Otvarati pitanje nacionalnog identiteta uoči samih izbora nije pametan potez. U vremenu u kojem se "trebamo odlučiti", birati između ušminkanih šovinista i nesimpatičnih bivših lijevih, između dvopartijskog sustava i konstantno razočaravajućih alternativa. Dakle, u tom vremenu, tijesnacu, dok nam navodno tehnička Vlada i dalje servira razočaranja i šokove, dok se arogantni, ambiciozni kandidati izderavaju na novinare, a mnogi se Za koga god glasali i tko god na izborima uspjeh slavio - možemo li obećati sebi da ćemo "pobjednike" pažljivo nadzirati, žestoko i argumentirano kritizirati, protestom, štrajkom, neposluhom i bojkotom disciplinirati?pitaju za koga glasati, ovo pitanje zvuči deplasirano.
Koje pitanje točno? Ima ih čitav niz.
Što danas znači biti Hrvat/ica? Tko je Hrvat/ica? Koje su to poželjne vrijednosti koje vežemo uz Hrvat(ic)e? Po čemu je netko Hrvat, a netko drugi nije?
Nažalost, razočarat ću sve one koji bi rado pročitali odgovore na ova pitanja. Ne kanim se upuštati u šire elaboracije. Ja dolazim iz područja peace-buildinga, izgradnje mira, meni su pitanja važnija od odgovora. Odgovore neka sebi svatko traži.
Ima jedna druga dimenzija ovih pitanja koja me više zanima. Koliko su vam ona važna? Pogledajte ih još jednom. Koliko su vam bitna, ali ono stvarno?
Zatim korak dalje, koliko vam je važno da sami na njih odgovarate? Da vam se drugi ne petljaju. Da vam se ne propisuju točni odgovori. Točni, poželjni, nužni.
Idemo korak dalje, koliko ste se spremni izboriti za vaše pravo da vam se drugi ne petljaju u određivanje onoga što zovemo etnički ili nacionalni identitet? U ono što vas u današnjoj Hrvatskoj kvalificira u građane prvog reda (iako time nije zagarantirana kvaliteta življenja) ili dru: Koliko ste spremni štititi pravo drugih na svoj autentični etnički/ nacionalni identitet?gog reda (povećane šanse za diskriminaciju).
I zadnji korak za sada: Koliko ste spremni štititi pravo drugih na svoj autentični etnički/ nacionalni identitet?
Kakve veze imaju ova pitanja sa izborima? Imaju li uopće? Ima li ih, tko su, koliko su sposobni oni koji se njima ne bave? Možemo li razaznavati tko su oni drugi koji će nam pomoći da se nosimo s ovim pitanjima. Koji ih neće koristiti ni protiv nas ni protiv drugih. Najvažnije - tko su oni koji su ih koristili, koriste ih i još će ih više koristiti protiv - koga god bude trebalo.
Tko su oni kojima je važniji vaš etnički identitet od toga kako živite? Ili koji vašu kvalitetu življenja žele vezati uz vašu nacionalnost? Pritom negirajući da sami Hrvati, kako god se definiramo, žive loše. Ne svi, ali mnogi. Mnogi Hrvati (isprika "drugima" no sada se na "većinski narod" fokusiram) ne mogu djeci osigurati bezbrižno školovanje, ljetovanja, redovite posjete kulturnim događajima, putovanja. Domaći gost je na Jadranu rijetka biljka. Prosječna starost automobila nam je 12 godina. Prosječna. Dnevno nam odlaze najsposobniji a jako se bojimo svih koji bi se k nama doselili.
Doživljavate li i vi vaše sanjano hrvatstvo kao i ja, to je ono kada kažete da ste iz Hrvatske, a sugovornici vam odgovore: ”Lucky you! Blago Koliko ste se spremni izboriti za vaše pravo da vam se drugi ne petljaju u određivanje onoga što zovemo etnički ili nacionalni identitet?vama. I ja bih volio živjeti tamo. Vaše su škole najbolje, zdravstvo brzo, pouzdano, dostupno. Ljudi otvorena duha. Kod vas se dobro živi. “
Da, znam, Hratska jeste lijepa. Zavide nam na tom. Neki dan je to rekao Brad Pitt, pa sada znamo i mi. Pravo je predizborno pitanje - Koliko će dugo biti lijepa? Koliko cruisera još treba da se Dubrovnik dotuče? Koliko nekompetentna uprava treba biti da i Plitvice izgubimo? Hoćemo li se diviti Jadranu kada ga budu uz NATO luke povezivali i naftne platforme?
Kako znamo da se ništa od toga neće desiti? Zato jer je sud rekao da su prijatelji iz inicijative Srđ je naš bili u pravu? Tko će nam od političkih elita, onih što vape za našim glasom, ne samo garantirati da se to neće desiti. Nažalost, pitanje je puno grublje - Tko nam neće oduzeti pravo, instrumente, načine, novce da Hrvatsku zaštitimo?
Jer hrvatstvo kako ga ja shvaćam je kada voliš, slaviš, čuvaš, njeguješ život, sve oblike, raznolikosti života u svojoj zemlji. Veliko hrvatstvo je kada to radiš svugdje, a inspiraciju i snagu crpiš iz svoga kraja, od svojih predaka, iz svoje kulture. Ili kada mnogo riskiraš štiteći, recimo, kulturno blago.
Mene osobno baš i ne zanimaju etnički identiteti. No naučio sam da ne podcjenjujem njihovu važnost. A također i da uživam u cijelom spektru, dugom i raznobojnom, izražavanja tih identiteta.
Od ponosa Paškim sirom, Telašćicom, Baladama Petrice Kerempuha, Gundulićevog Osmana, našim fizičarima, matematičarima,
Možemo li ovih i svih idućih dana odmaknuti se od drukanja za koga treba glasati? I naučiti prepoznavati što znači u drugom desetljeću 21. stoljeća ostati zakopan u stoljeću sedmom. Razlikovati govor mržnje prema slabima i drugačijima od opravdanog gnjeva prema korupciji, iskorištavanju ljudi, zloupotrebi položaja.
Za koga god glasali i tko god na izborima uspjeh slavio - možemo li obećati sebi da ćemo "pobjednike" pažljivo nadzirati, žestoko i argumentirano kritizirati, protestom, štrajkom, neposluhom i bojkotom disciplinirati?
Jer ako nećemo, onda je ionako svejedno za koga glasati i što će se na izborima desiti.
