Iako su sve ankete prije predsjedničkih izbora u Austriji davale prednost predstavniku radikalno desne Slobodarske stranke (FPÖ), Norbertu Hoferu, u dramatičnom prebrojavanju glasova pobjedu je ipak proglasio kandidat Zelenih, Alexander Van Der Bellen. Proeuropski sveučilišni profesor ekonomije dobio je 50,3 posto glasova birača te je predsjedničku ulogu preuzeo sa samo 30 tisuća glasova više od kandidata krajnje desnice. Europska javnost je s izrazitom pozornošću pratila izbore u Austriji jer bi pobjeda protuimigrantske i protuislamske struje imala značajan utjecaj i na druge desno-populističke grupacije u članicama Europske unije. Kakva je strepnja vladala među europskom političkom elitom najbolje oslikava izjava francuskog premijera Manuela Vallsa odmah po objavi izbornih rezultata: "Odahnuli smo kada smo vidjeli da su Austrijanci odbacili populizam i ekstremizam. Svi u Europi moraju izvući pouku iz toga”. Hoće li radikalna austrijska desnica tek pokazati svoju pravuKada govorimo o potencijalnoj fašizaciji hrvatskog društva, smatram da se ona neće dogoditi. Hrvatsku od fašizacije čuva duboka podjela hrvatskog društva o kojoj svi govore i koja je nastala u Drugom svjetskom ratu snagu na parlamentarnim izborima 2018., zbog čega krajnja desnica jača u cijeloj Europi, što zapravo znači refašizacija u današnjoj Europi te na koji način ti trendovi utječu na hrvatsku desnicu, razgovaramo s profesorom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti dr. Tihomirom Cipekom.
Cijela je Europa promatrala izbore u Austriji. Što mislite da je vidjela? Je li vidjela velik uspjeh krajnje desnice, u smislu potpore birača, bez obzira što nije dobila ove izbore? Je li pak vidjela uspjeh građanske, umjerene Austrije, koja je u posljednji tren odbila radikalnu desnicu? Ili je vidjela duboku podijeljenost Austrije, a time na neki način i podijeljenost Europe?
Svaka Europa je vidjela što je htjela vidjeti. Desna populistička Europa je ostala razočarana, a ova mainstream Europa, desnog i lijevog centra, je odahnula. Ili, kako je rekao potpredsjednik njemačke vlade, pao im je kamen sa srca. Ono što je očigledno - borba se nastavlja. Čini mi se da će te dvije pozicije Europe, one koja podržava integracije, temeljne vrijednosti Europe i ove druge, desno populističke, i ako hoćete lijevo populističke europskog juga, nastaviti svoj konflikt.
Bez obzira na poraz, krajnja desnica je dobila veliku potporu birača. I Hofer je rekao da je ovo zalog za budućnost. Iako je FPÖ već dugo prisutan na austrijskoj sceni, a bio je i na vlasti s narodnjacima od 2000. do 2006., kada je EU prvi puta uvela sankcije Desni ekstremizam je u Hrvatskoj, usprkos tomu što je dio malih radikalno desnih stranaka ušao u parlament, ipak je marginalan, a ideje ljudskih i građanskih prava zaživjele su među hrvatskim građanimaprotiv jedne svoje članice, jesu li ovi izbori jasan signal da bi se krajnja desnica u Austriji mogli vratiti u vladu na izborima 2018, ili čak i ranije na izvanrednim izborima?
Sve ankete do sada su FPÖ-u davale 30 posto, sve iznad toga bilo bi pravo čudo. Norbert Hofer je uljuđeno lice FPÖ-a, za razliku od tvrdog šefa stranke, Heinz-Christiana Strachea, i to je jedan od razloga njegovog dobrog rezultata. Zbog Hoferove pobjede u prvom krugu izbora, odnosno nezadovoljstva koji je taj rezultat izazvao među socijaldemokratima, njihov čelnik, ujedno i predsjednik vlade, Werner Faymann dao je ostavku. Hoferov rezultat će vjerojatno utjecati i na radikalnog Strachea. Treba znati da je Slobodarska stranka pionir desnog radikalizma u Europi. Prva je stranka takvog profila u Europi, na čijem je čelu krajem devedesetih bio Jörg Haider. Nekoliko je temeljnih smjernica njihovog programa. Hofer i Strache su članovi Burschenschafta, njemačkog nacionalističkog studentskog udruženja, koji se dijele, ako doslovno prevedemo, na one koji se mačuju i koji se ne mačuju, odnosno na borbena i neborbena udruženja. Zajednička im je ideja zalaganje za jedinstvo njemačke nacije, bez obzira na državne granice. Hofer je dio te priče. To je jako važno, jer Austrijanci nisu bili nacija do sredine 70-tih godina. Tek tada na pitanje jeste li Austrijanac, preko 50 posto ispitanika počelo je govoriti da se osjećaju Austrijancima. Do tada su bili Nijemci ili njemački Austrijanci. Prvi Ne mislim da hrvatska desnica ima perspektivu u budućnosti. S iseljavanjem stanovništva iz ruralnih krajeva, birački bazen desnice će dodatno oslabitirascjep u toj stranci dogodio se krajem 90-tih godina na radikalno desno i liberalno krilo. Glavna pozicija liberalnog krila bila je da se štite manjine, konkretno tada se štitila slovenska nacionalna manjina. To ih je koštalo izbornog poraza. Zatim, treba znati da Austrija nije prošla proces suočavanja s nacističkom prošlošću, iako je većina Austrijanaca podržavala nacionalsocijalizam jer im je on jamčio pripojenje Njemačkoj. Dio tih identitetskih dvojbi se vide i u Hoferovom programu. Hofer je bio spreman i raspustiti vladu, ako smatra da ona vodi politiku štetnu za austrijske interese. Drugo, rekao je da mu je TTIP u potpunosti neprihvatljiv, pa čak i u slučaju da ga parlament usvoji. Treće, zalagao se za referendum kojim bi građani Južnog Tirola, koji je dio Italje, mogli odlučiti žele li se pripojiti Austriji. I četvrto, što se u kampanji najviše isticalo, Hofer je izrazito euroskeptičan, dok je Van der Bellen zastupao proeuroske stavove.
Izbjeglička kriza svakoj je europskoj zemlji zadala glavobolje, no čini se da je Austrija doživjela najveći politički potres. Kancelar iz redova socijaldemokrata Werner Faymann najprije je stao uz politiku dobrodošlice izbjeglicama Angele Merkel, Orbana usporedio s nacistima, da bi kasnije i sam ograničio broj azila i postavio čvrstu kontrolu nad granicama. Sada je podnio ostavku zbog pritisaka iz vlastite stranke SPÖ-a. Što građani Austrije vide u politikama Slobodarske stranke koja se očito nametnula kao Dok je SDP imao nekakvu ideju da se ljude koji su se zatekli s kreditima u švicarcima ipak zaštiti, da se banke probaju prisiliti da budu susretljive i fer prema dužnicima, ova vlada ide na sporazum s bankamaalternativa starim, umjerenim političkim strukturama?
U Austriji, kao i u cijeloj Europi, vode se borbe na tri polja. Prva borba se vodi na kulturnoj razini. Dakle, vodi se diskusija o tome koliko se slobode može dopustiti pojedincu. Desnica pita: nije li liberalizam otišao toliko daleko da narušava obiteljsku i nacionalnu zajednicu. Drugo polje borbe je gospodarsko i ekonomsko. Postavlja se pitanje koliko se moći treba dati međunarodnim korporacijama, dakle globalnom kapitalu. I ne treba li taj kapital pokušati kontrolirati s državnim institucijama. I treće je političko polje borbe: što trebamo učiniti s demokracijom? U tom pitanju je sadržana napetost između nacionalnih država i Europske unije. Demokracija je politički poredak koji je osmišljen za državu i kada se demokracija prenosi na nadnacionalne institucije, kao u slučaju EU, onda dolazi do demokratskog deficita. Sada imamo situaciju da se unutar pojedinih država sukobljavaju različite političke grupacije, ali one, bez obzira na to tko je u tom nadmetanju pobijedio, zapravo ne mogu utjecati na javne politike države, dakle na zdravstvenu, poreznu ili ekonomsku politiku. Političko je na razini države, a policy na razini Europske unije. To je duboko proturječno. Javne politike se u mnogome definiraju na razini Europske komisije, i često nisu podložne demokratskoj kontroli. Tko je izabrao direktora Europske banke? Također se možemo pitati, tko je izabrao predstavnike rejting agenPolitiku nacionalne suverenosti ova hrvatska vlada uopće ne provodi. Niti jedna jedina točka ne vodi prema vraćanju autoriteta državecija? Imamo dakle niz institucija koje utječu na politike država, a koje nemaju demokratski legitimitet. Grčka je izvrstan primjer. Narod se pobunio protiv mjera štednja, i što se dogodi? Europske institucije ih slome. Pokazalo se da volja grčkog naroda nije uopće važna.
Nadalje, svjedočimo pobuni populističke desnice u Poljskoj, koja kaže - dosta nam je tih europskih institucija, želimo voditi vlastitu politiku. U Poljskoj su doista ugrožene liberalne vrijednosti na što im Europska komisija logično odgovara da time krše temeljna načela EU-a. Poljska doista smatra da se Europa nema što miješati u njihova unutarnja pitanja. A nedvojbeno je da su sloboda medija i nezavisnost sudstva u Poljskoj dovedeni u pitanje. Europska komisija može sankcionirati Poljsku, no samo ako bi se sve članice složile u tome. Međutim, Mađarska bi se prva tome usprotivila. Vidimo, dakle, da desna populistička politika u bivšim socijalističkim zemljama nailazi na veliku podršku birača, a slično je i u Zapadnoj Europi.
Analitičari kažu da je jačanje radikala u Austriji uvertira za pad Angele Merkel u Njemačkoj. Sestrinski CSU otvoreno oponira Merkelovom CDU, a i njemačka krajnja desnica na čelu s AFD-om je sve glasnija. Može li ovo preslagivanje u Austriji posredno Često se tvrdi kako je u Hrvatskoj na djelu orbanizacija. To je samo djelomično točnoutjecati na poziciju Angele Merkel u Njemačkoj?
Situacija je zapravo obrnuta. Radikalna njemačka desnica na čelu s AFD-om je osnažila Slobodarsku stranku u Austriji. Još uvijek vrijedi ona izreka - kad Njemačka kihne, Austrija se prehladi. Njemački politički sustav je dosta stabilan. Ipak, prvi put se događa da njemačka radikalna desnica ulazi u pokrajinske parlamente, a kakvi će im kasnije rezultati biti, to ćemo tek vidjeti. Činjenica je da je popularnost Angele Merkel ponovno vrlo visoka. Ekonomska situacija je dobra, izbjeglički val je zaustavljen pa je pitanje hoće li AFD bez tog izbjegličkog vala i dalje privlačiti glasače. AFD je stranka jedne teme, protuimigrantske i protuislamske, a toga više nema u jačoj mjeri. Desni centar s CDU-om je i dalje jak. Najveće probleme imaju socijaldemokrati, oni su pali na dvadesetak posto podrške. Za to vrijeme, u Austriji desni i lijevi centar pada. Pod pritiskom FPÖ-a i njihove popularnosti koalicijska vlada se faktički pobrinula da se granice zatvore, a promijenili su i zakon o azilu. Srednja struja jednostavno prihvaća dio ideja desnice. Kako ne bi ostali bez glasača, vraćaju se politici čvrstih granica i čuvanja nacionalnog identiteta. U nekim lokalnim sredinama oblikovala se koalicija između FPÖ-a i socijaldemokrata, a sve više raste mogućnost da se to dogodi i na nacionalnoj razini.
Koliko su tvrdnje o refašizaciji Europe utemeljene? Možete li nam izvesti preciznu politološku definiciju fašizma, ali ne onog povijesnog, već onog koji bi danas mogao prevladati u nekim zemljama?
Tu bih se pozvao na odluku njemačkog suda koji je prilikom odlučivanja o poziciji NPD-a, Nacionaldemokratske partije Njemačke, napravio razliku između ekstremne i radikalne desnice. Ekstremna desnica bila bi fašistička desnica, ona koja agresivnim energijama do kraja želi srušiti sve demokratske institucije. Dakle, protive se višestranačju, parlamentarizmu, nezavisnom sudstvu, ljudskim pravima. Žele zavesti diktaturu, kojom bi, smatraju, ponovo uspostavili jedinstvo nacije. S druge strane, radikalna desnica prihvaća demokratske institucije. Nema ništa protiv višestranačja, parlamentarizma i nezavisnog sudstva, ali čvrsto drži da su nacionalni interesi iznad liberalnih vrijednosti.
Naime, svaka demokracija ima liberalni element, a taj je da se čuvaju ljudska prava, prava manjina i sloboda pojedinca, na jednoj strani, teKod nas se potiskuju liberalne vrijednosti i guše se nezavisni mediji i civilno društvo, ali nema drugog dijela desno-populističkog programa, a to je da država nastoji kontrolirati strani kapitaldemokratski element, kojim se želi izvršiti volja naroda, na drugoj strani. Problem je kako uspostaviti ravnotežu između ta dva elementa. Ako pustite volju naroda da čini što želi, svašta se može dogoditi. I to je faktički FPÖ. Oni su izrazito za izravnu demokraciju. FPÖ smatra da politički establishment guši volju naroda, da su političke i ekonomske elite do kraja ugušile narod, a da su oni ti, pravi i jedini zastupnici naroda, koji ponovno narod trebaju dovesti na vlast uz pomoć demokratskih institucija. Po njima, glavni neprijatelji volje naroda su europski birokrati i stranci, odnosno imigranti i muslimani. Kod lijevih populista, recimo, neprijatelji su banke, korporacije i strani kapital. Kod ljudi prevaladava dojam kako ni o čemu ne odlučuju jer je uvijek iznad njih neka Europska komisija ili Svjetska banka, a da su oni zadnji u redu. FPÖ zato kaže - mi ćemo vam omogućiti da ponovno odlučujete, da narod dođe na vlast. I to im daje snagu.
Jesu li desni populisti u Poljskoj i Mađarskoj iz istih razloga došli na vlast?
Iz sličnih. I oni su tvrdili da predvode narod u borbi protiv otuđenih, korumpiranih elita. Nema dvojbe da su Pravo i pravednost u Poljskoj i Fidesz u Mađarskoj desnopopulističke stranke. U Poljskoj je problem što 27 posto zaposlenih radi za minimalnu nadnicu. To je rezultat surove neoliberalne politike. Glasači Prava i pravednosti, pripadaju siromašnijim slojevima poljskog društva koji su bili izloženi toj surovosti neoliberalizma. Stranka Pravo i pravednost im je obećala da će ih zaštiti. U svojoj propagandi tvrdila je da je surovi neoliberalizam U ljevici postoje dvije struje, jedna koja misli da europske institucije treba dodatno demokratizirati, a druga, koja je po mom mišljenju bliža istini, želi oživjeti institucije države. Veliko je pitanje, koja od njih ima izglede da uspijepovezan s narcističkim individualizmom. Naime, ta se ekonomska situacija povezuje s liberalnim idejama slobode, što smatram netočnim. No, populistička desnica je uspjela pridobiti birače, poručujući im – siromašni ste, teško vam je, nemate socijalnu i zdravstvenu zaštitu jer se političke elite bave liberalnim kerefekama. Teško vam je zato što se liberalna prava pojedinca previše naglašavaju, zato što LGBT zajednica paradira, a izgubili ste one prave konzervativne vrijednosti. To je bit politike stranke Pravo i pravednost. Zatim, vraćanje Crkvi, povratak zabrani abortusa, i na tim duboko-emocionalnim temama vidi se da poljsko društvo puca. Zato bih rekao da smo u nezavidnoj situaciji i da će društveni sukobi potrajati, jer oko tih tema je jako teško postići kompromis.
Koliko je onda ideja ujedinjene Europe u ovom trenutku ugrožena?
Europska unija je interes svjetskog kapitala i velih korporacija koje su vrlo moćne, jače i od nekih država. Zato će EU opstati. Pojednostavljeno, svjedočimo sukobu globalne klase i nacionalnih država.
A grčki je primjer pokazao da globalna klasa pobjeđuje. U samoj ljevici koja bi se tome htjela suprotstaviti postoje dvije struje. Jedna koja misli da europske institucije treba dodatno demokratizirati, a druga struja ljevice, koja je po mom mišljenju bliža istini, želi oživjeti institucije države. Veliko je pitanje, koja od njih ima izglede da uspije. Ali može se reći da je europska ljevica o tome barem počela razmišljati, i to tako što si dopušta da i ona može imati euroskepetičnu poziciju, što je do danas bilo rezervirano za radikalnu desnicu, konzervativce i nacionaliste. Kod nas je Europska unija je interes svjetskog kapitala i velih korporacija koje su vrlo moćne, jače i od nekih država. Zato će EU opstati. Pojednostavljeno, svjedočimo sukobu globalne klase i nacionalnih državata diskusija tek započela.
Provode li HDZ i njegovi partneri istu politiku u Hrvatskoj kao navedene stranke u Mađarskoj i Poljskoj?
Kada se o tome govori, često se tvrdi kako je u Hrvatskoj na djelu orbanizacija. To je samo djelomično točno. Naime, točno je da se kod nas potiskuju liberalne vrijednosti i da se guše nezavisni mediji, civilno društvo, ali nema drugog dijela desno-populističkog programa, a to je da država nastoji kontrolirati strani kapital. To je Orban jasno napravio; porez na banke, nacionalizacija drugog mirovinskog stupa, porez na strane kompanije i ukidanje kredita u stranim valutama. Te četiri mjere su njemu dale ugled i popularnost kod jednog dijela građana. Ništa od toga hrvatska desnica koja je na vlasti nije napravila. Recimo, politiku nacionalne suverenosti ova vlada uopće ne provodi. Niti jedna jedina točka ne vodi prema vraćanju autoriteta države. Evo konkretne usporedbe s Orbanovom politikom - porez na banke. Dok je SDP imao nekakvu ideju da se ljude koji su se zatekli s kreditima u švicarcima ipak zaštiti, da se banke probaju prisiliti da budu susretljive i fer prema dužnicima, ova vlada ide na sporazum s bankama. Onda imamo primjer s ukidanjem drugog mirovinskog stupa. Mađarska i Poljska su ga nacionalizirale. I treće, Mađarska je uvela porez na krupni strani kapital. Ni jedna od tih politika, koje pokušavaju vratiti snagu javnim institucijama države, kod nas ne postoji. Tu sam krajnje pesimističan. Imamo vladu čiji Kod ljudi prevaladava dojam kako ni o čemu ne odlučuju, jer je uvijek iznad njih neka Europska komisija ili Svjetska banka, a da su oni zadnji u redu. FPÖ zato kaže - mi ćemo vam omogućiti da ponovno odlučujete, da narod dođe na vlast. I to im daje snagu je legitimitet dvojben, no ako to i stavimo u stranu, potpuno je jasno da ona nema nikakav plan ni program. Dobar dio ministara je nekompetentan, što ukazuje da je vlada nedorasla situaciji u kojoj se našla. Uopće, ne mislim da hrvatska desnica ima perspektivu u budućnosti. S iseljavanjem stanovništva iz ruralnih krajeva, birački bazen desnice će dodatno oslabiti.
A kada govorimo o potencijalnoj fašizaciji hrvatskog društva, smatram da se ona neće dogoditi. Hrvatsku od fašizacije čuva duboka podjela hrvatskog društva o kojoj svi govore i koja je nastala u Drugom svjetskom ratu. Naime, u toj podjeli antifašistička strana je bila brojnija. Baš ona onemogućuje ekstremnoj desnici da prevlada. Uostalom, desni ekstremizam je u Hrvatskoj, usprkos tomu što je dio malih radikalno desnih stranaka ušao u parlament, ipak marginalan, a ideje ljudskih i građanskih prava zaživjele su među hrvatskim građanima.
Ako kažete da ova vlada nema politiku uspostavljanja nacionalne suverenosti kako će se onda postaviti prema TTIP-u? Već sada taj sporazum postaje ishodištem nove velike krize u Europi.
SDP je recimo TTIP podržavao, a da ga nije ni pročitao. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj prvu tribinu o TTIP-u organizirala Američka gospodarska komora. Na toj tribini jedna me njihova predstavnica upitala ima li Hrvatska neke projekcije o tome kakve bi TTIP imao učinke na naše gospodarstvo. Odgovorio sam joj da nema, čemu nije mogla vjerovati. Ali i kada ih dobijemo, veliko je pitanje koliko će biti točne. Iskustvo nas potiče na oprez. Uzmite samo studiju Ekonomskog instituta u Zagrebu o prednostima koje će Hrvatska imati od članstva u Europskoj uniji. Osim imena autora, broja stanovnika i toga da je Zagreb glavni grad Hrvatske, u toj studiji nije ništa točno. Ali baš ništa. Ako pustite volju naroda da čini što želi, svašta se može dogoditi. I to je faktički FPÖ. Oni su izrazito za izravnu demokraciju Sad se doduše radi proračun za TTIP. Govori se da će sve biti bajno, da ćemo prosperirati… ali što je specifično za TTIP? Taj sporazum na neki način želi omogućiti privatizaciju, i na taj način regulirati javni sektor, obrazovanje, zdravstvo, što je krajnje dvojbeno jer su ti sektori javno dobro. Drugo, problem TTIP-a je što multinacionalne kompanije mogu imati jaču poziciju od država. Čemu onda izbori, zašto da izabiremo bilo koga? Čemu demokracija? Niti jedan od znanstvenika upućenih u zdravstvenu politiku još nije pohvalio američki zdravstveni sustav. Taj nam je sustav, ako se nastavi ovakva politika hrvatske vlade, sada pred vratima. Kada razgovarate s ljudima koji podržavaju neoliberalne dogme i upozorite ih da se u društvima u kojima je ostvarena visoka razina socijalne jednakosti živi duže i da su ljudi boljeg zdravlja, oni odgovaraju da to nije važno jer u tim društvima ne postoji dovoljna razina ekonomske efikasnosti. Ostanete zatečeni, jer neoliberali zapravo tvrde da je bolje biti mrtav nego živ, bolestan nego zdrav, raditi šesnaest sati za malu plaću nego osam za veliku, samo da je sustav ekonomski djelotvoran. Dogma ih sprječava da se raduju životu. Šteta, život je lijep, a nema dvojbe da ga je bolje provesti u sustavu koji vodi dobru socijalnu, zdravstvenu i ekonomsku politiku, nego u onom kojem su na djelu surove mjere štednje. Uostalom, one nisu ni ekonomski djelotvorne.
Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.