Neshvatljivih tri i pol sata treba putniku da iz hrvatske metropole autobusom stigne u Dvor. Na relaciji koja se automobilom može prijeći za sat i pol vremena vozač izabire najbolje rupe na izrazito lošim banijskim prometnicama. U jednom trenutku neki dječačić počinje povraćati po svojoj majci i njezinoj torbi. Nakon prve salve, jadan nasljednik obiteljskog imena dobiva par sekundi odmora kako bi odmah zatim nastavio izbacivati dušu. Matere te, čime ga hraniš tako rano ujutro? - začuje se odnekud isprijeda, a majka stoički opsuje cijeli autobus. VIP sjedala u prvim redovima već su zauzeli glasni kritičari dnevnih događanja na Baniji, s još glasnijim ženama. Raspravlja se o svemu: kako će roditi šljive, tko je umro u pojedinom selu, koliko stoje potrepštine kupljene u Petrinji, a koje će se potrošiti dok se okom trepne u nekom polupraznom banijskom selu. Ceste u prekrasnom, zelenom krajoliku nisu problem našem vozaču, sisačko-moslavačkom gospodaru života i smrti svojih putnika, koji prebrzo ulazi u zavoje te usput odgovara nekoj babi tko je odselio u Beograd, Zagreb ili neki drugi veliki grad u Europi. Pored nas prolaze Blinja, Umetić, Divuša... Par sekundi za svako mjesto sa svojom vlastitom pričom. Oćeš štapić? - nudi majka svog sina koji je maločas uneredio pola autobusa; Još malo, pa će Dvor... Kad je car Josip II. 1775.godine posjetio Vojnu Krajinu i utvrdio sigurnost granica svog carstva, prespavao je u mjestu Podovi. Kad su ga pitali kako mu je bilo tamo, na obali Une, odgovorio je da se osjećao kao u svom dvoru. Od tada se to mjesto zove Dvor. Car je mještanima dao svoj mač i ključ dvora kako bi uvijek mogao doći i prespavati na tom predivnom i udobnom mjestu. Posjet Dvoru na Uni danas daje dojam da se taj ključ davno izgubio. Na kraju svih puteva, nedaleko od granice, iznad malenog ali lijepog Unskog polja stoji mjesto koje dobiva same negativne konotacije u medijima.
Nekad lijepe kuće u središtu Dvora na Uni srušene su ili su napuštene, prepuštene draču i koprivi Od zapuštenog autobusnog kolodvora sa dvadesetak perona od kojih se koriste možda tri, glavna ulica vodi prema nekoć lijepim građevinama, banijskim tradicijskim kućama i starim krajiškim kurijama. Na žalost, sve je srušeno, zapušteno, prepušteno draču i koprivi. Već se s magistralne ceste vidi toranj srednjoškolskog centra smještenog na mjestu koje razdvaja katoličku crkvu od pravoslavnog hrama svetog Velikomučenika Georgija. No vrata srednje škole odavno su zatvorena. Tinejdžeri se školuju u Kostajnici, Sisku ili Bosanskom Novom. Oko uređenog parka na Trgu bana Josipa Jelačića nalaze se sve institucije koje su potrebne za funkcioniranje jedne od najvećih općina u Hrvatskoj. Dalje se prostiru obnovljene kuće, a jedna od njih je možda bila i od Dragana Dabića. Iako alternativci vole skupljati ljekovito bilje u okolnim kestenovim šumama, čika Dabo se nije pojavljivao. I kao neka loša karma, i u ovom slučaju oko Radovana Karadžića, ponovno se spominje Dvor, ni kriv ni dužan, u lošem kontekstu. To što se u zadnja dva, tri dana povezuje Dvor s mjestom prebivalištem Karadžića, ne prihvaćam, to je neka vrste mućke. Nažalost, u tome je opet spomenut Dvor, ali Dvor s time uopće nema veze i nije kriv to što je tako. Rado bi da se uopće nije spomenuo, ali svatko s imalo razuma će shvatiti da to ne bi trebalo izazvati nikakvu odbojnost prema ovom mjestu, govori nam Franjo Juranović, zamjenik načelnika općine Dvor. Razgovaramo u zgradi općine gdje uz hrvatsku zastavu vijore barjaci općine i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ali u uredu gdje se uz hrvatski grb koči slika pokojnog predsjednika Franje Tuđmana. Načelnik nas je telefonom obavijestio da odlazi na odmor i da nam na raspolaganje ostavlja zamjenike, te da uživamo u njegovom mjestu.
Franjo Juranović: Međuetnički kontakti polako se ipak uspostavljaju, ljudi su navikli surađivati Situacija u općini je slična drugim mjestima sa srpskom većinom; SDSS obnaša lokalnu vlast, ali čini se da nema onog klasičnog obračuna među strankama. Unazad tri godine općina je bez političkih svađa, uvjerava nas Juranović i kaže da to nisu ni bile svađe, već više lokalni interesi okupljeni na lokalnim listama. No, stranke imaju veći utjecaj i moć, zaključuje Juranović, dodavši da se nitko u općini nije gospodarski istaknuo pa ljudi sami ocjenjuju svoju podršku. Prema riječima općinara, ali i drugih mještana, nema nikakvih posebnih svađa i galama ni oko nacionalnog pitanja, eventualno pojedinačni verbalni problem koji se može naći u svakoj cjelini, što je najčšeće izazvano oko problema zemljišta. Zapravo svaki se dan sve više uspostavljaju kontakti jer su ljudi navikli jedni uz druge živjeti iraditi. Nije da se može previše ni očekivati jer ljudi gotovo da ne izlaze izvan svoja četiri zida; mladi redom odlaze u Bosanski Novi, preko Une. U samom Dvoru se uopće ne izlazi, govori nam skupina mladih mještana koji su u Dvoru rijetkost. Srednjoškolci također odlaze dijelom u Bosnu, a dijelom u Hrvatsku Kostajnicu u kojoj su srednje škole pod koje spadaju i općine Majur, Donji Kukuruzari i Hrvatska Dubica. Nema ni previše povratničkih obitelji. Juranović nam govori kako se u zadnjih dvije godine vratilo svega četrdesetak osoba uglavnom starije dobi, a tek dvije ili tri obitelji. Posao je, dakako, veliki problem, no pomaka ima. Ja ne bih rekao da je to tako teško kad se vidi čime raspolažemo, isto je kao u drugim sredinama. Nama je problem što jedan dio starijih ljudi ne može naći zaposlenje. U zadnjih pet godina otvorilo se stotinjak i više radnih mjesta. Industrija 'Orahovica' ima osmdesetak ljudi, zatim 'Nord', tvrtka u Divuši ima 10 ili 11 zapsolenih, a dio se zaposli preko građevinskih tvrtki. Tko se odvaži ići za poslom, može nešto i naći. Mi smo inače dosta vezani za kuću, tako da je malo teže naći posao i raditi po kući. Malih poduzeća ima sve više, eto jedna mala trgovina građevinskim materijalom koja zapošljava pet, šest ljudi. Trgovina i kafića po broju ima kao i prije, iako im je bila prijetnja blizina BiH i tamošnje niže cijene. Danas, s uvedenim PDV-om u Bosni, nema više nikakve razlike. Dvor se nastoji profilirati kao mjesto šumarskih, poljoprivrednih i turističkih mogućnosti. Turizam bi doista mogao cvjetati na ovom području, od etno-sela do korištenja potencijala kao što su spomenici i stari gradovi (u neposrednoj okolici su stari gradovi Zrin, Gvozdansko i Pedalj), a o ljepotama zelene Une i njezine pritoke Žirovnice ne treba ni pričati. No, za to treba napraviti bolju infrastrukturu prema Kostajnici i Glini te provesti elektrifikaciju. Naime, Dvor još uvijek nije doveo struju u sve svoje kuće.
Crkva je obnovljena, škola je zatvorena
Elektrifikacija će biti završena za godinu dana, ali je malo potrošača na području općine pa je nerentabilna ta izgradnja dalekovoda, niskonaponske mreže i trafostanica. Prema nekim naseljima sad uvodimo dalekovode gdje možda na desetak kilometara neće biti ni desetak domaćinstava, a vjerojatno ni veći broj ljudi, jer to su pojedinci koji su ostali u svojim kućama ili neki koji završe s radnim vijekom pa dođu kući. Čak mislim da će biti naselja u kojima postoji samo vikend priključak struje. Unazad pet godina obuhvaćeno je 70 posto naselja i stanovnika, a jedno 12 do 13 posto stanovnika nije bilo u mogućnosti koristiti električnu energiju. Taj je dio malo poboljšan, ostaje problem cestovne infrastukture i problem održavanja. No, brojke su neumoljive, priča nam dalje Juranović. Narod mirno podnosi činjenicu da država nema solidarnosti i doslovce zbog nerentabilnosti ostavlja dobar dio staračkog stanovništva drugim načinima dobivanja energije. Općina se nada da će država povratkom sredstava, odnosno naknadom od koncesija od lovaca i Hrvatskih šuma koji koriste ceste i putove, moći povećati iznos koji će ulaziti u lokalnu blagajnu. Do tada će novac odlaziti na kulturni program, knjižnicu i čitaonicu, folklorne i druge udruge, održavanje starih gradova i njegovanje baštine, te na predškolski odgoj i socijalnu pomoć. A ta socijalna pomoć baki iz Gornje Oraovice iznosi 500 kuna. Pričamo s njom dok čeka rasklimani kombi-autobus. Unatoč nehsvatljivo maloj mirovini koju je naslijedila od svog muža, širokog je osmijeha. Zapalili su nam kuću nakon Krajine, sve je to bilo popaljeno i srušeno. Ali sad je sve obnovljeno. Zapravo, sad je bolje nego prije, sazidali nam ostave koje nismo prije imali. Sve je dobro, ali prazno, nema nikoga po selima. Ima kod Oraovice nekoliko zaselaka s velikim i lijepo obnovljenim kućama, ali čitavo je selo prazno. Nešto sam čula da će naseljavati neke obitelji, iz Bosne. A nemam ni stoke, prije sam krave imala, a sad mi cijela penzija ode na mlijeko. A i da je imam, stara sam i nitko mi neće pomoći, tako nam niže dobre i loše stvari žena koja nije odlazila iz Dvora ni za ovi' ni za oni'.
Baka iz Gornje Oraovice: Bolje je nego prije, ali nekako prazno... Međutim, ono malo mladih kojih ima u Dvoru, tijekom cijele godine ili preko ljeta, nisu baš previše zainteresirani da bi poboljšali svoj položaj u svom mjestu. Prvo što nas pitaju je koliko će zaraditi, kaže nam voditeljica dvorske knjižnice i čitaonice Biserka Cvetojević, ujedno članica vrlo aktivne Ekološke udruge 'Dvor', kad smo je upitali zašto mladi koji dolaze u njezinu knjižnicu ujedno ne zasade pokoji cvijetak. Pokazuje nam uljepšani prostor ispred knjižnice u kojoj ljudi mogu pročitati novine, surfati po internetu, fotokopirati i posuđivati iz prilične kolekcije knjiga, među kojima se donacijom iz Beograda našla i serija novih srpskih pisaca. Možda cijela atmosfera u mjestu ne pogoduje aktivnostima, ali je čudno kako ljudima ne smeta živjeti u mjestu koje Biserkin sin koji živi u Oslu, naziva stravom, jer na glavnoj cesti ima ruševina koliko srce poželi.
Biserka Cvetojević: Nitko se ne udostoji cvijetak da zasadi.... Ruševina ima koliko hoćete, imate na glavnoj ulici kuće čiji su se krovovi srušili na ulicu tako da Dvor još uvijek nije obnovljen. Šteta za mjesto koje je nekoć bilo uređeno i puno se radilo. Mi tu pokušavamo nešto djelovati, ali ne možemo više od toga sami, priča predsjednica Ekološke udruge Marija Januzović. Razgovaramo u prostorijama Srpskog demokratskog foruma gdje Marija radi kao terenska nastavnica. U jednostavnom uredu u zapuštenoj zgradi nalaze se moderna računala s ADSL mrežom i starinska peć. Gužva je velika jer se u općini otvorio rok za konvalidaciju radnog staža osobama koje su radile unutar tzv. Republike Srpske Krajine. Kako dobar dio njih ne zna ispuniti formulare, dolaze Mariji da im pomogne pa kopiraju po desetke dokumenata koje traži država, usprkos hitrorezima i drugim pokušajima ovladavanja papirologijom.
Ja volim Dvor, u Dvoru živim 35 godina, u okolini sam rođena, tu sam djecu odgojila i zato sam ovdje i danas. Ali nisam zadovoljna odazivom ljudi na poziv da se nešto uradi u mjestu. Ne možemo graditi kuće, ali možemo uljepšati Dvor. Kad je pijavica prošla kroz mjesto, komunalci nisu mogli sve pokupiti i mi smo pozvali građane da pomognu koliko mogu, da skupe grančicu po grančicu. Mislite da su se odazvali? Odazvali su se ljudi stariji, koji su možda navikli da je Dvor bio lijep i uredan, naglašava Marija koja ni nakon sedam godina rada u Udruzi nije dobila niti jednu mladu ruku da zasadi cvijeće u centru ili uljepša park s klupama i koševima za smeće. Unatoč pomoći općine i županije, udruga ima mala sredstva, iako nastoji progovoriti i o stvarima koje bi za Dvor bile prozor prema budućnosti. Uzgoj ekološke hrane jedan je od tih načina, ali iako ima uzgajivača ljekovitog bilja, nadaleko nema nikakve sušare, a o otkupljivačima da se i ne govori.
Marija Januzović: Ljudi uzgajaju ljekovito bilje, ali sušare nema na vidiku, a o otkupljivačima da se i ne govori Kad u jesen kesten dospije, čovjek ne može zažaliti da živi ovdje. To je područje gdje još uvijek ima jako puno kestena, iako i on stradava od same klime, pa se stabla suše i propadaju. Ovdje je rijeka Una na dohvat ruke, gdje bi se trebalo nešto uraditi, ali naravno uvijek je pitanje sredstava za uređenje pristupa plaži ili kupalištu. Možda nekad ima projekata kod kojih bi se i dobili novci, ali jako je ovdje teško provesti dobre ideje; dobijete materijal koji trebate ugraditi i nemate nikoga tko će vam to učiniti. Nema ni stručnih ljudi, od električara, krovopokrivača ni glasa. Same članice, njih dvadesetak, nastoje provesti edukaciju, pograničnu suradnju oko zaštite rijeke Une i Sane, no sve su to sredovječne osobe koje se bave time u slobodno vrijeme. U Dvoru je još 2001. godine bilo dvadesetak udruga, što je daleko iznad prosjeka županije. Međutim, njihov je glas preslab da bi konkurirao letargiji. Čak se i posjetitelji preko ljeta kratko zadržavaju; već nakon dan, dva razmišljaju kako što brže otići.
Jednom će krenuti, jednom će krenuti... pitanje je samo - kada? Dvor je još jedno od mnogih sličnih mjesta u Hrvatskoj, sa staračkim stanovništvom, lošim vezama i naizgled općom besperspektivnošću. Javne politike naših ministarstava, iako na papiru imaju dobre planove, ne mogu se provesti u djelo zbog temeljnih nedostataka: nemogućnost napredovanja, agonija nezaposlenosti, zatrovani međuljudski i pogranični odnosi, neodrživost projekata, nezainteresiranost stanovnika, i sve to u kraju s neprocjenjivim potencijalom turističke i ekološke proizvodnje. Jednom će krenuti, smješka se jedan umirovljenik koji stoji pred općinom, čekajući konvalidaciju. Ne zbog nas, već onih koji će živjeti ovdje iza nas. Mora krenuti...
