Roman "Kao da me nema" Slavenke Drakulić, o silovanjima Muslimanki u srpskim logorima u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata temeljen na svjedočenjima tih žena, objavio je prije jedanaest godina "Feral Tribune" u svojoj biblioteci i od tada je preveden na brojne jezike. Krajem listopada u Zagrebu je predstavljeno drugo izdanje ("Profil"), istovremeno s hrvatskom premijerom filma istoga naslova irske redateljice Juanite Wilson, snimljenog prema knjizi i prikazanog u sklopu Zagrebačkog filmskog festivala, što je bio povod za razgovor sa Slavenkom Drakulić.
Neposredno pred premijernu projekciju filma Kao da me nema u Zagrebu gledateljima ste napomenuli neka imaju na umu da je sve u filmu i u knjizi istinito. Zbog čega vam je to važno?
Glavni lik S., ili Samira kako se u filmu zove, je fikcionalan. Konstruiran je na osnovu mnogih žena koje su prošle ono što Samira utjelovljuje
Mislim da je važno da se to napomene, jer su i knjiga i film na neki način posveta ili spomenik silovanim ženama, a takvi se događaji često zaboravljaju. Silovanja ima u svakom ratu, ali u ratu devedesetih je silovanje služilo kao element etničkog čišćenja, to je bila metoda kojom se htjelo postići da se silovane žene tako "osramoćene" ne mogu vratiti na teritorij na kojem su prije živjele. I to je jako važno zapamtiti. Ako je išta dobro proizašlo iz tako grozne stvari, onda je to što su žene prvi put svjedočile - novinarima, na suđenjima ratnim zločincima itd. - o onome što im se dogodilo. U normalnim, civilnim okolnostima samo jedna od deset silovanih žena prijavi silovanje, jer je o takvoj intimnoj traumi jako teško govoriti. Ali nakon rata u bivšoj Jugoslaviji žene su ipak smogle snage svjedočiti i upravo je zbog njihovih iskaza došlo do toga da su Ujedinjeni narodi 2002. godine priznali silovanje u ratu kao zločin protiv čovječnosti.
No, s obzirom da se radi o filmskoj i književnoj obradi teme, može li se govoriti o istini?
Cijela knjiga je nastala na osnovi dokumentacije, koja je, naravno, umjetnički obrađena. Takav je postupak bio potreban kako bi se čitatelji mogli identificirati sa žrtvama. Jer, kada čitate te dokumente - a to će vam svatko tko je čitao dokumentaciju o zločinima reći - dolazi do zamora. Ti su dokumenti jednoobrazni, ravne i jednostavne naracije, jer žene nisu u stanju govoriti o svojim osjećajima. Možete saznati detalje o okolnostima - koliko je sati bilo kada su vojnici došli u selo, koliko ih je točno bilo, koliko su puta bile silovane - ali nikada nećete moći "zaviriti u njihovu dušu". Proučavajući te dokumente još 1993. godine, kada sam htjela za jednog njemačkog izdavača sastaviti zbornik na temelju te dokumentacije, uvjerila sam se da ne postižu taj učinak identifikacije koji bih ja kao spisateljica željela. Kada čitatelj pročita da je 30.000 žena silovano, to je apstraktan broj, ali ako ispričate samo jednu sudbinu na literaran način, pod uvjetom da je to dobro napisano, onda to čitatelja dirne na sasvim drugačiji način. I tako sam uvidjela da zbornik neće funkcionirati pa sam pokušala sebe kao autoricu staviti u tu situaciju i nadomjestiti onaj dio koji je nedostajao u dokumentima, a to je njihova psihološka situacija, osjećaji, razmišljanja... U tom smislu je glavni lik S., ili Samira kako se u filmu zove, fikcionalan. Konstruiran je na osnovu mnogih žena koje su prošle ono što Samira utjelovljuje. U anglosaksonskoj literaturi to se zove faction, dakle fikcionalizacija fakata. Isti postupak sam primijenila u knjizi Oni ne bi ni mrava zgazili.
Imaju li autori moralnu odgovornost da ne falsificiraju istinu ili barem činjenice kod obrade takvih tema?
Ne bih se petljala u to što autor mora ili ne mora. Čim je autorstvo u pitanju, bilo kakvo "moranje" osjećam kao cenzuru, kao nametanje. Svaki autor ima svoju vlastitu savjest.
Ne mislite da postoje neke teme koje ipak iziskuju posebnu autorovu odgovornost?
Nitko nema pravo tražiti cenzuru ako se filmom ili knjigom ne krši zakon, pa tako ni cenzuru tog filma Angeline Jolie. Samo pokušajte zamijeniti riječ "žena" riječju "Židov" pa ćete vidjeti koliko je to apsurdno
Neke teme nameću odgovornost, jer su ljudi na njih osjetljivi. Recimo, vrlo je teško o holokaustu pisati bez moralne odgovornosti. Ali autor može što god želi, s tim da onda riskira najrazličitije reakcije.
Argument istine su kao ključni povukli u udruzi Žena - žrtva rata iz BiH kada su tražile da se zabrani snimanje filma Angeline Jolie, tvrdeći da se radi o izmišljenoj ljubavnoj priči koja se nikada nije dogodila jer u tisućama svjedočenja žena koje su bile žrtve seksualnog nasilja u ratu to ni jedna nije navela, iako je stockholmski sindrom poznat u psihologiji. Zbog čega se silovanim ženama oduzima mogućnost individualnosti njihovih iskustava?
Prvo želim reći da nitko nema pravo tražiti cenzuru ako se filmom ili knjigom ne krši zakon, pa tako ni cenzuru tog filma Angeline Jolie. Samo pokušajte zamijeniti riječ "žena" riječju "Židov" pa ćete vidjeti koliko je to apsurdno. Ne postoji ni jedna komisija koja može prosuditi je li se jedna Židovka mogla zaljubiti u jednog Nijemca ili nije. Može biti evidentirano koliko god hoćete svjedočenja i naravno da nitko neće reći da mu se to dogodilo. Cijeli taj slučaj me žalosti jer na pogrešan način skreće pažnju na žene kao civilne žrtve rata, koje su, nota bene, tek nedavno postigle taj status. Desetak godina su bile bez ikakvog statusa, mada su muškarci koji su bili u logoru imali status civilnih žrtava rata, a žene koje su bile silovane u logorima taj status nisu mogle dobiti. Tek posredstvom filma Grbavica Jasmile Žbanić, koja je inicirala međunarodno potpisivanje peticije, to je ipak prihvaćeno, iako ne svugdje, jer Republika Srpska još uvijek ne priznaje silovane žene kao civilne žrtve rata. Ima još nešto što mi se ne sviđa u toj situaciji oko filma Angeline Jolie: žrtve misle da one imaju isključivo pravo na izražavanje, artikuliranje užasa kroz koji su prošle misleći da nitko to ne zna bolje od njih. To je pogrešna pretpostavka. Kada bi to bila istina, koliko bismo onda od 30.000 do 60.000 žena koje su silovane u Bosni, kao što se navodi, imali filmova, knjiga, poezije, bilo čega što o tome govori? Činjenica je da toga ima vrlo malo, jer je rijetko koja žrtva u stanju to iskustvo umjetnički uobličiti. S druge strane, razumijem da su žrtve osjetljive, tim više što im se događa upravo ono što su počinitelji htjeli, a to je da ih sredina još uvijek osuđuje.
Jeste li se vi susreli sa sličnim komentarima knjige; da ste dali lažnu sliku portretirajući pragmatičnu ženu koja se htjela svidjeti kapetanu logora kako bi što lakše preživjela?
Nisam nikada dobila takvu kritiku, ni u jednoj od dvadesetak zemalja u kojima je knjiga objavljena, a ni u samoj Bosni i Hercegovini. Dapače, to isto udruženje Žena - žrtva rata je objavilo knjigu dokumenata Molila sam ih da me ubiju, koju su mi poklonile s posvetom kojom mi se zahvaljuju za moju knjigu Kao da me nema. To mi je jako puno značilo kao priznanje da sam uspjela uvjerljivo artikulirati njihove osjećaje.
Inzistirala sam da film ima barem posvetu u kojoj će biti jasno da se radnja odvija u Bosni i da su silovane žene Muslimanke, jer u inozemstvu ne moraju baš nužno znati tko je tko
U odnosu na knjigu film je dosta redukcionistički; filmom publika, pogotovo inozemna, ne dobiva informaciju o tome tko su žrtve, a tko počinitelji zločina, osim na razini roda. Redateljica se očito odlučila na univerzalni prikaz rata kao stanja užasa. Mislite li da je bila dobra odluka ne pripisati zločine nikome konkretno?
Mislim da je redateljičin pristup bio upravo taj da pokaže što se generalno ženama događa u ratu, na koji način su one posebne žrtve rata, mada su se silovanja u ratu događala i muškarcima, ali se o tome vrlo malo govori. Bez obzira na sve zamjerke koje možemo imati na taj film, redateljica je uspjela u emocionalnoj identifikaciji sa žrtvom jer je emocije glavnog lika prikazala vrlo snažno, i to je ono važno što je trebalo postići. Naravno da publika s ovih prostora, a pogotovo bosanska, gleda drugačije na taj film nego stranci. I ja sam reagirala na činjenicu da vojska nema obilježja, dok se kod žena može po odjeći shvatiti da su Muslimanke. No, inzistirala sam da film ima barem posvetu u kojoj će biti jasno da se radnja odvija u Bosni i da su silovane žene Muslimanke, jer u inozemstvu ne moraju baš nužno znati tko je tko. Za hrvatsku premijeru još nisu stigli staviti posvetu. Ista se stvar dogodila s filmom mladog srpskog redatelja Vladimira Perišića Obični ljudi, koji je dobio prošle godine glavnu nagradu u Sarajevu, a također je rađen po mom tekstu, po priči Jedan dan u životu Dražena Erdemovića iz knjige Oni ne bi ni mrava zgazili. Dražen Erdemović je sudjelovao u pokolju Muslimana u Srebrenici, iako je na početku odbio pucati, ali mu je izbor bio da ili ubija ili bude ubijen. Kasnije je na suđenju u Haagu bio svjedok pokajnik i sud mu je priznao olakotne okolnosti pa mu je smanjio kaznu. Iako se radnja te moje priče događa u Srebrenici, iz filma mi to ne možemo saznati, ne znamo tko su počinitelji, a tko su žrtve, te nema nikakvih vanjskih naznaka po kojima bismo to mogli zaključiti.
Vi, s druge strane, imate u vašim tekstovima jasne protagoniste, adresate i kontekst iskazivanja.
Da, jer meni je to važno. I u oba filma mi je smetalo što nema tog konteksta, ali sam shvatila da se vani gledaju drugačije, univerzalistički, kao antiratni filmovi. Nisam radila scenarije za te filmove i ne mogu drugima prigovarati zbog toga, pogotovo ne strancima, jer, ako se stalno žalimo, onda se postavlja pitanje zašto nismo sami snimili te filmove.
slavenka_drakulic.jpg
Točno je da ne volim razgovarati o Vješticama iz Rija jer to uvijek zvuči kao da se zbog nečega moram opravdavati. Pokazalo se da je ta afera jedna od najgorih pljuvačkih epizoda u našem novinarstvu, kojom su se dokazivali svi pravovjerni ljubitelji režima i nacionalističke ideologije. Ispalo je da sam upravo ja jedna od rijetkih spisateljica s ovog područja koja je o silovanjima napisala knjigu.
Kada glavni lik u knjizi Kao da me nema promatra dječaka u izbjegličkom centru u Zagrebu koji kaže da će ubijati Srbe kada naraste, zaključuje: "Jedna je generacija iz te sobe već završila svoj život i svela ga na uspomene. Druga će rasti sa željom da se osveti." Vidite li posljedice odrastanja te druge generacije oko sebe danas?
Opasnost prepoznajem u tome što još nismo uspostavili odnos u kojem razumijemo što se zapravo dogodilo prije dvadeset godina. Ako činjenice nisu utvrđene na precizan način, uz pomoć povijesti kao znanosti - jer povijesni događaji su jedna stvar, a ustanovljavanje istine na osnovu činjenica je zadatak povjesničara - onda postoji ogromna mogućnost manipulacije, a tako je rat i započeo. Moja generacija je odrastala s ideološkom interpretacijom povijesnih događaja, koja je tada bila, naravno, komunistička. Nismo znali koliko je ljudi točno ubijeno na Bleiburgu ili u Jasenovcu jer su se te brojke ili prešućivale ili napuhavale. A kada nemate ustanovljene činjenice, onda nastaju mitovi koji su podložni manipulaciji, i to je točno ono što se događalo početkom devedesetih - nacionalistička propaganda je nastala na mitu. To je bilo moguće jer se nikada nije precizno utvrdilo i dokumentiralo sve što se na području Jugoslavije dogodilo u Drugom svjetskom ratu. I takvu opasnost vidim sada, jer ne postoji društveni konsenzus oko toga da je u javnom interesu utvrditi što se točno dogodilo, kako ne bismo ponovno bili podložni manipulaciji.
Nedavno ste bili na međunarodnoj konferenciji Prema pomirenju: iskustva, tehnike i prilike za Europu u Dubrovniku, sudjelujući u diskusiji o kulturi. Koja ili kolika može biti uloga kulture u procesu pomirenja u postkonfliktnim područjima?
Kada nemate ustanovljene činjenice, nastaju mitovi koji su podložni manipulaciji. To je točno ono što se događalo početkom devedesetih - nacionalistička propaganda je nastala na mitu
Previše vjerujemo u kulturu, a kultura se ne može gledati izvan konteksta politike i ekonomije. Pogledajmo samo što je bilo. Obrazovana elita je u komunizmu bila dio plaćeničkog establišmenta, a oni koji su bili nezavisni morali su za to platiti određenu cijenu. To se nastavilo i s ideologijom nacionalizma kada je dobar dio kulturne i intelektualne elite zdušno postao dio političke propagande, čime su pokazali svoje pravo lice. Kada sam o tome razgovarala s njemačkim piscem Hansom Magnusom Enzensbergerom, rekao mi je da pridajemo više moralne vrijednosti ljudima koji su obrazovani, dok moral nema s tim nikakve veze. Dobar primjer koji to potvrđuje je snimka Radovana Karadžića i ruskog pjesnika Edvarda Limonova kako stoje na brdu poviše Sarajeva. To su dva pjesnika, od kojih jedan drži u opsadi cijeli grad, a drugi - Limonov - dolazi pucati na taj grad. Ali kulturna i intelektualna elita, koja je prije rata i u ratu odigrala jako negativu ulogu, nije najvažnija za pomirenje, već politička odluka. Bez toga se ništa ne može napraviti. Zbog toga sam u Dubrovniku iznijela nešto što sam nazvala "Četiri jednostavna koraka za pomirenje". Prvi korak je politička volja, koja dolazi s vrha i treba slati takvu poruku. Drugi su mediji koji bi trebali promovirati drugačije vrijednosti - antinacionalizam, pomirenje, odnos prema manjinama... Treći važan korak je obrazovanje i kako u tom sustavu prezentiramo ono što se dogodilo. Na kraju dolazi kultura. Ako je kultura u pet godina služenja propagandi mogla proizvesti rat, onda valjda može napraviti nešto i u obrnutom smjeru. Ali za to je, ponavljam, potrebna politička volja.
Na istoj toj konferenciji se stekao dojam da postoji jasna politička volja, sudeći prema javnom razgovoru Ive Josipovića, crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Sva trojica su bili uglavnom pomirbeni prema prošlosti, natjecali su se u isticanju dobrosusjedskih odnosa danas i, naravno, naglašavali važnost EU integracija cijelog bivšeg prostora Jugoslavije.
Balkanski paradoks: Zemlje bivše Jugoslavije krvavo su platile želju da se razdruže i postanu nezavisne, a sada svi plaču pred vratima Europske unije da ih se primi što prije u zajednicu u kojoj će ponovno živjeti u nekoj vrsti federacije
Naravno da je pozitivno što dobro surađuju, ali se onda čovjek pita čemu je rat uopće bio potreban? To nazivam balkanskim paradoksom, koji se sastoji u tome da su zemlje bivše Jugoslavije krvavo platile želju da se razdruže i postanu nezavisne, a sada svi plaču pred vratima Europske unije da ih se primi što prije u zajednicu u kojoj će onda ponovno živjeti u nekoj vrsti federacije. I svi se pritom zaklinju na ljubav i prijateljstvo, što ostavlja gorak okus u ustima ljudima čija su djeca poginula ili onima koji su izgubili kuće, jer ne znaju zapravo zbog čega je to bilo potrebno. Pogotovo zbog toga jer će se uskoro sve zemlje bivše Jugoslavije naći u Evropskoj uniji. Nije li to paradoksalno?
Bivši poljski predsjednik Aleksander Kwaśniewski i predsjednik Europskog vijeća za toleranciju i pomirenje, zaključio je tu predsjedničku diskusiju, a na neki način i cijelu konferenciju, izjavom da je optimističniji oko budućnosti Balkana. Dijelite li taj optimizam?
Pesimist sam kad je riječ o politici i političarima, ne samo što se tiče Balkana. U Europi vidimo snažan uspon desnice, recesiju, ksenofobiju, strah i zatvaranje... Gdje su tu razlozi za optimizam?
