Zanimanje hrvatskih medija za Moldovu proteklih je tjedana pobudila utakmica zagrebačkog Dinama s tamošnjim prvakom, Sheriffom iz Tiraspola. Kad je o nogometu riječ, klub iz Tiraspola prvak je Moldove. U većini drugih situacija, tiraspolske vlasti ne priznaju da su sastavni dio Moldove. Po njima, Tiraspol je glavni grad samoproglašene države, Pridnjestrovske Moldavske Republike, iliti Transnistrije, kako to područje najčešće nazivaju Moldavci. Pridnjestrovska Moldavska Republika je 2. rujna 1990. proglasila samostalnost, a danas ima vlastitu vojsku i miliciju, tiska vlastiti novac, ima državne simbole, ne sudjeluje u popisu stanovništva Moldove i iz nekog se razloga voli se nazivati najmlađom državom Europe. Međutim, kad je o nogometu ili biznisu riječ, skloni su ublažiti svoja secesionistička stajališta. Situacija uistinu podsjeća na logiku neke od priča Daniila Harmsa, koji je kroz apsurd prikazao okrutnu stvarnost sovjetskog totalitarizma.
Neizbježni Lonely Planetov vodič, Moldavci koje upoznajem u glavnom gradu, Chisinauu, i turističke agencije opisuju izlet u Transnistriju/Pridnistrovje kao povratak u SSSR. Pritom te riječi mogu imati i pozitivan ("tamo je vrijeme stalo") ili negativan predznak ("ne želiš imati bilo kakvog posla s tamošnjim vlastima").
Takav posao iskusio je lokalni nezavisni novinar, Ernest Vardanean, kojeg su tamošnje vlasti u travnju uhapsile pod optužbom da špijunira za moldovsku vladu. Nekoliko tjedana kasnije, Vardanean je na televiziji priznao svoje špijunsko djelovanje, a njegova žena i kolege odmah su priopćili da je to priznanje iznuđeno. Vardaneanu nije dozvoljeno da angažira odvjetnika po svom izboru, već mu je odvjetnik dodijeljen po službenoj dužnosti. Vardanean i danas u pritvoru čeka suđenje na kojem mu prijeti kazna od 12 do 20 godina zatvora. Ove srijede, na dan uzvratne utakmice Vardaneanu je trebao isteći pritvor. Iako službenih informacija nema, on i dalje nije na slobodi.
Krhko primirje čuvaju mirovne snage, sastavljene od ruske vojske. NATO-ova rezolucija iz 2008. i neprestani pozivi moldavskih vlasti zasad nisu donijeli rezultate
Drugi nedavni slučaj problema s tamošnjim režimom doživjela je 20-godišnja Elena Dobroviţcaia iz drugog po veličini grada Pridnjestrovja, Bendera, koju je tamošnja milicija uhapsila 16. lipnja. Razlog? Njezina majka nije se pojavila na suđenju zbog prometne nesreće koju je skrivila u ožujku 2009. sudarivši se s vozilom milicije.
"Ma ne, to su pojedinačni incidenti. Nemate razloga brinuti. Samo ako imate diplomatski pasoš, onda vam ne bih preporučila da idete tamo", razuvjerava me Elena, voditeljica turističke agencije koja organizira prijevoz u Tiraspol. Diplomatski pasoš nemam, tako da u pratnji vozača i vodiča odlučujem otići na putovanje u prošlost, naivno očekujući grad bez jumbo plakata i reklama, signala za mobitel i s moskvičima i volgama po ulicama. I zaista, prelazak granice uistinu podsjeća na ulazak u Sovjetski Savez ili prelazak nekadašnjeg Berlinskog zida: ježevi s bodljikavom žicom, naoružani vojnici, granična milicija koja se vozaču, Moldavcu, obraća sa ti i šalje ga da im kupi Red Bull u obližnjem kiosku, ako želimo da nas propuste. On se brani da nema novaca, milicajac ga upućuje da mu na povratku donese KVINT-ov konjak, jedan od najpoznatijih moldavskih brendova, koji se proizvodi u Tiraspolu. Slijedi popunjavanje graničnog obrasca i nova sličnost s SSSR-om: premda putujemo u jednom autu, granična milicajka svakome upisuje drugačije vrijeme do kojeg moramo napustiti Transnistriju: vozač do 00.51, vodič do 00.53, a ja smijem ostati do 00:55.
Nazivi ulica nisu se promijenili od sovjetskih vremena - šećem ulicama koje nose nazive V.I. Lenjina, Karla Liebknechta, Karla Marxa, partizana...
Nakon prolaska granice, dok se vozimo prema Tiraspolu, glavnom gradu Transnistrije i drugom po veličini gradu cjelovite Moldove, uzalud tražim znakove da sam u prošlosti. Mobitel mi i dalje ima signal, po ulicama voze opeli, dacie i citroeni, a uz cestu se uzdižu jumbo plakati i neonski natpisi na dućanima. Prolazimo pored supermarketa Sheriff. Ubrzo slijedi i Sheriff benzinska pumpa, a zatim i reklama za mobilnu mrežu Sheriff. Vodič objašnjava da postoje i TV mreža Sheriff i istoimena građevinska tvrtka. Na ulazu u grad prolazimo pored sportskog kompleksa Sheriff sa stadionom istoimenog kluba, na kojem je Dinamo prije desetak dana odigrao 1:1. Dinamovi nogometaši odsjeli su u Chisinauu, jer, objasnio je Velimir Zajec, u Tiraspolu nema odgovarajućeg hotela. Kad sljedeći put dođu, moći će odsjesti pored stadiona, u gotovo završenom hotelu s pet zvjezdica koji se, pogađate, zove Sheriff. Ipak, ne zove se baš sve Sheriff. U vlasništvu tvrtke je i izdavačka kuća Delo, i reklamna agencija Exclusive. Tvrtka Sheriff suvlasnik je i lokalne tvornice kruha, i tvornice alkoholnih pića KVINT - najpoznatijeg moldavskog konjaka, te zastupnik Mercedesa. Tu nije kraj Šerifovog poslovnog carstva: na internetskim stranicama tvrtke ponosno ističu da su u drugom po veličini gradu Pridnjestrovja, Benderi, još 2005. otvorili prvu elitnu dvoranu s automatima za kockanje, "koja ni djecu ni odrasle ne ostavlja ravnodušnima"(!).
Sheriff je druga po veličini tvrtka u Pridnjestrovlju (nakon lokalne čeličane). Osnovali su je 1993. Viktor Gušan i Ilja Kazmaly, bivši KGB-ovci. Politika i biznis i ovdje su dobro usklađeni: mlađi sin predsjednika Pridnjestrovlja, Igora Smirnova, zaposlen je u tvrtci, a mnogi vjeruju da je glavni čovjek tvrtke zapravo sam Igor Smirnov. Bilo kako bilo, stariji sin Smirnov, Vladimir, inače šef carine, odobrio je tvrtci smanjenje uvoznih pristojbi. One koji pomisle da se tu događaju neki sumnjivi poslovi, na poluslužbenim stranicama Pridnjestrovja razuvjeravaju: Ilja Kazmaly i Ilona Tjurjaeva, direktorica ljudskih resursa, parlamentarni su zastupnici stranke Obnova (Obnovlenie). Obnova je na posljednjim parlamentarnim izborima osvojila većinu u tamošnjem parlamentu (koji se i dalje zove Vrhovni Sovjet), dok predsjednik Igor Smirnov (68), bivši tvornički radnik, koji trenutno obnaša svoj četvrti predsjednički mandat. predvodi stranku Republika.
Stigavši u centar odlazim promijeniti novac. U Sovjetskom Savezu novac se razmjenjivao u bankama po nepovoljnom tečaju, ili povoljnije na ulici. U Tiraspolu se valuta također zove rublja, ali mjenjačnice su na svakom koraku. Prisjećam se kako se iz SSSR-a novac nije smio iznositi. Ovdje naravno ne postoji takvo ograničenje: za dolare i eure šarene papiriće možete razmijeniti bez ograničenja.
Umjesto najavljivane sovjetske aftmosfere - shvatili mi tu atmosferu kao sentimentalizam ili bauk - u Prednjestrovlju se doživljava vrlo ogoljeni prikaz divljeg kapitalizma
Šarene papiriće kupujem u pošti, gdje kupujem i marke za razglednice. Razglednice pak u pošti ne drže; službenica me upućuje u obližnju knjižaru. Tamo međutim trenutno prodaju samo čestitke, a razglednica grada nema. "Nećete ih nigdje naći. Stare su povukli, a nove još nisu tiskali", objašnjavaju prodavačice u plavim kutama. "Čeka se da završe radovi na obnovi centra". Uistinu, centar grada se naveliko obnavlja, kako bi Tiraspol 2. rujna dostojno dočekao 20. obljetnicu samoproglašene nezavisnosti.
Te 1990. godine počela je povijest odmetnute moldavske krajine, izbijanjem prvih oružanih sukoba oko administrativnih zgrada u Tiraspolu. Godine 1992. izbili su veliki sukobi s moldavskim snagama u kojima je Republička garda Pridnjestrovlja dobila podršku 14. ruske armije. Nakon nekoliko tisuća poginulih i desetaka tisuća izbjeglica moldovska vojska se povukla i stanje je od tada do danas uglavnom nepromijenjeno. Krhko primirje čuvaju mirovne snage, sastavljene od - ruske vojske, koja se od tamo nikad nije povukla. NATO-ova rezolucija iz 2008., i neprestani pozivi moldavskih vlasti, zasad nisu donijeli rezultate.
Nazivi ulica nisu se promijenili od sovjetskih vremena - šećem ulicama koje nose nazive V.I. Lenjina, Karla Liebknechta, Karla Marxa, partizana... Na glavnoj ulici, ispred zdrade Vrhovnog Sovjeta, postavljen je spomenik V. I. Lenjinu, u memorijalnom dijelu, ispred grobnice boraca poginulih u Afganistanu gori vječni plamen, ponosno su izloženi zastava i grb Sovjetske Republike Moldavije, a posebno mjesto zauzima tenk C-34 s velikim natpisom "Za domovinu". U Pridnjestrovju se govori isključivo ruski, a poneki natpis na rumunjskom ispisan je ćirilicom, kako se moldavski, jezik istovjetan rumunjskom, pisao u vrijeme SSSR-a.
S mnogih plakata smiješi se Putin u natprirodnoj veličini. "Naša snaga je u jedinstvu s Rusijom", poručuju drugi. Tu su i jumbo posteri Igora Smirnova s dvojicom ljudi koju ne prepoznajem. "Predsjednici Osetije i Abhazije", pomaže mi vodič. Južna Osetija i Abhazija, još dvije odmetnute republike, jedine su priznale Pridnjestrovje. Gornji Karabah iz nekog razloga nije, a nije niti Rusija; stoga Transnistriji isporučuje plin, a račun za njega Moldovi.
Šetnjom po centru zaključujem da ovdje sigrno neću naći ono što se najavljivalo. Vrijeme ni ovdje ipak nije stalo, pa Tiraspol na prvi pogled djeluje kao normalan grad: ljudi se kupaju na dnjestrovskoj plaži i sjede na ljetnim terasama. Već na drugi, očito je da su stvari ovdje ipak ponešto drugačije. Međutim, umjesto najavljivane sovjetske aftmosfere - shvatili mi tu atmosferu kao sentimentalizam ili bauk - doživljava se vrlo ogoljeni prikaz divljeg kapitalizma.
Na povratku ulazimo u Moldovu preko drugog graničnog prijelaza. KVINT koji smo kupili nije za miliciju.