Otpustite li četvrtinu novinara, to znači da da mnogobrojni slučajevi privrednog kriminala, obiteljskog nasilja, teške korupcije ili naprosto loših političkih odluka mogu godinama ili trajno ostati neotkriveni
Bude li novi Zakon o Porezu na dodanu vrijednost usvojen, prema prijedlogu Ministarstva financija, Hrvatska će se od 1. srpnja 2013. pridružiti skupini od deset zemalja članica Europske unije koje na novine primjenjuju poreznu stopu od 5 posto, ili nižu.[1] I tu, uglavnom, završavaju sve lake usporedbe. Predložena mjera porezne politike hrvatskim će vlasnicima dnevnog tiska, prema procjeni Hrvatske gospodarske komore, uz uračunati trend pada, donijeti oko 24,5 milijuna kuna na godišnjoj razini.[2] Prije četiri godine, tadašnji francuski predsjednik Sarkozy zaradio je mnogobrojne optužbe za kupovanje milosti tiska najavljujući 600 milijuna eura dodatka različitim javnim potporama u visini od 1,5 milijardi[3]. Za odgovore na pitanja hoće li domaće novine predloženim poreznim propisom sada krenuti na put približavanja britanskim, danskim ili francuskim, ili su možda i tamošnje novine u krizi poput naših, i kako uopće uspoređivati toliko različite kontekste, bilo bi potrebno analizirati dugotrajnije procese u medijima, novinarstvu i njegovom od tiskarske boje crnom srcu, novinskoj industriji.
Kriza medija ima svoju financijsku - pad profita - i radnu dimenziju, pad zaposlenosti od 20 posto u zadnjih pet godina, koje se zbrajaju u ozbiljan minus na javno-informativnom "računu". Ti problemi nisu od jučer; započinju privatizacijom, nastavljaju se usponom interneta i eskaliraju ekonomskom krizom. Samo od 2008. do 2012. godine izgubili smo skoro 2800 radnih mjesta u medijima. Pritom je posebno pogođena izdavačka industrija s padom zaposlenosti od 26 posto.[4] Najveći dio novih nezaposlenih čine novinarke i novinari. Kad se tome doda da polovica preostalih novinarskih snaga nema ugovora o radu[5], nego ovisi o dobroj volji pa, u nekim dokumentiranim slučajevima, i cenzuri poslodavaca, lako je zaključiti da razloga za angažman države i svih sudionika u području medijske politike ima na pretek.
Niti jedan od promišljenih mehanizama potpore ne uključuje kontrolu medija od stranke na vlasti, nego, dapače, slobodu medija od cenzure oglašivača, kreditora i vlasnika
Otpustite li četvrtinu novinara, to ne znači samo da ćete proizvoditi manje sadržaja i da će se broj čitatelja, a zatim i oglasa, dodatno srozati, nego može značiti da četvrtina za javnost važnih informacija dnevno može nedostajati. Ili, drugim riječima, da mnogobrojni slučajevi privrednog kriminala, obiteljskog nasilja, teške korupcije ili naprosto loših političkih odluka - kao što smo se mogli uvjeriti - mogu godinama ili trajno ostati neotkriveni. Posljedice toga trpi cijelo društvo, ne samo malobrojni kupci dnevnih novina. Porez na oduzetu vrijednost javnog medijskog dobra plaćamo svi.[6]
Mnogo je razloga za javnu potporu medijima, pod uvjetom, naravno, da se s njom na medije ne prenosi i utjecaj političko-stranačke sfere. Iz medijske krize ovog i prošlog desetljeća ne bismo se smjeli vratiti u medijsku depresiju devedesetih. S tim se slažu uglavnom svi sudionici dosadašnje rasprave o medijskoj reformi: i novinari, i Vlada, i strukovne udruge i poslodavci.
Pritom možda, iako to nije presudno, imaju na umu da je javna potpora za javnost važnom informiranju i obrazovanju u svijetu rasprostranjena. Ona se ne ostvaruje samo putem javnih medija kao što je HRT, sustavnih potpora neprofitnim medijima različitih zajednica, nego i putem različitih modela subvencioniranja komercijalnih medija. U SAD-u se, primjerice, subvencionira poštanska distribucija, u Francuskoj pretplata, a u skandinavskim zemljama sadržaji od javnog interesa, itd.[7] Niti jedan od promišljenih mehanizama potpore ne uključuje kontrolu medija od stranke na vlasti, nego, dapače, slobodu medija od cenzure oglašivača, kreditora i vlasnika. Groteskno sricanje jednadžbe "slobodno tržište = slobodni mediji" tako ostaje rezervirano za filozofski nastrojene tragače po komercijalno-medijskom pepelu (iz kojeg bi, navodno, ipak trebao uzletjeti feniks hrvatskog New York Timesa) i njihove "besramne tvrdnje da bismo morali dopustiti propast novinarstva ako bogati ljudi na njemu ne mogu zaraditi, sugerirajući istodobno kako je upravo to, prema nekoj suludoj računici, demokratski".[8]
Godine 2007. PDV je snižen s 22 na 10 posto. Cijena novina bila je 6 kuna, ali su je izdavači, suprotno najavama, u kolovozu 2008. podigli na 7. Ukupna prodaja dnevnih novina je s nepunih 800 tisuća primjeraka tijekom 2007. godine pala na 400 tisuća prošle godine
Različiti modeli potpore komercijalnim medijima postoje i kod nas. Jedan je, recimo, Fond za pluralizam elektroničkih medija: 33 milijuna od HRT-pristojbe godišnje se dijeli lokalnim radijima i televizijama. Čak bi se i zakonska odredba po kojoj država i javna poduzeća moraju 15 posto svog godišnjeg budžeta za oglašavanje potrošiti u lokalnim medijima mogla smatrati oblikom državne potpore. Tu su i različiti natječaji gradova, ali i porezne olakšice, poput sniženja PDV-a novinskim izdavačima uvedenog 2007. godine. Podsjetimo, tada je PDV snižen s 22 na 10 posto. Cijena novina je bila 6 kuna, ali su je izdavači, suprotno najavama, u kolovozu 2008. podigli na 7. Ukupna prodaja dnevnih novina je s nepunih 800 tisuća primjeraka tijekom 2007. godine pala na 400 tisuća prošle godine. Godišnji prihod izdavača, razumljivo, nije pao istom dinamikom, ali se nastavio smanjivati s 1,143 milijarde (2008.) na 903 milijuna (2011.).[9]
Može se zaključiti da, izuzev ublažavanja pada prihoda novinskih kuća, sniženje PDV-a tada nije polučilo željene učinke. Umjesto jačanja društveno-informativne uloge novina, tabloidizacija publike "zabavnim" sadržajem se ubrzala. Umjesto poboljšanja materijalnog položaja, nastavilo se novinarkama i novinarima smanjivati plaće, otpuštati ih i, u suprotnosti s odredbama važećeg Zakona o radu, zamjenjivati suradnicima putem autorskog ugovora. Naplaćeni PDV na dnevne novine je sa 162 milijuna (2007.) najprije pao na 104 (2008.), odnosno 84 (2010.) i 47 milijuna (2012.).[10] Neki vlasnici novina su ovu financijsku potporu države iskoristili za investicije u druge biznise, poput nekretnina i turizma, a kada su zbog ekonomske krize prihodi i tamo pali, našli su se u doista nezavidnoj situaciji. Nova spirala: otpuštanje novinara - pad opsega i kvalitete sadržaja - daljnji pad prihoda se nastavila.
Doista, mnogo je razloga za javnu potporu novinarstvu, ali za izravne "bailoute" medijskih tajkuna nema niti jednoga. Koliki će dio od onih 24,5 milijuna kuna godišnje završiti u redakcijama? Koliko će novinarskih radnih mjesta biti spašeno? Hoće li novine pojeftiniti cijenom na kiosku ili će dodatno pojeftiniti svojim sadržajem?
Zamislimo li javni natječaj na koji bi se, među ostalima, neke dnevne novine mogle prijaviti svojim projektom, recimo, detaljnijeg praćenja vanjske politike, možda bi im neko nezavisno povjerenstvo moglo dodijeliti sredstva za plaće, honorare i putne troškove novinara?
Neke odgovore smo već imali prilike čuti od predstavnika novinskih izdavača koji upozoravaju da se nalaze u fazi razduživanja i da nipošto ne razmišljaju da i ovoga puta taj novac ulože u nemedijske biznise, što pozdravljamo. Najava, međutim, da će ista sredstva odmah uplatiti bankama kako bi podmirili barem dio nagomilanih dugova nas zabrinjava.
Mnogobrojni novinari, medijski aktivisti i znanstvenici stoga su 2012. godine predložili da se - ako Proračun, srećom, može bez tih 24,5 milijuna kuna - ista sredstva uplate u neku vrstu fonda za pluralizam tiskanih medija. To bi moglo biti jedno od rješenja da se javna potpora usmjeri u proizvodnju kvalitetnih sadržaja, u plaće novinarki i novinara. Zamislimo li javni natječaj na koji bi se, među ostalima, neke dnevne novine mogle prijaviti svojim projektom, recimo, detaljnijeg praćenja vanjske politike, možda bi im neko pri odlučivanju nezavisno povjerenstvo moglo dodijeliti sredstva za plaće, honorare i putne troškove novinara? Možda bi se putem takvih rješenja i istraživačko novinarstvo moglo vratiti u naš dnevni tisak?
Autor ovoga priloga, Milan F. Živković, savjetnik je u Ministarstvu kulture RH. (op. a.)
[1] European Commission (2013) VAT Rates Applied in the Member States of the European Union, Situation at 14th January 2013.
Tu je još 10 zemalja koje na novine primjenjuju poreznu stopu ispod 10 posto, a 7 zemalja ima višu. Nulta stopa, kao u Velikoj Britaniji i na neke novine u Belgiji (0, 6 ili 21) i Danskoj (0 ili 25), znamo, nije nam dostupna. Bit ćemo, prema tome, kako se članstvo u Uniji često statusno promatra, "u društvu" Estonije (za neke novine 4, za neke 21), Francuske (2,1 odnosno 19,6), Italije (4), Cipra (5), Luksemburga (3), Mađarske i Malte (po 5 posto, kao i mi).
Pritom velika većina zemalja članica na tjednike i ostalu periodiku primjenjuje iste stope PDV-a kao i na novine. Uz Hrvatsku, koja za dnevni tisak predlaže 5 posto, a za ostali tisak dosadašnjih 10, izuzetak je jedino Danska, koja nultu stopu ima samo na dnevne novine, i Poljska, gdje su tjednici i dr. izdanja čak u nešto u povoljnijem poreznom razredu (za neke 5, za neke 23) od dnevnih (za neke novine 8, za ostale 23). Uz to, ostaje pitanje definicije dnevnih novina. Državni zavod za statistiku od ostalih razlikuje publikacije koje izlaze barem četiri puta tjedno. Smatraju li se dnevnim novinama i one koje izlaze šest puta tjedno, ili samo svakodnevne? Ili bi, možda, umjesto ritma izlaženja, trebalo uvesti kriterij razlikovanja tiskanih medija prema tome imaju li dominantnu društveno-informativnu i obrazovnu ili zabavnu i neku drugu funkciju? Iako nisam entuzijast u pogledu izvodljivosti arbitraže koja bi, umjesto poticaja kvalitetnom novinarstvu, ustvari sankcionirala tabloidni "šund", činjenica je da takvi modeli funkcioniraju u Francuskoj, Danskoj i Belgiji.
[2] Radi se austrijskoj kompaniji Styria (Večernji list i 24 sata), EPH-u Ninoslava Pavića (Jutarnji list i Slobodna Dalmacija), pulskom d.o.o-u Andre Alberta Faggiana (Novi list, Glas Istre i Zadarski list) i menadžerima Glasa Slavonije koji su nedavno došli u posjed tih novina putem poduzeća Osječki list d.o.o. Izvor: različiti brojevi Narodnih novina;
http://www.057info.hr/vijesti/2013-03-10/vlasnik-novog-lista-postao-vlasnikom-zadarskog-lista.
[3] Angelique Chrisafis (2009) Sarkozy pledges €600m to newspapers, guardian.co.uk, Friday 23 January 2009
[4] Izvor: Državni zavod za statistiku.
[5] Prema procjeni Hrvatske udruge poslodovaca - Udruženja novinskih izdavača.
[6] Problem za cijelo društvo negativnih eksternalija erozije komercijalnih medija detaljno je opisao Robert W. McChesney (2008) The Political Economy of Media: Enduring Issues, Emerging Dilemmas, Monthly Review Press.
[7] Andrea Milat (2013) Javno financiranje medija: da ili ne
[8] Robert W. McChesney and John Nichols (2010) The Death and Life of American Journalism: The Media Revolution that Will Begin the World Again, Nation Books
[9] Izvor: Hrvatska gospodarska komora, Sektor za industriju.
[10] Isti izvor.
