Nakon niza prevedenih djela američke esejistkinje i publicistkinje Susan Sontag, koja će publici s ovdašnjih prostora zauvijek ostati zapamćena po svom aktivističkom angažmanu u ratom razorenom Sarajevu, ovih dana je zahvaljujući Queer Zagrebu svjetlo dana ugledao i prijevod prve od tri najavljene knjige njenih dnevničkih zapisa "Ponovno rođena - dnevnici i bilješke 1947.- 1963." Iako je dnevnik redovito počela voditi još u četrnaestoj godini, Sontag za svog život nije pokazivala namjeru da objavi te mnogobrojne zapise. No njezin sin David Rieff, kako sam objašnjava u uvodu knjige, samovoljno je nakon njezine smrti odlučio narušiti dio njezine, ali i svoje privatnosti, i na taj način razotkriti njenu najdublju intimu koju je za života vješto skrivala.
Sontag u svojim dnevnicima pokazuje intelektualnu zrelost još u tinejdžerskoj dobi, a njezini zapisi iz godine u godinu vrve popisima knjiga, glazbe i filmova kojima se namjerava posvetiti. Posebnu pažnju posvećuje europskoj književnosti, a u dnevniku opisuje i svoj posjet Thomasu Mannu kojeg naziva bogom. Kroz intelektualna promišljanja, zapise iz fakultetske svakodnevnice te iznovo zapisivanje sjećanja na najranije djetinjstvo, Sontag još u ranoj mladosti veći dio svog dnevnika posvećuje propitivanju vlastite biseksualnosti i opisima svojih veza s izvjesnim djevojkama H. i I. te Philipom Rieffom, koji joj kasnije postaje suprug. "Moje shvaćanje seksualnosti tako je promijenjeno - Hvala Bogu! - biseksualnost kako izraz punine pojedinca - i čestita reakcija na-da-perverziju koja ograničava seksualno iskustvo, pokušaj da se obestijeli, u takvu shvaćanju kao idealizacija kreposti dok se ne pojavi 'prava' osoba - potpuna zabrana čiste tjelesne senzacije bez ljubavi, na promiskuitetu..."
susansontagcover.jpg
Američka intelektualka u dnevniku se iznova i vraća na opis odnosa s vlastitom majkom s kojim se može poistovjetiti većina čitatelja. "Odlazak kući za vikend bio je čudnovat doživljaj. Osjetila sam u sebi daljnju emancipaciju od onoga što sam ja - intelektualno - smatrala neispravnim - mislim da sam napokon slobodna od svoje ovisnosti o/ljubavi prema majci - nije pobudila ništa u meni, čak ni sažaljenje - samo dosadu."
Česta su i njena promišljanja o braku: "Tko god bio taj tko je izmislio brak, bio je genijalni mučitelj. Ta je institucija namijenjena otupljivanju osjećaja. Cijela bit braka je ponavljanje. Najbolje čemu stremi jest stvaranje snažne, uzajamne ovisnosti. Svađe naposljetku postanu besmislene, osim ako si uvijek spreman reagirati na njih - odnosno, zaključiti brak. Tako se nakon prve godine braka prestaješ 'miriti' nakon svađe - naprosto zapadaš u srditu šutnju koja se pretvara u običnu šutnju, a onda se opet nastavlja ... Brak je svojevrstan prešutan lov u parovima. Sav je svijet u parovima, svaki par ima svoju kućicu, gleda vlastite interese + kuha se u svojoj maloj privatnosti - to je najodvratnija stvar na svijetu. Treba se riješiti ekskluzivnosti bračne ljubavi."
Ništa manje zanimljiviji nisu niti njeni putopisi iz svjetskih velegradova. Kao studentica Sontag opisuje svoja putovanja kroz SAD, pri čemu najveću pozornost posvećuje gej životu San Francisca, grada koji će kasnije postati mjesto na kojem je udaren kamen temeljac borbe za prava LGBT osoba. U kasnijoj životnoj dobi Sontag odlazi u Europu, odakle se osim opisivanja kulturnog života gradova fokusira i na propitivanje vlastitih životnih odluka kao što je odgoj sina, zbog čega nerijetko osjeća grižnju savjesti.
Stoga njezin sin David ne griješi kada kaže da je ovo dnevnik "u kojem se umjetnost gledao ako stvar života ili smrti, gdje se podrazumijeva da ironija bude mana, ne vrlina i gdje je ozbiljnost najveće dobro. Te osobine je moja majka iskazala rano. I nikad joj nisu trebali ljudi koji su je pokušavali opustiti".
