Ovoga ljeta, u lipnju i srpnju, otkupljene su najmanje količine mlijeka unatrag osam godina, a tijekom prvih šest mjeseci klanje i izvoz krava veći su 15 posto u odnosu na 2011. Na konferenciji za medije u Osijeku prošloga tjedna "Zajednica seljaka Slavonije i Baranje" zajedno s inicijativom "Živo selo", upozorila je da je od 2002. godine zatvoreno oko 60 tisuća obiteljskih gospodarstava, izgubljeno desetke tisuća mliječnih krava, a posljedica je gubitak najmanje 100 tisuća radnih mjesta. Inicijativu "Živo selo" pokrenula su trojica poljoprivrednih stručnjaka, Miroslav Kovač, Dragutin Vincek i Miljenko Ernoić, te jedan makroekonomist, Branko Salaj. Oni su još u lipnju upozorili da se kriza govedarstva ne može riješiti samo promjenama poticaja, koliko god oni bili potrebni za kratkoročno preživljavanje, ali su i predložili mjere koje bi, smatraju, trebale bez većih dodatnih opterećenja državnog proračuna zaustaviti netouvoz mesa i mlijeka te osigurati gospodarski, socijalno, ekološki i strateški poželjan razvitak sela. Miroslav Kovač, član inicijative i voditelj zadruge Uzgojno-poslovno-obrazovni centar Simentalac iz Kutjeva, komentirao je za H-Alter trenutno teško stanje u kojemu se nalazi proizvodnja mlijeka.
Stanje u cijeloj poljoprivedi je katastrofalno, a ovih dana su na posebno alarmantnu situaciju s proizvodnjom mlijeka upozoravale razne seljačke udruge. Što je dovelo do ovakvo teške situacije u govedarstvu?
Kriza se razvija već dugo vremena jer sustav nismo od početka postavili kako treba. Stablo raste iz korijena, ne iz krošnje. Izlaz iz krize je u rastu malih i srednjih proizvođača a ne u skupim industrijskim postrojenjima koje podržava država.
Glavna je misao Živog sela da proizvođače treba čim brže osposobiti za uključivanje u tržišno natjecanje po stabilnim uvjetima.
Litra mlijeka mora pokriti trošak od dva kilograma stočne hrane. Zbog suše se kilogram silaže već plaća oko četiri kune, a cijena po litri koju dobivaju farmeri pala je međutim još niže od proljetnih prosvjeda, na manje od dvije kune. Zajednica seljaka Slavonije i Baranje traži pomoć proizvođačima mlijeka u iznosu od 60 lipa po litri mlijeka zbog šteta od suše na prinosima. Savez udruga proizvođača mlijeka traži privremeno vraćanje subvencije od 42 lipe za kilogram mlijeka i računanje otkupne cijene po modelu prosjeka EU 27. Kakav je stav inicijative Živo selo? Kako bi Vlada trebala reagirati na sušu?
Sustav nas stalno baca u situacije u kojima treba poduzeti nešto hitno - jasno je da je proizvodnja u današnjim uvjetima nemoguća i da joj treba privremeno pomoći tim subvencijama dok se tržište ne stabilizira. Ali glavna je misao Živog sela da proizvođače treba čim brže osposobiti za uključivanje u tržišno natjecanje po stabilnim uvjetima.
Izračunali ste da je u zadnjih deset godina na uvoz mlijeka i mesa potrošeno koliko i na gradnju autocesta, međutim ne smatrate Europskom uniju krivcem. Koje je mjere hrvatska politika propustila donijeti da smanji uvoz? Kako ocjenjujete mandat sadašnjeg ministra poljoprivrede?
EU se kod nas već deset godina pojavljuje ili kao krivac ili kao izvor velikih ulaganja, a mi u Uniju još nismo ni učlanjeni. Moramo se odučiti od tvrdnji da je za naš nemar i lošu politiku kriv netko drugi.
U posljednjih desetak godina imamo golem prehrambeni deficit, dakle netouvoz - trenutačno skoro tri milijuna dolara dnevno. Da smo se samo mesom i mlijekom mogli prehraniti iz domaće proizvodnje, u toj proizvodnji bismo zajedno s pratećim djelatnostima mogli ostvariti vrijednost koja je jednaka istodobnim investicijama u autoceste.
Najveći grijeh naše politike jest da loša politika nije pomogla rastu obiteljskih gospodarstava po europskom uzoru nego je naprotiv taj rast otežavala i tako stvorila prehrambenu ovisnost o inozemstvu.
Najveći grijeh naše politike jest da loša politika nije pomogla rastu obiteljskih gospodarstava po europskom uzoru nego je naprotiv taj rast otežavala i tako stvorila prehrambenu ovisnost o inozemstvu. Puno toga je Hrvatska mogla napraviti na administrativnom planu da smanji uvoz ali je takvo defenzivno usmjerenje moguće uglavnom samo na kraći rok. Dugoročno moramo i možemo uspješno konkurirati s uvozom ako seljak dobije pristup zemlji i ako mu se ponude stabilni tržišni uvjeti.
Ministar je, suočen s poljoprivrednom krizom bez presedana, reagirao tako da je carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda snizio. To je dobra ilustracija samodestrukcije u koju smo upali. Nemamo kapaciteta pa kao da više nije problem kako olakšati probleme vlastitih gospodarstava nego kako ublažiti porast cijena uvoza na koji smo osuđeni. Inače, pod ministrovom je palicom izrađen katastrofalno loš prvi prijedlog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, a nije se proslavio ni u početku svoga mandata kada se stavio na stranu diktata prerađivača mlijeka što je uvelike pridonijelo današnjoj krizi.
Iz Zajednice seljaka Slavonije i Baranje pozvali su na bojkot Lactalisovih proizvoda. Kako vi vidite ulogu velikih kompanija u sadašnjoj situaciji?
U Živom selu tvrdimo da primarni proizvođači i prerađivači u mnogo čemu imaju slične interese i da bi se oni morali o njima dogovoriti u dijalogu. Na žalost, velika poduzeća nisu do sada pokazala dovoljno odgovornosti pa čak ni svijesti o svojim vlastitim dugoročnim probicima.
Kada se govori o poljoprivrednim problemima u Hrvatskoj uglavnom se govori samo o gašenju trenutnog požara, a rijetko o dugoročnoj viziji. Primjerice, promjene klime donose sasvim nove izazove za uzgoj hrane. Zašto se od seljačkih udruga u Hrvatskoj rijetko primjerice čuje o potrebi za održivim uzgojem ili zajedničkim dobrima? Mogu li mjere koje predlaže Živo selo odvesti hrvatsku poljoprivredu na put održivosti, prema onome što Via Campesina naziva suverenitetom hrane?
Via Campesinu doživljavamo kao uglavnom južnoameričku pojavu. Imaju zanimljivih ideja koje se u nekim dijelovima preklapaju s našim pristupom. No, mi u prvom redu polazimo od naše stvarnosti i proizvodnih mogućnosti, naših iskustava pa i naše zdrave zadružne tradicije. Naših se trinaest tema bavi govedarstvom, a preko njega i proizvodnjom mlijeka upravo zato što je to ključni sektor u općem razvitku sela, naročito u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Naše selo pati od posljedica dugoročnog nemara pa i direktne diskriminacije spram obiteljskih gospodarstava. Seljaci su ostavljeni da se snalaze kako su najbolje znali na svojim malim i rastrganim zemljištima i s lošom infrastrukturom. Sve je to ostavilo dubokog traga i niz socioloških problema. Teško je očekivati neke ozbiljnije inicijative od seljaka kad se u roku od desetak godina gospodarski utrnu deseci tisuća gospodarstva a da oko toga nitko ne podigne svoj glas.
Po pitanju promjene klime, novi izazovi dolaze s promjenama u samom tlu. O tome se nedovoljno vodi brige. Njegovo intenzivno korištenje na našim prostorima promijenilo je strukturu tla i smanjilo postotak humusa, što je samo tlo učinilo manje otpornim na sušu, uz probleme s manjom količinom vlage.
"Najjeftinije je krave pustiti na pašnjake, a upravo nam to država nije omogućila lošom zemljišnom politikom", rekli ste na konferenciji za medije. Uz to, krave na pašnjacima su i humaniji način uzgoja. Kako komentirate nove izmjene Zakona o poljoprivrednom zemljištu? Hoće li one dodatno nanijeti štetu obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima?
Naša smo stajališta iznijeli u razrađenom osvrtu. U najkraćim crtama, kritizirali smo zapostavljanje obiteljskih gospodarstava pri davanju u najam zemlje u državnom vlasništvu, usmjerenje na kruta birokratska rješenja umjesto tržišnih poticaja i zamisao da se uvede državni monopol na preprodaju zemljišta u privatnom vlasništvu.
Nadalje, politika velikih i visoko produktivnih stada na maloj površini, operativni program govedarstva 2004.- između ostalih, ali i općenito uvriježena praksa širenja uzgoja i proizvodnje uz nemogućnost širenja zemljišnih površina malim i srednjim gospodarstvima (loša Zakonska provedba dosadašnji zemljišnih zakona) zatvorila je krave u staje. Ondje krave, uz svu brigu, nemaju kvalitetne uvjete za život, a potreba da se od njihove proizvodnje živi vlasnike tjera da ih intenzivno "koriste". Pri tome se javljaju mnoge anomalije koje poskupljuju proizvodnju i stado, a i čovjeka, čine manje zdravim, a proizvodnju i uzgoj gospodarski nekonkurentnim.
Kako kriza hrane zbog suše i spekulacija na tržištu pogađa sve, a ne samo proizvođače mlijeka, sve je više glasova koji traže smanjenje PDV-a na hranu. U Europskoj uniji istu stopu PDV-a na hranu kao Hrvatska (najviših 25 posto) ima samo Danska dok prosječna stopa PDV-a na hranu u zemljama EU iznosi 11,2 posto. Kakav je stav inicijative Žive selo prema ovom pitanju?
Pitanje diferenciranih stopa PDV-a je vrlo složeno i ne da se raspraviti u kratkom odgovoru. Najveća je dilema treba li socijalnu politiku voditi preko diferenciranja poreza na potrošnju ili preko transfera (socijalna primanja i davanja, od bogatih siromašnima). Jasno je da je velika prednost transfera da ih se može kalibrirati prema potrebama pa su daleko učinkovitiji od olakšica u općem porezu koje su jednake i za bogataša i za siromaha. No jedan od problema je da se političke odluke o transferima donose teško. Drugi je problem da transferi zahtijevaju znatno više birokracije od općeg poreza.
U slučaju Hrvatske, sa sve slabijom prehrambenom samodostatnosti, niža stopa PDV-a dodatno bi potaknula uvoz.