Fokus umjetničko-istraživačko-aktivističkog projekta "Međuprostori" autorice Diane Magdić iz udruge "Teserakt", anatologijski je stambeni sklop arhitekta Ive Radića iz 1972. godine u splitskoj Papandopulovoj ulici. Riječ je o jednom od najvećih stambenih kompleksa u Splitu koji karakterizira kombinacija uspješnog urbanizma, arhitekture, kvalitete stanovanja i gradogradnje što se očituje i na društvenoj razini. Pješačke su ulice i zajednički javni prostori aktivni prostor zajednice, što se reflektira kroz formalna i neformalna povezivanja stanara i korisnika, a oblikovanje prostora time neposredno odražava i na kvalitetu života.
Više od četrdeset godina od izgradnje kompleks traži obnovu i primjerenu valorizaciju, a urbanizam prostora dijelom je ugrožen i zahtjevima za dodatnom izgradnjom.
U sklopu projekta predstavljene su publikacija i web-stranica "Međuprostori", kojim povodom razgovaramo s Dianom Magdić.
Kada je i s kojim ciljem pokrenut projekt Međuprostori?
Najkraće rečeno, Međuprostori su ovogodišnja, uvodna faza istraživanja koje se pod nazivom Papandopulova nastavlja u 2015. godini s krajnjim ciljem pronalaženja modela održavanja koji bi ovo remek-djelo moderne arhitekture trajno očuvao.
Prema onome što sad znam, takav se će se model temeljno oslanjati na snagu susjedstva/građana, a marginalno na eventualnu formalnu zaštitu kojom se nadam osnažiti inicijativu. Podaci prikupljeni kroz terenska i arhivska istraživanja ukazuju da Papandopulova ima jedinstvene pretpostavke da se to zaista i ostvari: uz to što se radi o sjajnoj arhitekturi i urbanizmu, snažna vezanost bivših i sadašnjih stanara za Trstenik – kvart u kojem se zgrade nalaze – za posljedicu ima i već usustavljeno promišljanje o tome kako treba djelovati da bi se ta ugodna zajednica zadržala, ogromna volja, a i ponešto prakse.
S druge strane, prijetnje su također ozbiljne: parkirališta, igrališta i sve ostale javne površine pod trajnim su predatorskim pritiskom planirane nove izgradnje. Zato nastojim valorizaciju i ovakvo akcijsko istraživanje formulirati kao podlogu za kvalitetan otpor.
Ovo istraživanje ujedno nije vaš prvi "modernistički" projekt.
Moderno splitsko nasljeđe već me zaista dugo intrigira, a prva konkretnija akcija bila je izvedba hibrida ambijentalnog teatra, instalacije i performansa naziva "[treći korijen od minus split]" na Splitu 3, u Ulici Ruđera Boškovića na Splitskom ljetu 2012. godine, u sklopu projekta Cybercine Sonje Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII). Istraživanje vezano uz taj projekt pokazalo se iznimno vrijednim sada kad istražujem Papandopulovu, jer već imam referentni okvir.
S druge strane, višegodišnje iskustvo suradnje na projektu Motel Trogir, kojim se na drugačiji način bavimo zaštitom djela Ive Vitića, nedvosmisleno je potvrdilo da čak ni kanonizacija, a bez društvene i političke volje, ne može iz ispražnjene školjke ponovno napraviti arhitekturu. Ono što za 2015. godinu s timom Motela Trogir (Nataša Bodrožić, Saša Šimpraga i Lidija Butković-Mićin) spremam za Trogir – knjiga, izložbe, umjetničke intervencije u gradu i nastavak medijske kampanje - usmjereno je upravo na daljnje senzibiliziranje zajednice, od lokalne do međunarodne.
Koji su rezultati dosadašnjeg istraživanja predstavljenog u publikaciji Međuprostori? Je li se i koliko promijenio odnos stanara prema objektu i kvartu od vremena kad je sklop izgrađen, i danas, više od 40 godina poslije?
U publikaciji predstavljeni rezultati sociološkog pilot-istraživanja opisuju trendove i ukazuju na mogućnosti praktičnih akcija. Uz to nam je bilo bitno preliminarno ocijeniti realno stanje konstrukcije zgrade, naročito brisoleja po kojima je prepoznatljiva, te okoliša. Fotografski su zabilježeni današnji eksterijeri te lođe i brisoleji, a kroz njih i mnogi aspekti svakodnevnog života.
Društvene i ekonomske promjene devedesetih promijenile su vlasničke odnose i perspektivu zajedničkih, društvenih prostora. Stanari su nezadovoljni zbog propadanja, ali nemaju sasvim jasnu sliku o tome čija je odgovornost parkiralište, čije je sportsko igralište, čija je ulica. Naime, dio je parcela vraćen privatnicima, dio je gradski, planovi su nedorečeni na način da je na sadašnjim neizgrađenim prostorima moguće Papandopulova bi mogla postati paradigmatski primjer odnosa stanovnika s gradom uvaliti čitavo novo malo naselje, što bi bilo pogubno za kvalitetu života na Trsteniku. Sve one prednosti zbog kojih danas ljudi vole taj kvart mogu se istopiti praktično preko noći.
Stanari su već artikulirali svoje neslaganje s takvim razvojem kvarta uredivši svojim sredstvima park na dijelu parkirališta kojem je prijetila blokada, no iskazane ambicije za gradnjom na nekim drugim parcelama tražit će vjerojatno širu organizaciju.
(Ne)spremnost na održavanje pročelja zajednička je pak socijalističkom i ovom razdoblju – rijetki su kroz četrdeset godina uložili više od kante boje za metal, a imamo li to u vidu, konstrukcija se zapravo sjajno drži. Tema s kojom krećem u 2015. godinu upravo je stručna procjena cijene održavanja pročelja, jer ono što se sad nudi stanarima, preskupo je, a loše rješenje. Fotografsku arhivu aktualnog stanja, dijelom uključenu u publikaciju, napravila je s puno senzibiliteta povjesničarka umjetnosti Josipa Bilić.
Splitski arhitekt i profesor Darovan Tušek svojevremeno je ustvrdio da je "moderna arhitektura postala nešto što treba očajnički štititi, sad već gotovo na rubu panike.” Kakva je svjesnost stanara o objektu i koliko je sam projekt uspio u širenju znanja o vrijednosti i značenju za grad zdanja u Papandopulovoj ulici?
Odgovorit ću dijelom citatom iz publikacije: Moderna se arhitektura u Splitu našla u međuprostoru između onoga što Konzervatorski odjel Ministarstva kulture ocijeni dovoljno starim da bi se smatralo kulturnom baštinom i štitilo te recentnih (do)gradnji koje je dijelom poriču, ali, čini se, rado na njoj parazitiraju. Taj se diskontinuitet očituje i društveno, a bolno je primjetan u gubljenju identiteta i gubljenju kulturnih veza s vlastitim gradom, što čini nemogućim budući razvoj. Ovaj je projekt usmjeren na ponovno oživljavanje tih veza kroz novo čitanje, kroz sudjelovanje.
Stanovnici Trstenika su, sudeći po dosadašnjim saznanjima, po pitanju prostora koji baštine najinformiraniji građani u Hrvatskoj. Upoznati su s Gaženje planerske tradicije starog Splita, Splita 2 i Splita 3, vjerojatno je najgrublja kulturološka povreda grada, ali i čitave regije poviješću izgradnje, razumiju prijetnje, angažirani su. Smatram da Udruga za suvremenu umjetnost KVART, s kojom smo surađivali u ovoj fazi, a još ćemo intenzivnije nastaviti u idućoj godini – osim što su članovi za publikaciju priložili vlastite radove, Boris Šitum nas je ključno usmjerio na početku istraživanja, a Duška Boban napravila odlične fotografije - nije slučajno nastala baš tu.
Jednako tako, ovu visoku informiranost, koja nije ograničena samo na ulicu, već se odnosi i na čitav grad Split, pripisujem i zadovoljstvu stanara Radićevih zgrada – internaliziranje njihove umjetničke, funkcionalne i društvene kvalitete, izgleda, potiče vedro zanimanje za prostor. Zbog svega navedenog, Papandopulova bi mogla postati paradigmatski primjer odnosa stanovnika s gradom.
Možete li izdvojiti još neka Radićeva ostvarenja u Splitu?
Spletom okolnosti, većina suradnika na ovom projektu živi ili je živjela u nekoj od Radićevih zgrada u Splitu, tako da zapravo na lokaciji od interesa uvijek postoji svijest i o ostatku njegove produkcije. Osim Papadopulove, koja je uz spinutske nebodere i sjajnu interpolaciju na Poljani Tina Ujevića kraj kazališta, kruna njegove stambene izgradnje, osobno mi je silno draga njegova mala stambena zgrada u Ulici Domovinskog rata iz 1962. godine, no ona je zaista grubo devastirana, a neboderi u istoj ulici neukusno su prebojani.
Sklop višestambenih zgrada na Mejama je i iz današnje perspektive vrlo elegantno rješenje za nježni Marjan, a čak je i zatvor na Bilicama, kako je to u svojem prilogu primijetila Svjetlana Miše, Ivo Radić smatrao stambenjakom. Iz emotivnog teksta Miće Gamulina koji prenosimo iz jednog starijeg Orisa, možda se najlakše čita ideja Radićeva stvaranja koja se prepoznaje u svim njegovim kućama.
Ističete da je "kamen temeljac za Split 3 postavljen 1970. godine, a ono što je napravljeno u idućih osam, uz sve je nedostatke, najlucidniji doprinos splitskom (i ne samo splitskom) urbanizmu od prelijevanja grada iz Dioklecijanove palače." Radićev kompleks u Papandopulovoj dio je tog značajnog gradograditeljskog poteza. U urbanističkom smislu, koliko se danas zona unutar i oko izvornog Splita 3 oslanja na ranije planove?
Tehnički, Trstenik i Papandopulova dio su urbanističkog projekta Split 3 kojim su na natječaju pobijedili Mušić, Starc i Bežan i koji je pokrivao mnogo šire područje od onoga što se danas naziva Splitom 3. Činjenica da se na Trsteniku njeguje distinkcija između njihovog neposrednog kvarta i ostatka tog nekadašnjeg rajona, po meni je i posljedica potrebe snaženja identiteta u okolini koja je spektakularno propala već dijelom i na obližnjem Mertojaku. Čitav taj istočni dio Splita, od Žnjana nadalje, u projektima prije četrdeset godina izgledao je sasvim drugačije. Načeta s Visokom, čitava je ideja zakoračila u regresiju pa poricanje. Posljedica je kaos – infrastrukturni, prometni, vizualni – koji će kad-tad trebati sanirati, a onda ova priča oko Papandopulove, kao i druge kvalitetne planerske prakse, mogu poslužiti kao alat.
Postoji li danas, prije svega u kulturnoj, a potom i široj javnosti, odgovarajuća svijest spram dosega socijalističkog modernizima i važnosti tadašnjih ostvarenja za suvremeni Split?
Građevine socijalističkog modernizma, a naročito ondašnji urbanizam, nose određeni skup praktičnih i simboličkih vrijednosti na kojima se gradi (ili bi se trebao graditi) i suvremeni grad. Ono što danas svrstavamo u održive prakse, u najvećoj je mjeri prepoznato i programski oblikovano upravo u 20. stoljeću. Kod dijela Splićana atribucija "socijalističko" jest negativna, ali da se grubo izrazim, i najljući desničar rado živi u kvartu osmišljenom, projektiranom i financiranom od radnog naroda Jugoslavije, jednostavno zato jer mu je bolje nego u većini novijih: ima pješačke ulice, a u zoni šetnje vrtiće, škole, knjižnice, trgovine, banke i ostale usluge, ima riješeno parkiranje, ponešto zelenila, izvrsno je prometno povezan sa središtem grada i morem itd. – većine toga, primjerice, nema već na Žnjanu, a ni u dijelu starijih kvartova. Taj aspekt dostignuća prepoznaje se bez obzira na obrazovanje, profesiju, ideologije ili socioekonomski status.
S druge strane, gaženje planerske tradicije starog Splita, Splita 2 i Splita 3, vjerojatno je najgrublja kulturološka povreda grada, ali i čitave regije za čiji je prostorni razvoj bio odgovoran danas ugašeni Urbanistički zavod Dalmacije za koji je radio i Ivo Radić. Prepoznavanje posljedica – prostornih, društvenih, ekonomskih - zakašnjelo je u odnosu na već nastalu štetu.
Pokušaji afirmacije estetskih kvaliteta arhitekture moderne imaju slab doseg jer se obraćaju maloj publici i to publici koja je dijelom posredno ili neposredno odgovorna za ranije opisano propadanje. Devastacije koje su na zgradama napravili građani – pregradnjama, dogradnjama, bojom, intervencijama na fasadama – redom su ispravljive, za razliku od onih koje su napravili upravo arhitekti, za što je možda najbolji pojedinačni primjer Hotel Marjan Lovre Perkovića, a o interpolacijama u kvartove nastale u socijalizmu bolje je i ne počinjati.
Dodamo li tome da je Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Splitu gotovo potpuno slijep na arhitekturu 20. stoljeća, čuvanje tog nasljeđa ostaje jedino na neposrednim korisnicima i par entuzijasta.
Kod dijela struke, naravno, postoji i svijest i usmjerena inicijativa da se moderna arhitektura štiti, a neka od tih nastojanja – izrada vodiča splitske arhitekture 20. stoljeća (GAF i DAS) te projekt "Misli o čuvanju moderne arhitekture" u sklopu kojeg sam, uz ostala, odslušala divno predavanje Nikole Popića o Radićevoj arhitekturi i pogledala prateću izložbu kustosice Branke Juras – izravni su povodi i mojem ulasku u projekt Međuprostori. Ako ništa drugo, vrijednosti se sustavno bilježe pa možda dočekaju neka zdravija vremena. Split, uostalom, sa svim svojim diskontinuitetima i mentalitetskim specifičnostima, ima i jednu veliku urbanu kvalitetu održavanja memorije mjesta, a nagli poslijeratni razvoj duboko je obilježio generacije. Hoće li preživjeti turističku monokulturu u koju se danas gura, stvar je odluke.
Koji su idući koraci projekta?
Za 2015. godinu planirana su dva smjera akcija: prvi je nastavak sociološkog istraživanja, sada na većem uzorku, kojim bi se trebale potvrditi ili opovrgnuti inicijalne hipoteze o društvenim potencijalima kvarta te paralelno afirmirati ideja projekta; drugi aspekt je uglavnom tehničke i pravne prirode – želja mi je utvrditi točne parametre i uvjete održavanja kompleksa, bilo da se radi o stanovima, pročelju, parkiralištima ili igralištima, što uključuje i daljnje studiranje arhivske građe, ali i ciljane proračune. Do kraja iduće godine planiram izložbu i opsežniji katalog koji bi trebao sadržavati barem skicu plana upravljanja.
Dosadašnje su suradnje bile iznimno uspješne pa se nadam da će se i nastaviti i proširiti, jer opseg projekta traži multidisciplinaran pristup i zaista dosta rada. Uz već spomenute suradnike, želim naglasiti da je za vizualni identitet projekta zaslužan student dizajna vizualnih komunikacija Nikola Križanac s kojim već godinama radim i koji je angažiran i na nekim drugim sličnim projektima, a web-stranicu koja bi trebala poslužiti kao važan komunikacijski kanal oblikovao je arhitekt Zvonimir Kontrec. Iako ovisimo o nizu nekontrolabilnih okolnosti, postoje dobri razlozi za optimizam – mene svaki susret sa stanovnicima Papandopulove iznimno veseli i potiče da dalje radim, a mislim da bi Ivo Radić, da može čuti što misle o njegovu djelu, bio najsretniji arhitekt na svijetu.
