H-Alter
foto: Crol.hrfoto: Crol.hrOno na što se dosada pozivalo u rubnim parohijama, Bandić je ponovio i u eksplicitnoj utvrdi ponosa hrvatske nacije kako je istu zamislio Tuđman: crkvu i njene simbole se ne smije blasfemizirati, dok ista svojim litanijama smije propagirati jezik mržnje.

Otkad sam stekla svijest o različitosti, bila sam primorana i steći svijest o netoleranciji spram iste. Vrlo rano u životu usvojila sam neke humanističke pretpostavke o tome da sloboda nije dan nam prostor, već prostor koji se zauzima iz dana u dan. Način na koji ga zauzimamo govori o nama.

pride_cr_18.jpg

Katedrala je odista vrlo kompleksan sakralni objekt. Imala sam prilike proučavati katedralu u Chartresu pomno i pažljivo. Zagrebačka katedrala potiče iz jednog drugog vremena. Ona je jedan vrlo dobro odrađen neogotički urbani element, s divnom akustikom, vjerojatno predivan prostor za izvođenje Händela primjer.

Moj izbor bi, doduše, pao na Nicka Cavea, ali dozvoljavam da sam radikalna, pa bih i Bacha prihvatila s poštovanjem.

Naime, Zagrebačka katedrala nastala je u vremenu kada je etablirano vatikansko kršćanstvo već odavno izgubilo ono malo legitimiteta što su ga izvorne gotičke katedrale još ugrađivale znojem i krvlju brojnih neprosvijećenih vjernika. Prosvjetiteljstvo je, ipak, prosvijetlilo dobar dio ljudskih glava s osnovnim obrazovanjem oko pitanja genocida u Amerikama i šire. Već tada, dokazivati to, bio bi tautološki čin.

Međutim, živimo u društvu u kojem je potrebno dokazivanje takvih činjenica. Pozivanje na mržnju s kršćanskih oltara podsjeća me na one barokne zlatne anđele koji plaču krvavim suzama djece i žena ubijenih od strane konkvistadora kako bi se tim istim ženama i djeci oduzelo nešto što je u ne-evropskim civilizacijama najčešće bila ekskremento tvorevina. Nešto iz čega je katolička crkva crpila i crpi svoju moć već stoljećima.

Obećanje vječnog života podsjeća me na Malinche, djevojčicu od dvanaest ili trinaest godina koja je silom postala ljubavnica jednog Cortésa. Njen lik inspirirao je kult meksičke djevice.

Patrijarhalno kršćanstvo razmahalo se do patoloških razmjera u državi Hrvatskoj. Ono na što se dosada pozivalo u rubnim parohijama, gradonačelnik je Bandić ponovio i u eksplicitnoj utvrdi ponosa hrvatske nacije kako je istu zamislio Tuđman, a prije njih i brojni drugi patrijarhalno-fašistoidni hegemoni: crkvu i njene simbole se ne smije blasfemizirati, dok crkva svojim litanijama smije propagirati jezik mržnje.

992daf9f_d0aa_48ec_9440_d5b234c002e9.jpg

Naravno, karnevalski ugođaj kojim grad krase te specijalne postrojbe očito je jeftiniji od održavanja društvenih humanističkih premisa na kojem bi počivala neka ljudska zajednica.

Ovako, nalazimo se i dalje u imperiju sličnom rimskom, satjerani, možda ne u podrume, ali svakako u neke uske i klaustrofobične prostore. Pravi je izazov u takvoj situaciji pronalaziti etički sagledive procese otpora te činiti mogućim opstanak u gradu i državi bez legitimnih označitelja slobode govora i kretanja.

Nisu li nam time zanijekana osnovna ustavna prava?

Nisu li nam zanijekana osnovna ljudska prava?

Samo zdravstveni odgoj neće biti dovoljan. Treba nam i civilni. A što ćemo s generacijama djece koja su bila izložena vjeronaucima koje se jednostavno nije dalo izbjeći jer su se, eto, nekako našla usred dnevne nastave?

Trebat će nam i posebne institucije za civilni (pre)odgoj militantne fašistoidne politike.

<
Vezane vijesti