinački otpad koji se skriva iza svakog poslovanja, jednostavno, otvaranjem kontejnera. Kopanje po kontejenerima u središtu grada izgledalo je nevjerojatno, a u mojoj okolici nemoguće. Sve što sam mogao učiniti bilo je progovoriti o nekontroliranoj potrošnji. Ali ostavljen sam da stojim sam, i već godinama kopam po smeću – sam.
Propovijedajući spasenje putem smeća, sukobio sam se sa stereotipima više srednje klase. Razboljet ćeš se i umrijeti ako budeš jeo tu hranu, govorili su. Živi mrtvac radničke klase daje mi savjet o zdravlju? Po kojoj je logici hrana postala otrovna onog trenutka kad je stavljena u vreću za smeće? I to je hrana koja je prije toga satima stajala na polici. Naivno je stajalište kako je hrana kupljena u trgovni čista, a da je smeće otrovno. To je gotovo smiješno. Nisam bio siguran od kud je proizašlo to nepovjerenje prema smeću, ali znam da su ga svaki dan od 9 do 17 sati plaćali. Tužno je, kako na čovjeka djeluju duboko ukorijenjeni stereotipi.
Stereotipi koriste samo tvrtkama, na teret su milijunima slomljenih leđa, uzalud potrošenih života onih koji rade kako bi imali što jesti. Svi su tako dobro istrenirani...
Stereotipi su utjecali na svakoga, čak i unutar našeg ranga – na skitnice! U gradu, beskućnicima i siromašnima, nisam mogao čak niti pokloniti odjeću marke Neuten – nitko nije htio prihvatiti smeće. Možda sam ja bio lud. Mislim, mogao sam slušati glazbu okrenutu protiv Boga, pokazivati uznemirujuće asocijalno ponašanje, jesti samo biljke i nekako bi me još tolerirali. Sve sam to mogao činiti tako dugo dok kopanje po kontejnerima nije postalo moj stalni hobi. Tada sam, prognan iz društva srednje klase, prihvatio to jer ih nisam trebao, trebao sam samo njihovo smeće.
...
Tijekom godina pročitao sam mnogo knjiga o ovoj temi. Nakon prve knjige, zgrabio sam walkman i odlučio tako živjeti. Knjige zbog toga mogu biti opasne. Neusporedive s minskim poljem i ubojitošću ljeta provedenog kod kuće, ali ipak opasne. Pročitajte jednu knjigu nepogrešive istine i romantike onih koji se usude više nego vi, i više nikad nećete sjediti mirno. Nekoliko desetaka takvih knjiga u četiri mjeseca i opet ćete moći sjediti mirno – kako biste napisali svoju knjigu.
...
Evazija je zbirka eseja objavljenih u istoimenoj, nezavisnoj publikaciji. Opisuje putovanja i istraživanja straight-edge vegan mladića, koji je usprkos želji roditelja, odlučio ostati nezaposlen nakon završetka srednje škole. Shvativši kako su život, sloboda i vrijeme predragocjeni kao kompromis za četrdesetosatni radni tjedan, samo kako bi se povećavao profit neke korporacije, autor izlazi iz granica tradicionalne uloge pojedinca u društvu. Stopiranjem, vožnjom vlakovima, kopanjem po smeću, skvotiranjem, krađom, osmišljavanjem raznoraznih prijevara i općenito dokazivanjem samome sebi mogućnosti preobilja današnjeg društva, autor redefinira samog sebe i uzima svoj život ponovo u svoje ruke. Putovanja dokumentiraju literarnu i metaforičnu reklamaciju života pojedinca i života koji ga okružuje - opisuju život koji je vrijedan življenja i borbe. Do današnjih dana autorovo ime je nepoznato.