Alterglobalizam se mora nastaviti, ali u nekim slučajevima moramo ostvariti nove saveze.
Na ovogodišnjem Subversive festivalu sudjeluje i Bernard Cassen, direktor "Le Monde diplomatiquea" od 1996. do 2008. te osnivač i član organizacija kao što su ATTAC i "Mémoire des luttes" Bio je jedan od inicijatora Svjetskog socijalnog foruma. U razgovoru za H-Alter Cassen govori o razlici između organiziranih pokreta i neformalnih inicijativa kao što su indignadosi i occupyi, komentira izbore u Francuskoj i Grčkoj te govori o stanju medija u današnjem svijetu.
Jedan ste od osnivača ATTAC-a i inicijatora Svjetskog socijalnog foruma. Možete li nam kazati kakav je utjecaj ovih događanja i organizacija te možete li ih usporediti sa neformalnim pokretima kojima smo svjedočili posljednjih godinu dana, od španjolskih indignadosa, grčke Syntagme i američkih occupya?
Manifestacije poput Socijalnog foruma i izražavanje neslaganja sa neoliberalnim poretkom, kao i različite borbe odvijaju se već desetljećima diljem svijeta. Svjetski socijalni forum nastao je 2000. godine kao odgovor na Svjetski ekonomski forum u vrijeme trijumfa neoliberalizma kad sam bio predsjednik ATTAC-a i direktor Le Monde diplomatiquea. Te dvije funkcije su jako pomogle plasiranju foruma. Prvi forum u Porto Alegreu je bio sastajanje ne individua, nego različitih organizacija kao što su sindikati, civilno društvo i brojni društveni pokreti iz zemalja južne Europe i Latinske Amerike. S vremenom se nastavio širiti i u geografskom i u organizacijskom smislu. U Svjetskim socijalnim forumima većina organizacija koje u njima sudjeluju - ima ih preko nekoliko desetaka tisuća - smještaju se unutar kulture protivljenja moći. Prepoznaju centre moći i suprostavljaju im se. Indignadosi i slični pokreti nisu unutar tog polja protiv moći, već predstavljaju bazični izražaj nezadovoljstva.
Pokreti indignadosa, occupya, su drugačije naravi jer nije riječ o organizacijama, već građanima koji se protive organiziranju, ali imaju istu logiku neprihvaćanja uvođenja neoliberalnih normi i borbe protiv neoliberalnih institucija. No način njihove borbe je drugačiji. Indignadosi, occupyi i drugi izražavaju iste stavove, ali ih ne kanaliziraju na isti način. Tj. uopće ih ne kanaliziraju jer su neprijateljski nastrojeni prema neoliberalnim politikama, ali i institucijama reprezentativne demokracije za koje smatraju da ih ne predstavljaju i da ne mogu nadvladati neoliberalnu logiku.
Što mislite o njihovim načinima funkcioniranja i metodama komunikacije? U intervjuu prije mjesec dana novinar Borja Bergareche rekao mi je da je glavni neuspjeh indignadosa u tome što su se usredotočili na vlastitu plenumsku dinamiku i nisu uspjeli ostvariti komunikaciju s vanjskim svijetom. Što vi mislite o tome?
Može se govoriti i o uspjehu i neuspjehu samih pokreta. Ono što se desilo bila je jedna provala bijesa i odbijanja koja bi se morala kanalizirati u organizacije borbe sposobne koordinirati različite snage. Ali to nije logika indignadosa ni drugih sličnih pokreta. Oni nemaju svoje predstavnike, ni vođe, već facilitatore. Nedostaje im neki oblik organizacije. Riječ je o nivou na kojem ljudi počinju shvaćati što se događa. No, nisu uspjeli promijeniti stvari jer - na primjer u Španjolskoj - malo nakon pokreta koji je krenuo sa madridške Plaze del Sol, bili su izbori koji su na vlast doveli Partido popular, neprijatelja samog pokreta.
Vjerujem da su u svojoj prvoj fazi takvi pokreti itekako potrebni, ali ako ostanu na toj razini ne mogu postići uspjeh.
Komunistička partija Grčke je katastrofa i prepreka bilo kakvoj koaliciji lijevih stranaka, jer je protiv svega i sviju
Ali s druge strane, u Španjolskoj se taj pokret proširio na lokalne i regionalne nivoe i borbe. I treba reći da je pokret jako popularan, tako da oni ostvaruju utjecaj. Većina ljudi se slaže s njihovom kritikom financija i imperijalizma. Ali te snage se moraju naučiti boriti. A ako ostanu na ovom nivou imat će neki utjecaj, jer ljudi će se nastaviti slagati s njihovom kritikom, ali će u isto vrijeme nastaviti glasati za stranke. To je ta kontradikcija, ali treba proći vrijeme da se razviju.
Kada govorimo o alterglobalističkim pokretima, Michael Hardt piše o polarizaciji između antikapitalistikih pokreta i onih društvenih pokreta koji se bave klimatskim promjenama i temama zaštite okoliša. Pojednostavljeno, i jedni i drugi su usmjereni na upravljanje zajedničkim dobrom, no s jedne strane su oni koji zagovaraju daljnji razvoj, a s druge oni koji se tome protive. Što Vi mislite o tome?
Najvažniji je ekološki imperativ, jer u osnovi je svega Zemlja. Ali to je kontradiktorno kapitalizmu koji funkcionira u vremenskoj jedinici nanosekunde na burzama i financijskim tržištima unutar kojih se donose odluke. To je stanje koje ne odgovara ljudima, već kompjuterima. Ali zaštita prirode ne funkcionira tako. Odluka koja se donese danas, imat će posljedice za deset, sto godina. Postoji kontradikcija između vremena prirode i vremena politike, kapitalizma.
Treba razmišljati o oblicima rasta koji su prihvatljivi. U krizi kao što je današnja postoji zahtjev za sve većim rastom i zadovoljavanje potreba ljudi. I u Europi ima ljudi koji su gladni i ne jedu. Ta produkcija ima negativnu posljedicu za klimatske promjene. To je kontradikcija koju je teško nadvladati - kako zadovoljiti trenutne potrebe ljudi i u isto vrijeme paziti na koji način zaštiti planetu.
Što se tiče Svjetskog socijalnog foruma, danas govorimo o vremenu postalterglobalizma unutar kojeg se ostvaruju i suradnje s državnim institucijama i predstavnicima.
Deset godina nakon prvog Svjetskog socijalnog foruma, stvari su se promijenile. Neke vlade Južne Amerike prekidaju sa neoliberalnim postavkama - Venezuela, Bolivija Ekvador, Brasil, Paragvaj, Urugvaj - i shvaćamo da u toj borbi društveni pokreti nisu usamljeni. Neke vlade podupiru društvene pokrete. Svjetski socijalni forum je pozitivan fenomen, neprijateljski nastrojen prema vladama, koji bi trebao nastaviti sa svojom praksom, ali moramo ići korak dalje i ustanoviti nove oblike organiziranja u kojima bi sudjelovale i stranke i vlade. Alterglobalizam se mora nastaviti, ali u nekim slučajevima moramo ostvariti nove saveze. Na primjer, bolivijski predsjednik Evo Morales sazvao je 2010. godine alternativni forum nakon, kako ju je nazvao, propasti UN-ove Konferencije o klimatskim promjenama u Copenhagenu, gdje su došle različite organizacije civilnog društva, sindikati i ostali slični akteri.
Svaki dan u svijetu umre 30 milijuna ljudi od gladi ili nedostatka medicinskih usluga. Ali to nije vijest. No, je li vijest vjenčanje engleskog princa?
Ne radi se o tome da u takvim savezima organizacije i društveni pokreti dolaze pod kontrolu države i gube svoju autonomiju, već o ujedinjavanju, jer naše snage nisu toliko jake da bi mogli eliminirati ili odbiti savezništvo sa političkim strankama i vladama.
Kad govorimo o političkim strankama, možete li komentirati nedavne izbore u Francuskoj i Grčkoj? Mediji su se uglavnom koncentrirali na uspjehe desnice - Marine Le Pen (18 posto) u Francuskoj i neofašističke stranke Zlatna zora (šest posto). No, i u jednoj i u drugoj zemlji, „krajnje lijevi" kandidati Jean - Luc Mélenchon u Francuskoj i, osim Syrize, KKE u Grčkoj su osvojili velik broj glasova. Jean-Luc Mélenchon jedanaest posto, a KKE osam posto. Znače li ti rezultati ozbiljnije skretanje ulijevo tih biračkih tijela?
Ono što se dogodilo u Grčkoj neizmjerno je važno jer se po prvi put jedna radikalna lijeva opcija, Syriza, približila institucijama moći.
A Komunistička partija Grčke?
Komunistička partija Grčke je katastrofa i prepreka bilo kakvoj koaliciji lijevih stranaka, jer je protiv svega i sviju. Oni ni ne žele doći na vlast, već samo predstavljati odbijanje bez ikakvog rješenja. Zanimljivo je da su neprijateljskiji nastrojeni prema Syrizi nego prema PASKOK-u. Ali Syriza je ostvarila veliki uspjeh. Njihov rezultat pokazuje kako društvene borbe mogu utjecati na formiranje vlada. Jer za promjene u društvu i u životu ljudi nisu dovoljne tek demonstracije, marševi i okupacije. Važno je otići korak dalje da bi se ostvarile promjene i preuzela politička moć.
Ali ni to nije dovoljno ako ne postoji neki društveni pokret koji će ih pogurati. To se dogodilo u Francuskoj 1981. godine kad su socijalisti preuzeli vlast, ali tadašnja vlast nije prihvaćala ni slušala zahtjeve naroda. I doživjela je neuspjeh. Bili smo jako razočarani. A što se tiče pobjede Françoisa Hollandea, sad ćemo vidjeti.
A Jean-Luc Mélenchon?
Na ljevici, osim socijalista, postoji i Komunistička stranka. Na prethodnim predsjedničkim izborima komunistička kandidatkinja Marie George Buffet, inače odlična osoba, ostvarila je manje od dva posto glasova, a Mélenchon 11 posto, uključujući i Komunističku stranku. To je nova koalicija koja pretendira doći na vlast i mijenjati stvari. Tu se razlikuje od radikalne ljevice koja ne želi doći na vlast, već zadržati autonomiju kako bi je mogla, često argumentirano i s pravom, kritizirati. No, zahvaljujući lijevoj fronti François Hollande, tradicionalni demokrat, dobio je izbore. Situacija u državi i Europi je takva da će Hollande ili kapitulirati pred Angelom Merkel, ili učiniti jedan oblik raskida. Drugim riječima, da pojednostavim, bit će ili novi Roosevelt ili novi Papandreou.
Kakva je situacija s medijima? Kako oni izvještavaju o svim ovim događanjima bilo da je riječ o forumima, bilo da je riječ o neformalnim pokretima?
Mainstream mediji pokrivaju takve događaje jer su oni vijest i jer postoji taj moment spektakla - zastave, šarolikost i slično. Tako da svi mediji na jedan ili drugi način prate
alterglobalistička zbivanja. Ali pozicija velikih medija jest takva da su oni ponekad akteri globalne neoliberalne politike. Imaju ekonomsku, ali i ideološku ulogu. Uglavnom su neprijateljski nastrojeni, ponekad ne. Ali i to je bolje nego da ne pišu ništa.
Što je s Le Monde diplomatiqeom koji se, vašim riječima, vodi prinicpom da ne piše objektivno već pošteno novinarstvo, a uspijeva opstati na tržištu uz jaku podršku čitalaca i pri čemu samo pet posto prihoda dobiva od oglašavanja?
Le Monde diplomatique je angažirani medij koji se vodi određenim vrijednostima kao što su jednakost i demokracija. Nismo neutralni, što znači da nećemo staviti u istu kategoriju Busha i Chaveza. Ali to ne znači da ćemo krivotvoriti podatke. Poštenje se očituje u našem izboru onoga što je vijest. Na primjer, svaki dan u svijetu umre 30 milijuna ljudi od gladi ili nedostatka medicinskih usluga. Ali to nije vijest. No, je li vijest vjenčanje engleskog princa? Treba znati plasirati informaciju da svaki dan umire 30 milijuna. Jer mediji odlučuju što je vijest. I iz tog izbora i hijerarhizacije vijesti vidi se poštenje.