H-Alter
Foto: Damir Senčar, HinaFoto: Damir Senčar, HinaVlade Danske i Švicarske zaključile kako je najbolji način da se smiri horda izbjeglica i migranta u njihovom dvorištu oduzimanje njihove imovine. Stoga će svaka osoba koja želi ući u ove države morati paziti da nema slučajno sa sobom malo više novca zarađenog prodajom kuće u državi iz koje je pobjegla, ili će novac koji je možda rezultat višegodišnjeg šparanja morati spaliti ispred graničnog prijelaza kako im ne bi bio oduzet.

Kaže jedna narodna izreka da se povijest ponavlja. Slično tom vjerovanju, španjolsko-američki filozof George Santayana govorio je kako su oni koji ne uče iz povijesti osuđeni da je ponove. Međutim, kada biste tako nešto rekli suvremenim povjesničarima, vrlo vjerojatno bi vas oni pogledali sa zgražanjem, jer se prema znanosti povijest ne ponavlja. I zaista, povijest se ne ponavlja. Ne postoje dva trenutka od kada znamo za ljudsku egzistenciju koja su bila identična. Ali, ono što nitko ne može osporiti jest da postoje određene društveno-političke sheme koje se Ne smijemo biti naivni i vjerovati kako danske i švicarske vlasti nisu znale u što se upuštaju kad su se odlučile za zakonske regulative oduzimanja imovine, upravo u tome i je problem! itekako često javljaju u povijesti; laički rečeno mijenjaju se glumci, ali pozornica ostaje ista. Problem nastaje kada se u prirodnoj smjeni glumaca pojave oni koji su malo manje talentirani, malo manje kvalitetni i koji su spremni na sve kako bi osvojili publiku pa makar to značilo kompromitirati druge članove ekipe. Upravo se jedna takva predstava danas događa na području dvije europske zemlje, odnosno u Danskoj i Švicarskoj.

Naime, tamošnje su vladajuće stranke u jeku jedne vrlo zahtjevne predstave – one vrste kakvu svi vole pogledati iako je rijetki razumiju – odlučile kako je najbolje osvojiti ovacije publike nekim nepromišljenim, ali efektnim potezom. Tako su vlade tih dviju zemalja, onako u pravom blockbusterovom stilu, zaključile kako je najbolji način da se smiri horda izbjeglica i migranta u njihovom dvorištu oduzimanje njihove imovine. Stoga će svaka osoba koja želi ući u ove države morati paziti da nema slučajno sa sobom malo više novca zarađenog prodajom kuće u državi iz koje je pobjegla, ili će novac koji je možda rezultat višegodišnjeg šparanja morati spaliti ispred graničnog prijelaza kako im ne bi bio oduzet. Također, bilo bi dobro da u slučaju posjedovanja nekog nakita, taj bude pokopan u nekoj rupi označenoj s par grančica isto ispred te granice gdje je prije toga spaljen novac, kako bi te osobe u jednoj manje-više dalekoj budućnosti znale gdje se vratiti poČim se saznalo što danska i švicarska vlast smjeraju, usporedbe s nacističkom politikom konfiskacije nametnule su se same od sebe, ali, ruku na srce, nisu ni izdaleka slične. Zbog mnogo jasnih razloga ne bi bilo korektno takve događaje tako pojednostaviti i stavljati ih u isti koš, jer bi pokazali naše ne poznavanje povijesnih procesa svoje stvari. Kako ne bi sve bilo tako crno, odlučeno je da npr. u Danskoj ipak neće sve vrijedne stvari biti oduzete; bižuterija i nakiti kupljeni u raznim svjetskih trinaesticama su za sada u sigurnim rukama. Važno je naglasiti kako će snage sigurnosti same odlučivati kada je nešto dovoljno vrijedno da bude oduzeto, što otvara pitanje kako to raspoznati kada je očigledno kako je pojam "vrijednosti" vrlo širokog značenja te izuzetno podložan raznim malverzacijama i višestrukim interpretacijama.

Napustimo li na trenutak sarkastičnu stranu ove priče, kristalno je jasno što vlade Švicarske i Danske žele postići ovim potezima: njihov je cilj obeshrabriti sve izbjeglice u pokušaju da se domognu tih zemalja. I, želimo li biti znanstveno hladni, takav je potez pun pogodak. Želite li oduzeti osobi ono najvažnije, nećete tražiti samo novac. Novac koji te dvije države žele konfiscirati radi "troškova održavanja izbjeglica" nije dovoljan razlog da se nekoga nagovori na drugi odabir. Poznata je činjenica da Sirijci nisu (bili) siromašan narod te u očajnoj želji da spase sebe i svoje obitelji ne bi imali nepremostivih problema s gubitkom dodatnog novca ako će im omogućiti da budu barem donekle na sigurnom negdje u Europi - uz fini topli obrok i solidnu pomoć – pogotovo ako se prisjetimo da su već dosta potrošili na put, razna podmićivanja i plaćanju krijumčara te bi im to bio vjerojatno najmanje bolno odricanje.

Međutim, kada se osobi oduzme nešto što ne samo što je financijski vrijedno, već ima i neku sentimentalnu vrijednost, tada toj osobi oduzimate dio duše. Ne postoji pojedinac koji ne posjeduje neki predmet koji njemu vrijedi više od svog novca ovog svijeta, čiji bi gubitak prouzrokovao snažan simbolički i psihološki udarac. Takvo je stanje gotovo prirodno i karakterizira ljudsku vrstu barem od najranijeg razdoblja Ksenofobni i rasistički pokreti samo čekaju, čak niti više u sjeni, da se događaji poput onih iz Kölna ponove u što većem broju kako bi opravdali vlastito djelovanje Homo sapiensa. Upravo bi zato oduzimanje takvih predmeta trebalo biti nedopustivo bilo kome. Nije čak ni toliko bitno kako će neki švicarski ili danski policajac znati prepoznati važnost nekog prstena na ruci sirijske žene ili lančića oko vrata afganistanskog mladića, ili kako će se ti isti policajci boriti protiv pokušaja skrivanja i zataškavanja vrijednosti tih predmeta. Pritom spominjati razne članke UN-ovih konvencija o ljudskim pravima i izbjeglicama praktički nema ni smisla. Danska i švicarska vlast vrlo dobro znaju da nakon gnjusnih događaja u Kölnu i u nekim drugim europskim gradovima, njihova anti-imigracijska politika dobiva sve više na legitimnosti i potpori.

Nemoguće je u takvim okolnostima praviti se apsolutnim apologetom svakog poteza izbjeglica u Europi, niti zbog raznih socioloških okvira pokušati svaki problem pripisati isključivo različitoj kulturi. Oni koji su pogriješili moraju platiti i to odmah jer će inače Europa biti progutana u vlastitoj naivnosti i neodlučnosti. Ksenofobni i rasistički pokreti hrane se takvim okolnostima i samo čekaju – čak niti više u sjeni - da se takvi događaji ponove u što većem broju kako bi opravdali vlastito djelovanje. Očito je kako se sve više ljudi distanciraVlade Švicarske i Danske zaključile su kako je najbolji način da se smiri horda izbjeglica i migranta u oduzimanje njihove imovine, pri čemu će snage sigurnosti same odlučivati kada je nešto dovoljno vrijedno da bude oduzeto od politike otvorenih vrata, što se reflektira i na sve hladnijim odnosima između država unutar same institucije EU-e. Usprkos svemu, zabrinjavajuća je činjenica da su u atmosferi straha i nepovjerenja možda baš potezi tih dviju vlada posljednja linija obrane koja štiti Europu od potonuća prema nekim još ekstremnijim političkim vodama. Jer, ako ne reagiraju službene vlade, tada počinju jačati neke vrlo sumnjive snage o čemu svjedoči pojava "Odinovih vojnika" u Finskoj.

Na početku ovog teksta spomenuto je kako se povijest ne ponavlja. Čim se saznalo što danska i švicarska vlast smjeraju, usporedbe s nacističkom politikom konfiskacije nametnule su se same od sebe. Scene oduzimanja židovske imovine neposredno prije puta prema koncentracijskim logorima i prije ulaska u plinske komore neugodno podsjećaju na odredbe tih dviju država, ali, ruku na srce, nisu ni izdaleka slične.

Zbog mnogo jasnih razloga ne bi bilo korektno takve događaje tako pojednostaviti i stavljati ih u isti koš, jer bi pokazali naše ne poznavanje povijesnih procesa. Postoji još jedna zgodna povijesna priča koja je za razliku od nacističke sličnija današnjoj situaciji. Radi se o bijegu Gota u dalekom četvrtom stoljeću pred navalom Atilinih Huna preko Dunava unutar onoga što je tada već bilo de facto Istočno Rimsko Carstvo. Ti su Goti, baš kao i današnji Sirijci, živjeli u miru na svojim zemljama dok ih jednog dana nisu napali i gotovo uništili pripadnici jedne ratobornije i agresivnije skupine iz dalekih azijskih zemalja. Goti su u očaju zatražili pomoć cara u Bizantu, koji im je velikodušno dopustio ulazak u svoje Carstvo. Međutim, ubrzo se pomoć pretvorila u tlačenje i iskorištavanje novopridošlih, koje su lokalni Kristalno je jasno da je cilj Danske i Švicarske obeshrabriti sve izbjeglice u pokušaju da se domognu tih zemalja. Želite li oduzeti osobi ono najvažnije, nećete tražiti samo novac. Kada se osobi oduzme nešto što ima i sentimentalnu vrijednost, tada toj osobi oduzimate dio dušestanovnici doživljavali poput kojekakvih životinja. Konstantno lutajući današnjim balkanskim poluotokom, Goti su na koncu bili primorani izboriti se za svoj položaj u bitci kod Hadrijanopola (378. n.e.), gdje je stradao i sam car Valens. Koju pouku izvući?

Mogućnosti su dvije: prvu je iznio američki povjesničar Niall Fergusson i ide ruku pod ruku s idejama europske desnice. Prva je mogućnost karakterizirana blokadom granica, konfiskacijom, getoizacijom i jačanjem nacionalnih granica. Druga se temelji na aktivnom zajedničkom djelovanju cijele Europe – ponajprije na kvalitetnoj obavještajnoj, sudskoj i ekonomskoj suradnji – te na razumijevanju cijele situacije. Goti su u četvrtom stoljeću upravo zbog očaja i ponašanja Rimljana bili primorani nanijeti strašan udarac Carstvu, sudbine koje se danas mnogi boje u Europi.

Budu li se vodeći političari i dalje kockali i donosili takve odredbe, možda će Europa stvarno doživjeti promjene kakve na kraju krajeva nitko od nas ne želi. Ali, na isti je način neodgovorno za takvu mogućnost kriviti isključivo one ljude koji su se u potrazi za boljim životom uputili prema nama jer za razliku od Gota - kojima Rimljani nisu poslali Hune iz Azije - Europa  je do grla umiješana u sve konflikte od Sirije do Afganistana. Također, ne smijemo biti naivni i vjerovati kako danske i švicarske vlasti nisu znale u što se upuštaju kad su se odlučile za takve zakonske regulative, upravo u tome i je problem! Ako je do gotovo pa najrazvijenijih država u Europi došla ideja da se problem izbjeglica može riješiti šireći strah i metode rada slične onima nacističke Njemačke, onda je krajnje vrijeme da poslušamo Santayanu jer će inače vrlo brzo na pozornicu stupiti mnogo opasniji glumci.

Ključne riječi: izbjeglice, Danska, švicarska
<
Vezane vijesti