Sam autor koji želi ostati anoniman o reakcijama na blog kaže: Znao sam da je problematika aktualna i da bi moglo biti uvjerljivo, ali nisam ni pretpostavljao da će izazvati tako burne reakcije javnosti.
Ideju je odaslao i na adrese stručne zajednice čije reakcije također nisu izostale, a o čemu Majorian458 kaže: Izdvojio bih e-mail jedne odgovorne osobe iz važne institucije za arhitekturu. Naime na moj anonimni mail u kojem sam se predstavio kao zabrinuti građanin sa slikom i linkovima o projektu, osoba je zabrinuto pitala mene, anonimnog nestručnjaka, što predlažem po tom pitanju. To je pokazatelj stvarno tužne situacije u našem društvu, u kojem se čak i struka teško može othrvati naletu velikog kapitala i sitne politike.
Nakon što je otkrivena prava priroda projekta građani su na pojedinim portalima i forumima i dalje izražavali svoje negodovanje, ali pokazalo se da je riječ prije o nerazumijevanju jer prema riječima Majoriana458, projekt je, osim kao kritika upućena prostornoj politici, poslužio i kao društveni eksperiment, čiji su ishodi otkriveni uz pomoć komentara u Slobodnoj. Članak objašnjava čitavu problematiku, piše da je to provokacija, da je umjetnički projekt itd., ali naslov je bombastičan, a uključuje i velike slike novog objekta na Peristilu. Komentari su bili brutalni, prijeteći! Nevjerojatno je prvo da su ljudi uopće povjerovali u cijelu priču, što je dokaz koliko daleko je otišlo naše društvo u kojem bi takvo brisanje Peristila (grada) zaista moglo biti stvarnost; i drugo, da ljudi UOPĆE NISU PROČITALI ČLANAK! Samo su pogledali slike i naslov, i bacili se na komentiranje. Čini se da je zaista lako obmanuti javnost s par sličica i nekoliko riječi. To nam se događa svaki dan u raznim situacijama, a ovaj je projekt tu užasnu stvarnost uočio i radikalizirao do krajnje mjere.
Vjerojatno najzanimljiviji i najoriginalniji rad na ovogodišnjem Salonu ukazuje na napad javnog prostora od strane građevinskih lobija koji djeluju u sprezi s gradskom vlasti, a na štetu kolektivnog interesa građana. Akcije građana se danas odvijaju na Internetu u obliku hiperrevolucija kao što je bio prosvjed srednjoškolaca organiziran na Facebooku. Majorian458 tako objašnjava: Veliki rastući oblak ili oblaci hiperrealnosti uzdižu se do razine naših glava i predstavljaju naš svakodnevni životni i komunikacijski vidokrug, dok u rukama koje vise ispod tog oblaka, u pravoj realnosti, držimo alate koji mogu spajati i stvarati, ali i uništavati. Za primjer uzima prosvjede srednjoškolaca koji su se organizirali u virtualnom svijetu Facebooka o čemu kaže: Činjenica je da se nakon masovnih srednjoškolskih prosvjeda (dakle ne samo o markiranja!) ministar Primorac pojavio na središnjem dnevniku HTV-a i priznao da nije znao se događa u njegovom ministarstvu, tj. da vlada tihi kaos. Činjenica je također i ta da su preko (istog) Facebooka nedugo zatim studenti organizirali prosvjede i poslali poruku. Neke stvari su potom ipak ispale u korist učenika, odnosno studenata.
Prekjučer je, potaknuta mafijaškim ubojstvom i stanjem opće nesigurnosti, anonimna djevojka na portalu Jutarnjeg predložila mirni prosvjed protiv nasilja. Već jučer su o prosvjedu izvještavali svi mediji.
Globalni komunikacijski kanali i društveno umrežavanje postali su mjesta gdje se veliki broj ljudi može okupiti oko neke ideje, organizirati se i djelovati s nekim ciljem. Stvari se odvijaju brzo, pristup informacijama je jednostavan, a sudeći prema razvoju tehnologije postajat će sve jednostavniji. Sigurno da je to važan medij građanskog bunta, nekih novih ideja i inicijativa. Na kraju, bez svih spomenutih komunikacijskih kanala, bez hiperprostora, ovaj projekt ne bi ugledao svjetlo dana.
Ono što ovaj rad čini posebno zanimljivim je hipotetsko pitanje što bi se uistinu dogodilo da nekome takva ideja padne na pamet i pod pretpostavkom da Peristil kao dio Dioklecijanove palače nije pod zaštitom UNESCO-a.
Koliko bi taj teroristički napad na javni prostor, spomeničku baštinu i povijesni gradski ambijent uznemirio građane Splita? One iste građane koji su ionako pobjegli iz palače te svoj život uglavnom vode po trgovačkim centrima, a u grad su se ponovo spustili tek otvorenjem dugo priželjkivane Zare, događajem koji se iščekivao iz dana u dan na stranicama dnevnog tiska i bio predmetom svih gradskih ćakula. Osim grupice stručnjaka, par građanski svjesnih pojedinaca koji grintaju na forumima, vjerojatno je da se većina građana ipak ne bi previše oko toga uzrujala, a novi trgovački centar bi s oduševljenjem prihvatili. Majorian458 se s tim ne slaže: Jednako bi ih pogodilo. Peristil sam odabrao baš zato što je on samo srce Splita i svih koji se osjećaju Splićanima, bez obzira na UNESCO-vu zaštitu. Nešto univerzalnije ili, ako hoćete, brutalnije i ne postoji za provokaciju ovakvog tipa.
Ipak, na pitanje o proteklim projektima uređenja splitskih javnih prostora poput Marmontove, Đardina i Rive ne završava baš preoptimistično: Nova Riva ima dobrih momenata, no može ih se nabrojati na prste jedne ruke. Nažalost, projekt je u cijelosti napravljen bez senzibiliteta za ambijent, baštinu i iščitavanje duha grada. Arhitektura je uvijek samo medij prijenosa tih ideja. U ovom slučaju Split je dobio dizajnersku Rivu iz „kataloga“ bez ikakve posebnosti, Rivu koja može funkcionirati bilo gdje na svijetu od Monte Carla do Žnjana. Uostalom mislim da bi Žnjanu bila puno primjerenija, jer velike nadstrešnice iznad štekata u tom slučaju ne bi zakrivale južno pročelje Dioklecijanove palače nego bespravno sagrađene apartmane.
Napredak, modernizacija, suvremenost, da, definitivno! No pitanje je kako, u kolikoj mjeri i s kojim prioritetima. Većini onih koji imaju moć pružiti odgovor na ta pitanja, na listi prioriteta nisu vrijednosti koje trebamo zajedno čuvati i kojima se trebamo dičiti, već vrijednosti izražene u eurima, koji se sitničavo dijele u strogo zatvorenim krugovima. Da ne ulazim u dublje društveno-prostorne analize, samo bih zaključio koliko malo razmišljamo o prostoru. Oni koji njime upravljaju i mi kojima su već gotove ideje nametnute.
Nikome ništa ne smeta, nitko se ne buni. Sve može proći. A prostor nestaje iz dana u dan, privatiziran je, oduzet, izgrađen, nagrđen, uništen, često izgubljen zauvijek. Prostor je resurs poput nafte, vode ili plina, i, za razliku od njih, važan je nositelj našeg identiteta.
A mi svakodnevno puštamo da nam klizi iz ruku.
Ljudi tako ili nemaju vremena ili su nezainteresirani u dovoljnoj mjeri za probleme koji ih se izravno tiču pa ni napori poput zagrebačkog Prava na grad ne donose željene rezultate o čemu mladi umjetnik kaže: Već se odavno prestalo raditi samo o zaradi, već o inatu, svojevrsnom sukobu moći kapitala i građanskog otpora. Činjenica da ima onih koji su voljni pružiti dobro organizirani javni otpor, za svaku je pohvalu. No moram istaknuti da je broj onih koji razumiju i osjećaju tu problematiku, tek nešto viši od broja ljudi koji su na dan prosvjeda izašli na Varšavsku ulicu u Zagrebu. To je najveći problem!
U Hrvatskoj je manje od sedam posto obrazovanih i kad tome pribrojimo uski krug susjeda kojima neki problem konkretno smeta dobijemo brojke koje su zastrašujuće male. Gotovo nikog nije briga, ljudi su generalno neinformirani, a eventualni problemi se događaju u tuđem dvorištu. Takvom je masom najlakše manipulirati. Da je to tako, dokazuju i komentari s portala 'Slobodne Dalmacije' od ljudi kojima je nekoliko lijepih slika i bombastičan naslov bilo sasvim dovoljno da formuliraju mišljenje.
Ipak, angažmani poput onog Majoriana458 pokazuju da postoje ljudi koji promišljaju o urbanim problemima javnog uređenja prostora i spremni su svoje preokupacije uobličiti u formu koja će potaknuti i druge da više promišljaju o tome.
O samom projektu više možete naći na: http://antiprojekt-stakleni-peristil.blogspot.com.