Petrodolarske monarhije Arabije (1)

Rentijerske države

GCC - klub kraljeva, emira i šeika

Među članicama GCC-a jedino bi se kuvajtska kontrolirana ustavna monarhija mogla uvrstiti u kategoriju liberalno-autokratskih

Politika čvrste ruke, te prihodi od izvoza nafte i prirodnog plina omogućili su autokratskim monarhijama Arabijskog poluotoka izbjeći iskušenja i udarce kojima su bile ili još uvijek jesu izložene republikanske arapske diktature u Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i Siriji. Barem za sada. Jedini izuzetak među članicama Zaljevskog vijeća za suradnju (engleski: Gulf Cooperation Council-GCC) je Bahrein, gdje su mirni protesti opozicije brutalno ugušeni uz pomoć saudijskih tenkova. Suvereni Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara, Ujedinjenih arapskih emirata i Omana, čije se dinastije smatraju vlasnicama država kojima upravljaju, zavukli su ruke u svoje petrodolarske rezerve i sa njima pacificirali većinski dio svojih podanika. U politekonomskoj literaturi takve se države nazivaju rentijerskim, jer se financiraju i žive od rente koju ostvaruju prodajom nafte i/ili prirodnog plina na inozemnim tržištima. Saudijska je Arabija prvi svjetski proizvođač i izvoznik crnoga zlata. Visoko na listi izvoznika stoje i sve ostale članice GCC-ea. Katar je treći svjetski izvoznik plina. Alah je obdario vladajuće dinastije Arabije ogromnim prirodnim bogatstvom tako da ne moraju oporezivati vlastite građane. Posao vlasti se praktično svodi na održavanje"reda i mira" i na raspodjelu te rente. Od te se sume jedan sadržajni dio izdvaja za pokrivanje materijalnih i drugih potreba podanika. Slijedeći, puno manji, za plaćanje jeftine radne snage uvezene iz inozemstva, što se uračunava u troškove proizvodnje. Treći za promociju vlastitih svjetonazora u regiji i podmazivanje saveznika. A lavovski dio tog rentijerskog kolača se raspoređuje unutar vladajućih dinastija.    

Poznati politekonomista Giacomo Luciani, sada direktor Fondacije za ekonomski razvoj zemalja Arapskog zaljeva sa sjedištem u Dubaiju (priobalne arapske države tako nazivaju Perzijski zaljev), objavio je sa grupom četrnaestorice poznavalaca ovoga dijela svijeta knjigu pod naslovom  „Arapska država" („The Arab State", University of California Press) daleke 1970 godine. Još je uvijek aktualna za razumijevanje funkcioniranja rentijerskih država i načina na koje se ovdašnjih kraljevi, emiri i šeici održavaju na vlasti. Spada u propisanu literaturu studentima Bliskog istoka na mnogim sveučilištima, uključujući na Američkom univerzitetu u Kairu gdje sam zaposlen. Ukratko, Luciani i još nekoliko drugih autora, među njima i Egipćanin Hazem Belbavi, profesor sa Kairskog sveučilišta, zastupaju tezu da vlasti bogatih rentijerskih država Zaljeva nisu izložene pritisku vlastitih građana za demokratizacijom postojećih autokratskih institucija jer im osiguravaju nadprosječne materijalne uvjete života - drugim riječima jer ih potkupljuju raznim beneficijama.

Za razliku od tih bogatih petrodolarskih monarhija, vlasti t.zv. proizvodnih arapskih država, poput puno siromašnijeg Egipta, ovise od prihoda koje putem poreza ubiru od vlastitih građana, pa su im zbog toga  prisiljene omogućiti izvjestan stupanj sudjelovanja u političkom procesu. Jeste, i Mubarakov je režim bio diktatorski, ali je za razliku od zaljevskih monarhija dozvoljavao, doduše u strogo kontroliranim granicama, aktivnosti političkih, sindikalnih, profesionalnih, karitativnih i drugih organizacija civilnoga društva, te cirkulaciju opozicionih ideja i relativno slobodnih masmedija. No očito je da Mubarakova vlada nije bila spremna zadovoljiti zahtjevima za veće otvaranje političkog sustava, niti su subvencije za hranu siromašnijim slojevima stanovništva bile dovoljne za sprečavanje masovne pobune, što je Mubarak platio gubitkom predsjedničke fotelje. Takvi se režimi nazivaju liberalno-autokratskim. Među članicama GCC-a jedino bi se kuvajtska kontrolirana ustavna monarhija mogla uvrstiti u tu kategoriju.

Arabijski poluotok

Saudijska Arabija

- Kraljevstvo Saudijske Arabije je proglašeno 1932 poslije osvajanja Hidžaza. Površina: 2.149.000 km2. Populacija: oko 26,2 milijuna od kojih je blizu 31 posto domaćih državljana; državna religija je sunitski islam u restrikivnoj vehabijskoj interpretaciji, no oko 10-15 posto Saudijaca su šijti . Glavni grad: Rijad. Na teritoriji S.A .su locirane „Dvije svete džamije" u Meki i Medini.

- Uređenje: autokratska monarhija; kralj i premijer: Abdulah bin Abdul Aziz; prijestolonasljednik i zamjenik premijera: Najef bin Abdul Aziz.

- GDP (PPP): ukupni 976.223 milijardi dolara; per capita 28.690 dolara (2010).

 Katar

- Bivši britanski protektorat Katara je proglašen nezavisnim 1971. Površina: 11.437 km2. Populacija: 1.696.000, od kojih je 20 posto katarskih državljana; državna religija je sunitski islam, ali šijti čine oko 5 posto ukupnog stanovništva. Glavni grad: Doha.

- Uređenje: autokratska monarhija; emir Hamad bin Kalifa Al-Tani; prijestolonaslijednik: Tamin bin Hamad Al-Tani; premijer: Hamad bin Jasin bin Džaber Al-Tani.

- GDP (nominalni): ukupno: 173.206 milijardi dolara; per capita od  98.000 dolara (2011) je najviši na svijetu.

 Kuvajt

- Prethodni britanski protektorat Kuvajta je stekao nezavisnost 1961. Površina: 17.820 km2. Populacija: 3.566.000; domaći državljani čine nekih 40 posto.  Državna religija je sunitski islam i toj zajednici pripada možda 70 posto ukupnog stanovništva, dok su nekih 20 posto šijti. Glavni grad: Kuvajt.

- Uređenje: kontrolirana ustavna monarhija; emir Sabah Al-Ahmad Al-Džaber Al-Sabah; premijer: Džaber Al-Mubarak Al-Hamad Al-Sabah.

- GDP (PPP): ukupni 136.495 milijarde dolara; per capita: 37.850 dolara (2010).

 Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)

- Sa ujedinjenjem sedam šeikata koji imali ugovore o protekciji sa Velikom Britanijom osnovana je 1971 nezavisna federacija. Površina: 83.600 km2. Populacija: 4,3 milijuna, od kojih je manje od 20 posto domaćih, dok je nešto više od 80 posto stranaca. 85 posto domaćih državljana pripada sunitskoj zajednici, a 15 posto šijtskoj. Glavni grad; Abu Dabi.

- Uređenje: federacija 7 autokratskih emirata koju sačinjavaju Abu Dabi, Dubaj, Ažman, Fudžairah, Ras Al-Kaimah, Sardžah i Um Al-Kuvain. Predsijednik federacije: Kalifa bin Zajed Al Nahian, emir Abu Dabija; potprijedsednik i premijer federacije: Mohamed bin Rašid Al-Maktum, emir Dubaja.

- GDP (nominalni): ukupni: 252.740 milijardi dolara; per capita: oko 50.000 dolara (2010).

 Oman

-  Oman, od kojega je Muskat nekada bio odvojen,  najstarija je država Arabijskog poluotoka. Površina: 309.500 km2. Populacija: 3.608.000, uključujući 600.000 stranaca;  pripadnici islamske ibadi sekte čine 67 posto domaćeg stanovništva, 32 posto su suniti, a 1 posto šijti.. Glavni grad: Muskat.

- Uređenje: autokratska monarhija; sultan: Kabus bin Said Al-Said; premijer: Fahd bin Mahmud Al-Said.

- GDP (PPP): ukupni: 75.000 milijardi dolara; per capita: 18.600 dolara (2010).

 Bahrein

- Bivši britanski protektorat Bahreina je stekao nezavisnost 1971, a 2002 je proglašen kraljevinom. Površina: svega 750 km2. Populacija: 1.250.600, od kojih 235.200 stranih državljana; od domaćih 70 posto su šijti. Glavni grad: Manama.

- Uređenje: etnokratska monarhija; kralj: Hamad bin Isa Al-Kalifa; prijesolonaslijednik: Salman bin Hamad bin Isa Al-Kalifa; premijer: Kalifa bin Salman Al-Kalifa.

- GDP (PPP): ukupni: 22.656 milijardi dolara; per capita: 20.500 dolara (2010).

Potkupljivanje podanika

Iako kontrolirana monarhija, Kuvajt je politički najliberalnija članica GCC-ea i tipična je zaljevska država blagostanja, naravno za svoje građane, a ne za inozemnu radnu snagu. Možda upravo zbog toga vladajuća dinastija Al-Sabaha muku muči sa opozicijom i izabranim parlamentom, što je emira države šeika Sabaha Al-Ahmada Al-Sabaha prisililo prošloga mjeseca, tri tjedana poslije masovnih demonstracija, konačno smijeniti svoga nećaka Nasera Al-Sabaha sa položaja premijera. Naser je imenovan premijerom još daleke 2006 i od tada je već šest puta podnosio ostavku, te preživjeo na tom položaju tri runde parlamentarnih izbora. Sada je premijerska fotelja dodijeljena drugom rođaku, šeiku Džaberu Al-Sabahu, ali ni to nije pomoglo pa je prije par dana emir raspustio. Ako se bude držao ustava izbori bi se trebali održati za šezdeset dana. U igri muzičkih stolica još se češće zamjenjuju ministri. Kada su početkom ove godine pokrenuti protesti u Tunisu i Egiptu - i u Kuvajtu je došlo do

Nekako u isto vrijeme, poslije tromjesečnog liječenja u inozemstvu, u Saudijsku Arabiju se vratio 86-godišnji kralj i čuvar svetih džamija Abdulah ibn Abdelaziz Al-Saud (u SAD mu je operirana kičma). Par dana poslije je dekretom naložio da se plaće svim državnim zaposlenicima povećaju za 15 posto, te da se odmah u stalnu državnu službu primi dodatnih 90.000 državljana. Objavio je osnivanje fonda od 36 milijardi dolara za rješavanje najurgentnijih problema Saudijaca - za pomoć u stanogradnji, za otvaranje novih radnih mjesta i za stipendije. Najavio je također i dugoročni plan za unapređenje infrastrukture i izgradnju pet ekonomsko-industrijskih centara u nerazvijenim regijama kraljevine vrijedan 400 milijardi dolara. S tim je mjerama kralj nastojao smiriti sve češće glasove negodovanja među obrazovanijim urbanim slojevima stanovništva i među zapostavljenim žiteljima dalekih oaza. Protestirali su i

Saudijski kralj Abdulah

šijti, diskriminirana vjerska manjina što nastanjuje priobalne oblasti Perzijskog zaljeva, ali se sa njima vlast po običaju djelotvorno obračunavala. Bilo je također izoliranih bezuspješnih protesta Saudijki koje su zahtijevale da im se dozvoli voženje vlastitih automobila i ti su privukli veću pažnju domaće javnosti nego demonstracije šijta.

Oman ne raspolaže poput ostalih GCC-ovih monarhija sa sličnim petrodolarskim prihodima, ali je 70-godišnji sultan Kabus bin Said ipak odlučio, poslije prvih štrajkova i protesta u Soharu i Salali, te konačno i u glavnom gradu Muskatu, otvoriti novih 50000 radnih mjesta u državnim službama. Svim nezaposlenima je dodijeljena kompenzacija od po 400 dolara mjesečno. Mjesec dana kasnije, bogatiji su članovi GCC-a dodijelili Omanu pomoć od 10 milijardi dolara. S tim će novcem Kabus vjerojatno pacificirati nezadovoljnike.

Kralju Bahreina Hamadu bin Isi Al-Kalifi, i njegovu stricu i omraženom premijeru Kalifi ibn Sulmanu Al-Kalifi, ne fali novaca, pa su poslije prvih demonstracija objavili

zapošljavanje 20.000 novih djelatnika. Katar i UAE, obzirom na ogromne petrodolarske prihode i na malobrojno domaće stanovništvo u odnosu na broj radnika-imigranata - prve drže u pokornosti sa uslugama koje im pružaju, a druge, gvozdenom radnom disciplinom.  Sa novcem se, kao i suvereni prethodno nabrojanih zemalja, održavaju na vlasti, i nisu izloženi ozbiljnijim pritiscima za reforme.   

Inozemna radna snaga

Pojednostavljeno bi se moglo reći da lokalci, državljani GCC zemalja, dobro žive od eksploatacije uvezene radne snage. Stranci, od najtežih fizičkih poslova do visokokvalificiranih profesija, rade za domaće.  

U Saudijskoj Arabiji boravi oko 9 milijuna stranaca, koji čini oko 31 posto ukupne populacije. Najviše je državljana Indije; slijede Pakistanci i Egipćani sa po  900.000, Jemenci sa 800.000, Filipinci 500.000, Bangladežani 400.000, građani Šri Lanke 350.00, itd. Ima i mnogo ilegalaca koji dolazeći na hadžiluk (oko tri milijuna ove godine) u ovu zemlju tu ostaju neprijavljeni.  Procjenjuje se da najmanje milijun

Više manje slična se situacija ponavlja i u ostalim državama poluotoka. Od 3,5 milijuna ljudi što žive u Kuvajtu nekih 70-80 posto su stranci. Od ukupno 1,25 milijuna žitelja Bahreina 235.000 su stranci. U Ujednjenim Arapskim Emiratima domaćih je državljana svega 20 posto dok stranci čine 80 posto ukupne populacije. U Kataru 335.000 stranaca opslužuje 550.000 lokalaca. U Omanu 600.000 stranaca radi za 1,9 milijuna domaćih.

Međunarodna organizacija rada (ILO), Amnesty International i druge objavile su do sada brojne dokumente i izvještaje o eksploatatorskim uvjetima pod kojim su strani radnici u građevinarstvu i na naftnim poljima prisiljeni raditi. Većinom se regrutiraju iz azijskih zemalja. U UAE, na primjer, smješteni su u limena kontejnerska naselja u pustinji daleko od gradova, u kampovima pod nadzorom stražara, odakle ih se autobusima u jutro odvozi na posao a u večer vraća. Uvjeti boravka i života u tim kampovima su rudimentarni. Potpuno su odvojeni i bez kontakata sa domaćim stanovništvom. Na gradilištima su često prisiljeni raditi po 12 ili više sati dnevno bez adekvatne radne zaštite. Na najmanji znak protesta se otpuštaju i protjeruju iz zemlje. Sve to dosta podsjeća na praksu kakva je postojala u apartheid sustavu rasističkog režima u Južnoj Africi.

Naravno bolje su tretirani kvalificirani i viskokvalificirani kadrovi, posebno arapski imigranti, zaposleni u školstvu i zdravstvu, a u manjim zemljama Zaljeva i u administraciji, vojsci i policiji. U Bahreinu, na primjer, arapski i pakistanski plaćenici popunjavaju redove snaga sigurnosti. U omanske se vojne snage tradicionalno regrutiraju Balučistanci iz Pakistaan (oblasti u kojoj je sultan Muskata/Omana svojevremeno imao prostrane privatne posjede).

Posebnu kategoriju privilegiranih stranaca čine oni koji u ove zemlje dolaze sa kapitalom i tu žele razvijati poslove, ili jednostavno trgovati. U Saudijskoj Arabiji ne mogu započeti sa radom dok ne pronađu domaćeg sponzora, u pravilu nekoga bliskoga ili sa dobrim vezama u režimu s kojim kasnije dijele profit. U drugim zemljama Zaljeva ti se domaći pokrovitelji nazivaju agentima. Dobre su sinekure besposlenim prinčevima.          

Politika čvrste ruke

Svjetski mediji se od početka protesta protiv republikanskih diktatora u Jemenu, Libiji i Siriji nadmeću u opisivanju zločina tih režima. Omiljena im je meta do nedavno bio Gadafi, a sada Bašar Al-Asad. Čak i katarska satelitska TV Al-Jazeera, koja se proslavila objektivnim izvještavanjem o Arapskom proljeću u Tunisu i Egiptu, pušta u eter samo šture i vijesti o protestima u Bahreinu, uzgred spominjući i vojnu podršku GCC članica tamošnjoj dinastiji (pridružio joj se i Katar), ali ništa više. O unutrašnjim problemima arabijskih monarhija se malo ili ništa ne objavljuje, a kamoli kritike njihovih suverena. Sve te autokratske petrodolarske države drže vlastite podanike u pokornosti, ne samo raznim sa raznim materijalnim davanjima i beneficijama, već punom kontrolom njihova ponašanja i po potrebi primjenom sile. Osim u Kuvajtu gdje se redovito provode parlamentarni izbori i gdje u parlamentu djeluje legalna opozicija, pod čijim je pritiskom emir Sabah Al-Ahmad bio prisiljen smjenjivati svoje ministre ili čak premijere, u svim ostalim GCC zemljama zastupnička tijela na nacionalnim i lokalnim razinama imaju isključivo savjetodavnu funkciju, pa i u Bahreinu u čijem su parlamentu bile zastupljene stranke legalne opozicije. Sindikalno udruživanje nigdje nije dozvoljeno.    

O unutrašnjim problemima arabijskih monarhija se malo ili ništa ne objavljuje, a kamoli kritike njihovih suverena

Najrestriktivnija je Saudijska dinastija koja se drži bukvalne primijene šerijatskog prava. Za manje zločine se krivci kažnjavaju određenim brojem udaraca šibom; za teže krađe odsijecanjem jedne ili dvije šake; za pljačke s ubojstvom odsijecanjem glave. Istim su kaznama podvrgnuti stranci, ali češće i u većem broju. Nedavno su osmorici Bangladežana, proglašenim krivima za oružanu pljačku i ubojstvo noćnoga čuvara jedne robne kuće, sabljom odrubljene glave u Rijadu. Trojica njihovih suučesnika, također Bangladžana, osuđena su na dugogodišnju robiju. Tako se broj egzekucija u ovoj godini popeo na 58, dvostruko više nego prošle. Bile su to ne samo propisane kazne za takve zločine, već i upozorenje svim stranim državljanima što borave na teritoriju ove države. Iako su stranci diskriminirani i u drugim GCC zemljama, ni u jednoj od njih se kazne ne izvršavaju na saudijski način.

Prema Amnesty International (AI), saudijske su vlasti od drugog mjeseca ove godine pojačale represiju prema političkim disidentima, a progonima su osobito izloženi šijti. U izvještaju objavljenom tjedan dana poslije nedavnih mirnih protesta šijta u gradu Katifu u Istočnom guvernoratu, gdje su četvorica ubijena, pohapšeno ih je par stotina. Od početka godine su desetine disidenata, također većinom šijti, osuđeni na 5-30 godina robije (minimalna kazna za kritično propitivanje kralja je deset godina). Isto se postupa sa mirnim demonstrantima kao sa osumnjičenicima za terorističke aktivnosti. Prema drugim izvorima, u saudijskim zatvorima navodno boravi nekih 13.000 osoba koje niti su optužene ni osuđene.  

Jedino je u saudijskoj kraljevini ženama još uvijek zabranjeno voziti automobile. Jednoj. koja je nedavno uhvaćena za volanom i bila osuđena na deset udaraca šibom, kralj Abdulah je velikodušno oprostio prekršaj.  Žene, naravno, ne smiju izlaziti iz kuće nepokrivene glave i lica (to je t.zv. islamski veo, što se ovdje naziva nikab, a u Afganistanu burka). No neki je dan moralna policija došla do zaključka da si mnoge Saudijke farbaju oči i trepavice, što je po njezinoj ocijeni neskromno i nepristojno, pa je objavila upozorenje kako je to nedozvoljeno.

Najrestriktivnija je Saudijska dinastija koja se drži bukvalne primijene šerijatskog prava. Za manje zločine se krivci kažnjavaju određenim brojem udaraca šibom; za teže krađe odsijecanjem jedne ili dvije šake

Iako je Islam državna religija u svim zemljama Arabije, druge su sunitske dinastije puno tolerantnije u primjeni vjerskih zakona. Pripadnici drugih monoteističkih vjerskih zajednica se tretiraju kao zaštićene manjine. Čak u Bahreinu, gdje su lokalni šijti većinsko stanovništvo s kojim su se sunitske vlasti nedavno sukobile, nije bilo smetnji za izgradnju njihovih džamija. U Omanu između vladajuće dinastije i većinskog stanovništva - pripadnika islamske sekte ibadija s jedne strane, te manjinskih sunita sa druge - vlada miroljubiva koegzistencija.       

U Kataru i UAE politički se protesti domaćih građana najčešće svode na pisanje peticija ili na verbalne kritike vlasti. Tako su u UAE, u četvrtom mjesecu ove godine na trogodišnje kazne zatvora osuđena petorica domaćih pod optužbom da su "pozivali na proteste". U prosincu im je "oprošteno ". Češće se takvi malobrojni disidenti kažnjavaju sa opomenom i otpuštanjem sa posla. Oduzimaju im se ponekada pasoši i zabranjuje putovati u inozemstvo.  

Čuvari prijestolja

Arabijskim se dinastima nikako nije svidjelo smjenjivanje tuniskoga diktatora Ben Alija, kojemu su Saudijci pružili azil na svom teritoriju. Isto je navodno nuđeno i Mubaraku kada je ovaj već bio u neformalnom kućnom pritvoru u Šarm El-Šeiku, ali je ostarjeli predsjednik nesmotreno odlučio ostati u vlastitoj zemlji. Naime, ni jedan od arabijskih suverena se ne osjeća sigurnim na svojem prijestolju. Prizori narodnih pobuna protiv Ben Alija i Mubaraka su ih sve zgrozili, a potonji je Saudijcima bio i koristan saveznik. Imaju doduše iskustva sa dvorskim udarima u vlastitim zemljama, ali su nasljednici smijenjenih ili ubijenih suverena pripadali istim dinastijama. Vlast je dakle ostajala u istim obiteljima.

Omanski je sultan Kabus, na poticaj i uz pomoć Britanaca, u dvorskom udaru 1970 godine smijenio svoga oca Saida bin Taimura i zasjeo na prijestolje sultanata. Saudijskog kralja Sauda bin Abdulaziza je njegov polubrat i tadašnji premijer princ Fejsal natjerao 1974. godine na abdikaciju i sam preuzeo krunu, dok je Saud prvo otišao u egzil u Švicarskoj, a stare dane i život završio u Egiptu. Samoga je kralja Fejsala ubio njegov nećak, princ istoga imena 1975 godine, poslije čega je ubojica proglašen neuračunljivim. Sadašnji je emir Katara Hamad je 1995. godine, tvrdi se u "mirnom dvorskom udaru", preuzeo prijestolje od svoga oca Kalife bin Hamada Al-Tanija.

Uprkos neslaganju pa i sukobima među članovima vladajućih obitelji na okupu ih drže zajednički interesi - politički prije svega, a onda i financijski. Dinastička solidarnost se proteže i preko državnih granica. Zbog koordinacije svojih financijskih i ekonomskih politika petrodolarske su monarhije Arabijskog poluotoka osnovale 1981. godine GCC (siromašni republikanski Jemen, također poluotočka država, nije uključen). 2008 su osnovale zajedničko tržište, ali im do sada nije uspjelo, iako im je to bio najavljeni cilj,  uvesti i zajedničku valutu.

Uprkos neslaganju pa i sukobima među članovima vladajućih obitelji na okupu ih drže zajednički interesi - politički prije svega, a onda i financijski. Dinastička solidarnost se proteže i preko državnih granica

Članice GCC-ea su u svibnju o.g. ponudile Jordanu i Maroku da im se pridruže, ali procedura nije formalizirana. Riječ je o jedine dvije arapske monrahije izvan GCC-eova kluba i poziv im je upućen isključivo zbog političkih bliskosti. Nisu petrodolarske države i u upoređenju sa dosadašnjim članicama obje su kraljevine siromašne, no sa GCC-eom ih vežu podjednaki dinastički interesi i odbojnost prema narodnim pobunama što su dovele do svrgavanja Ben Alija i Mubaraka. Šest članica GCC-ea je u Arapskoj ligi unisono istupale zajedno sa Jordanom i Marokom protiv Gadafija, a sada i protiv Bašara Al-Asada.

Osim toga, vladajuće dinastije te osmorke, doduše na različite načine, pokušavaju valorizirati svoj legitimitet sa pozivanjem na islam -  u slučaju Saudijske Arabije, kraljevskoj je tituli dodato da je „čuvar svetih džamija" (Meke i Medine), a njegova je dinastija nametnula svojim državljanima vehabijsku verziju islama. Jordanski suveren je istovremeno kralj i „šerif". Titula šerifa implicira srodstvo sa Prorokom, a preuzeta od Huseina, nekadašnjeg šerifa od Meke (pretka sadašnjega kralja Abdulaha), kojega je Abdulaziz ibn Al-Saud istjerao iz tog grada i Hidžaza. Marokanska dinastija Alauita se poziva na direktno srodstvo sa Prorokom preko njegove kćerke Fatime i njezina supruga Alija, koji je bio četvrti priznati kalifa. Ostali suvereni ove osmorke se ne mogu dičiti sličnim pedigreima, ali svi njeguju sliku dobrih vjernika. Sklanjajući se od progona naserističkog režima šeik Jusuf El-Karadawi se 1961. skrasio u Kataru, gdje se etablirao i stekao reputaciju jednog od najuglednijih teologa islamskoga svijeta. Katarski emir Hamad bin Kalifa al-Tani mu je omogućio da preko TV Al-Jazeere drži svoje tjedne propovijedi koje su dostupne 60-milijunskom gledateljstvu u arapskim zemljama. Smatra se duhovnim vođom egipatskog Muslimanskoga bratstva. 2011 se na kratko vratio u svoju domovinu i tom je prilikom vodio kolektivnu javnu molitvu sa demonstrantima na trgu Tahrir. Emir Hamad je također ugostio vođu zabranjene alžirske Fronte islamskog spasa Abasi Madanija i druge manje poznate islamiste, što mu je pribavilo ugled kod mnogih muslimanskih vjernika u svijetu. Svi prethodno nabrojani su suniti, osim omanskog sultana Kabusa koji pripada islamskoj sekti ibadija. Pod njegovim vodstvom Oman inače ne slijedi u svemu vanjsku poliku GGC kolega; održava na primjer prijateljske odnose sa Iranom. Nije se pridružio kolektivnoj vojnoj intervenciji GCC-a u Bahreinu.                          

Spašavanje bahreinske dinastije       

Protesti šijta, kojima su se pridružili i neki ugledni suniti, većinom intelektualci ili pripadnici slobodnih profesija, bili su miroljubivi. Policija je međutim reagirala brutalno

Najurgentniji regionalni problem s kojim se saudijski kralj Abdulah suočio po povratku u Rijad bila je situacija u susjednom Bahreinu, gdje lokalne snage sigurnosti nisu uspijevale izaći na kraj sa masovnim protestnim pokretom čiju su glavninu činili šijti. Sve je počelo u veljači kada su prvi demonstranti, većinom mladi ljudi, na Bisernom trgu u glavnom gradu Manami, na desetogodišnjicu promulgacije Nacionalne povelje, zahtijevali od kralja Hamada konačnu implementaciju tadašnjih obećanja - usvajanje novoga demokratskog ustava, održavanje slobodnih i poštenih izbora, izabranu vladu koja će odgovarati parlamentu i jednakost svih građana. Bahrein je imao parlament koji je samo mogao odobravati zakonske prijedloge suverena i vlade, imenovanu vladu u kojoj su više od polovice ministara bili prinčevi kraljevske sunitske dinastije kojoj predsjedava kraljev stric Kalifa Al-Kalifa (na tom je položaju već 40 godina) i šijtsku većinu stanovništva (preko 70 posto od ukupnog broja). Po ekonomskim statistikama, Bahrein je spadao u red najuspješnijih arapskih zemalja - izvozio je i prerađivao naftu, uz Dubai je postao glavnim financijskim centrom regije i privlačio bogate turiste iz susjednih zemalja. Za ove je posebno bila atraktivna međunarodna automobilska utrka formule 1, koja je zbog nemira u zemlji ove godine otkazana. Iz istog je razloga prestala sa radom čuvena lokalna burza, dok je više međunarodnih banaka zatvorilo svoje poslovnice.

Protesti šijta, kojima su se pridružili i neki ugledni suniti, većinom intelektualci ili pripadnici slobodnih profesija, bili su miroljubivi. Policija je međutim reagirala brutalno, ubivši sedmoricu i ranivši više desetina demonstranata. Policija se poslije toga povukla, a demonstranti su na trgu, po uzoru na egipatske proteste, podigli šatorsko naselje. Tu su se prvi puta čuli povici protiv dinastije koja je prije dvjesto godina došla sa kopna i nametnula se lokalnom šijtskom stanovništvu. Kralj je proglasio tromjesečno izvanredno stanje. Na demonstrante je poslata vojska sa tenkovima i helikopterima, i potisnula ih sa trga. Bilo je mrtvih i ranjenih, ali se nije saznalo koliko. Protesti su se međutim nastavili u drugim dijelovima grada.   

Vojna intervencija

14. ožujka ove godine jedna je saudijska motorizirana brigada, sa više od 1000 vojnika prešla 25-kilometarski most što spaja dvije zemlje. Nastupila je pod zastavom GCC-ea, uz 500 policajaca iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, i  kasnije pridruženim im simboličnim snagama drugih članica, osim Omana. Generalni sekretar ove grupacije, Katarac Abdurahman Al-Atija, je izjavio kako je osnovan zajednički fond "za očuvanje sigurnosti i stabilnosti u Bahreinu i Omanu" u iznosu od 20 milijardi dolara.

Prijestolonasljednik princ Salman Al-Kalifa je legalnim opozicionim strankama ponudio dijalog. Kralj je pomilovao 15 političkih zatvorenika koji su pušteni na slobodu. Ministri zdravlja, stanogradnje i državne uprave su zamijenjeni novim licima. No uporedo s tim, iako ne baš po kronološkom redu, počela su masovna hapšenja i pretresi po kućama u kojima su saudijski vojnici aktivno sudjelovali. Posebno su traženi blogeri. Smijenjeni su urednici nekih novina, a jedan je list zabranjen. Počela su i otpuštanja prokazanih državnih činovnika i djelatnika privatnih kompanija. Pohapšeno je i nekoliko šijtskih političara  Došlo je i do prvih sunitsko-šijtskih sukoba, po tvrdnjama nekih aktivista izazvanih od policijskih plaćenike. Buldožerima je sravnjeno ili spaljeno tridesetak šijtskih džamija. Prijestolonasljednik je u jednoj TV emisiji ustvrdio da su za sektaške nemire krive grupe koje su prošle vojnu obuku u kampovima libanonskog Hizbulaha (dakle šijti). Najviše pažnje zapadnih medija izazvala je policijska opsada najveće državne bolnice Salmanije, gdje su dopremani ranjenici, skupljala njihova rodbina i sklanjali progonjeni demonstranti. Kada su počela njihova hapšenja, neki su se doktori pridružili prostestima, pa su i oni pohapšeni. Vlasti su srušile spomenik na centralnom trgu - šest betonskih stupova u formi brodskih jedara koja se pri vrhu spajaju i pridržavaju veliku kuglu - biser (otok je prije otkrića nafte bio poznat po bisernim školjkama koje su ronioci izranjali iz okolnih voda), nadajući se da trg više neće privlačiti demonstrante.   

Petnaestorica parlamentarnih zastupnika šijtske Vekaf stranke su podnijela ostavku u znak protesta zbog ubojstava demonstranata. Od dijaloga što ga je obećao prijestolonasljednik nije bilo ništa. Prijeki su sudovi u međuvremenu serijski izricali presude - nekoliko smrtnih za ubojstva policajaca, isto tako nekoliko doživotnih i desetke na kraće robijanje. Najviše su medijske pažnje opet privukle kazne razrezane liječnicima i medicinskom osoblju optuženih za zavjeru (u Slamaniji je navodno pronađen jedan kalašnjikov), krađu lijekova, nepružanje pomoći ranjeniciama (iako su samo to radili, dok su vlasti onemogućavale pristup bolnicama).

Održani su i dopunski izbori za upražnjena mjesta u parlamentu. Vekaf  ih je bojkotirao. Odaziv birača je bio mizeran. „Pobijedili" su, dakako, prorežimski kandidati.

Clinton i Obama su se ipak oglasili osuđujući nasilje i zahtijevajući reforme, ali nisu učinili ništa više.

Dok ispisujem ove redove situacija u zemlji se uglavnom smirila. Nisam uspio otkriti da li su se intervencionističke trupe GCC saveznika povukle. Istražna komisija koju je imenovao kralj sa zadatkom ispitivanja nedavnih nemira i sukoba je zaključila da su snage sigurnosti krive za „prekomjernu upotrebu sile", i odgovorne za nelegalna hapšenja i mučenja zatvorenika, te da nisu pronađeni dokazi o umiješanosti Irana. Kralj je imenovao panel koji će polazeći od nalaza komisije predložiti rješenja za postojeće probleme. Nešto kasnije je smijenio šefa snaga sigurnosti. Još kasnije se saznalo dvojica profesionalnih policajaca, jedan Britanac i jedan Amerikanac, unajmljeni kao savjetnici za reorganizaciju snaga sigurnosti.

Čini se da vlasti pokušavaju sa parcijalnim ustupcima i najavljenim reformama smiriti situaciju. No i dalje izbijaju sporadični protesti, uglavnom u prigradskim naseljima i po selima sa većinskim šijtskim stanovništvom.