Prvu predstavu iz suvremenog dijela plesnog repertoara 65. Splitskog ljeta izvela je Compagnia Equilibrio Dinamico, talijanska trupa čiji je osnovni umjetnički smjer istraživanje i eksperimentiranje na polju suvremenog plesa. Od njezinog osnivanja 2011., otkada djeluje pod umjetničkim vodstvom Roberte Ferrara, vrlo se brzo nametnula na regionalnoj plesnoj sceni, sudjelujući u programima nacionalnih i međunarodnih festivala, te surađujući s koreografima kao što su Bert Uyttenhove, Matthias Kass, Clemént Bugnon, Jiří Pokorný, Marc Blazquez, Igor Kirov i drugi.Nehumane granice predstavile su se ne samo kao izuzetno snažno i dojmljivo djelo, nego i kao rijedak primjer predstave koja uspijeva više, jasnije i glasnije izreći na sceni nego kroz tekstualno uobličene refleksivne etape koje su joj prethodile
Na splitskom gostovanju, održanom 20. srpnja na Sustipanu, Trupa se predstavila s djelom Confini disumani (Nehumane granice) praizvedenim 2015., za kojeg je Ferrara inspiraciju pronašla u poemi Solo andata (U jednom pravcu) talijanskog pjesnika i književnika Errija de Luce, a u kojem jezikom modernog plesa, tehnički i stilski čistim te minuciozno istraženim pokretom, tematizira suvremenu globalnu izbjegličku dramu:
"Putovanje je to tijela i uma u kojem se ljudska brutalnost na sceni izmjenjuje sa snagom muškaraca i žena, ljudi koje nazivamo 'imigrantima' u njihovim bezuspješnim pokušajima da se prelaskom granice dokopaju života. Dramaturgija je u suglasju s intenzivnom, sinergičnom i katarzičnom koreografijom. Društveni je to protest protiv zlostavljanja i nehumanog tretmana ljudskog tijela. (…) Tijelo je nehumano kao što je nehuman i narod prisiljen da trpi takve katastrofe."
Koreografkinja suvremeni plesni vokabular čvrsto naslanja na (neo)klasični, vidljiv najčešće u penchésima, attittudesima en dedans, développésima, pas de chatsima i drugo, što kombinira s kretanjem koje je uglavnom Djelo koncepcijski nastoji što čvršće ostati u realističnoj zoni, stoga odjeća plesača nimalo ne sliči scenskojskokovito, trčeće ili klizeće, s mjestimičnim serijama raznolikih tipova padova.
Predstavu izvodi sedam plesača – Beatrice Netti, Nicola De Pascale, Serena Angelini, Tonia Laterza, Silvia Sisto, Camilla Romita i Salvatore Lecce – od kojih je jedno ili dvoje uglavnom suprotstavljeno ostalima. Na identičnu pak glazbenu podlogu kreću se sasvim različito; pojedinac je najčešće mahnitih, trzajnih i instinktivnih gesti, odnosno načina kretanja, dok su geste i kretanja grupe uglavnom spori, letargični i izvan melodijske linije.
Foto: HNK Split (Facebook)Djelo koncepcijski nastoji što čvršće ostati u realističnoj zoni, stoga odjeća plesača nimalo ne sliči scenskoj, već je gotovo istovjetna svakodnevnoj, scenografiju pak čine jedino reflektori duž pozornice, a glazbeni su odabiri zahvalna plesna podloga, s tekstualnim dijelovima koji svojim religioznim, političkim, socijalnim i drugim motivima jasno, ali nenapadno odgovaraju (i) društveno angažiranoj ulozi komada. Na identičnu pak glazbenu podlogu kreću se sasvim različito; pojedinac je najčešće mahnitih, trzajnih i instinktivnih gesti, odnosno načina kretanja
Popratni tekst uz predstavu prilično je oskudan čak i osnovnim informacijama, pa tako ne sadrži ni imena kostimografa ni glazbenih brojeva, odnosno njihovih autora; navodi tek dizajnera rasvjete – Roberta Colabufa.
Slično je reduciran i u pogledu temeljitije izloženih idejnih, koncepcijskih i sadržajnih aspekata djela, međutim odlikujući se visokom kongruencijom teme, pristupa, strukture i izraza, Nehumane granice predstavile su se ne samo kao izuzetno snažno i dojmljivo djelo, nego i kao rijedak primjer predstave koja uspijeva više, jasnije i glasnije izreći na sceni nego kroz tekstualno uobličene refleksivne etape koje su joj prethodile.
