Ili, da budemo precizniji - kad vam se ukaže prilika na velikom platnu: gledati Mladost, pogotovu prvi put, na malom ekranu ili kućnom projektoru, o nekim pokretnim napravicama da i ne govorimo, slično je, naime, kao piti vrhunsko vino iz plastične čaše ili slušati Bacha na tranzistoru: pravi doživljaj može se, eventualno, pridodati naknadnim ili zamisliti zahvaljujući prošlim, cjelovitim iskustvima (ako ona postoje).
Sedmi Sorrentinov dugometražni igrani film je i jedno od rijetkih (ne samo) filmskih ostvarenja nakon kojih ste sigurni da je život čudo i da je sve moguće.
Na svu sreću, zagrebačka publika imala je priliku dva mjeseca (te ima još dva dana) da taj višestruko Europskom filmskom nagradom ovjenčani film gleda u Velikoj dvorani Kina Europa, s kojom se u široj okolici mogu usporediti još jedino beogradski Sava centar, gdje će Mladost biti prikazana uskoro, u okviru ovogodišnjeg Festa. (Motovunsko kino Barbacan, čija bi joj također analogna, čarobnobriješka začudnost bila vjerojatno i nenadmašiva "scenografija", na žalost je (do daljnjega) ukinuto, a modernistička, možda od Europe i primjerenija dvorana zagrebačkog Studentskog centra (kao i ona beogradskog Doma sindikata) već je gotovo, što je još nažalosnije, nepodnošljivo zapuštena; osvrt na doživljaj što ga pak pruža gledanje Mladosti na jednoj (istočnijoj) gori, onoj "Mokroj", bit će dio drugog, posebnog teksta).
Sedmi Sorrentinov dugometražni igrani film je, dakle, izvanredno djelo, koje u sebi ujedinjuje sve što se (danas) čini sasvim suprotstavljeno - elitno i popularno, europsko i američko, raskošno i skromno, disciplinu i zanos, istinu i ljepotu..., te je jedno od rijetkih (ne samo) filmskih ostvarenja nakon kojih ste sigurni da je život čudo i da je sve moguće, ali ne zato što je (filmska) stvarnost ružičasta, nego baš naprotiv - zato što je čovjek nepredvidiv i nevjerojatan, sposoban stvarati zadivljujuću ljepotu ne samo unatoč, nego i od sve te težine prolaznosti, patnje i smrti ...
Upravo ovim potonjim "trokutom", u Mladosti se na prvi pogled i bavi 45-godišnji autor Posljedica ljubavi, Obiteljskog prijatelja i Velike ljepote: njegovi najnoviji protagonisti dvojica su afirmiranih i dobrostojećih, no bolesnih i "apatičnih" umjetnika u poznim, osamdesetim godinama - ugledni europski kompozitor i dirigent Fred Ballinger, kojeg maestralno glumi za to nagradom Europske filmske akademije honorirani Michael Caine, te uspješni američki redatelj Mick Boyle, od Cainea samo za dlaku i mlađi i manje briljantan Harvey Keitel.
Prvi zbog odmora, a drugi zbog posla, njih dvojica su se, po tko zna koji put, našli u luksuznom švicarskom alpskom hotelu, što, kako se ubrzo pokazuje, ugošćuje i priličan broj živopisnih likova koji kao da su izašli iz balkan-kultnog stripa Alan Ford, ali dolaze sa sasvim suprotne društvene margine - one kojoj jedino novac nije nikakav problem u životu.
Najoriginalniji lik u Sorrentinovoj ekscentričnoj galeriji ipak je onaj ujedno i najslavniji - nogometaš Diego Maradona (Roly Serrano), čija tetovaža na leđima malo komu ne izazove osmijeh nevjerice.
Posebno mjesto među tim bogatim čudacima pripada mladom holivudskom glumcu Jimmyju Treeju (primjereno prigušeni i, do jednog trenutka, skliski Paul Dano), koji čita Novalisa i priprema valjda artističku no odioznu (mu) ulogu; ipak, najoriginalniji lik u Sorrentinovoj ekscentričnoj galeriji ipak je onaj ujedno i najslavniji - nogometaš Diego Maradona (Roly Serrano), čija tetovaža na leđima malo komu ne izazove osmijeh nevjerice. Pored spomenutih, tu su i Ballingerova kći Lena (profinjena Rachel Weisz), Boylovi brojni (ko)scenaristi - "smiješni", "sramežljivi", "bradati", "zaljubljeni" i "djevojka", pa budistički redovnik, cameo uloga Palome Faith, uštogljeni, "šutljivi" muž i žena, učitelj "climbinga" Luca Moroder Roberta Seethalera, britka i zanosna Miss Universe glumice i manekenke Madaline Ghenee, kao i pravi mali biser - izaslanik britanske kraljice Alexa Macqueena.
Svi oni na rubu su karikature, do koje, na sreću, ipak nikada ne dolaze, jer su, upravo zbog te svoje pretjeranosti i karikaturalnosti, za Sorrentina i dalje samo obični ljudi "od krvi i mesa", a ne "tipovi" koje bi trebalo ismijavati ili nedajBože izrugivati: njihova tijela, kao i tijela brojnih (starijih) "statista", što ih taj redatelj "u najboljim godinama" razotkriva s rijetko viđenom suosjećajnošću, pomno su njegovana i (mizanscenski) visoko estetizirana, ali su svejedno bespoštedno izložena propadanju te (p)određena duhovnom i duševnom životu (ili nedostatku istih) vlastitih "nositelja".
Ono po čemu je Sorrentino veliki suvremeni, ovostoljetni redatelj, koji očito uživa u svom talentu, omogućavajući isto i gledatelju, svakako su i zadivljujuće jedinstvo maestralne slike i elegantnog, očaravajućeg pokreta (kamere Luce Bigazzija), glazba ( jedinog za Oscara nominiranog) američkog kompozitora Davida Langa, te genijalno lapidarni (Sorrentinovi) dijalozi dvojice prijatelja i ostalih likova o životu, ljubavi, međusobnim odnosima i, naravno, zdravlju ( kao i obično kada je riječ o majstorima, film o smrti i prolaznosti zapravo je film o životu i vječnosti).
Jedan od ne samo dijaloških vrhunaca filma tako je bez sumnje onaj kada "blijeda tinejdžerica" koja grize nokte prilazi Jimmyju Treeju, ali ne, kao što se on pribojava, kako bi mu se "divila" zbog popularne, banalne uloge robota koje se sam stidi, nego kako bi mu zahvalila jer je na njezin odnos s (neurotičnom) majkom, pa i čitav (budući) život, presudno utjecala njegova druga, mnogima posve nepoznata uloga te replika u kojoj zaključuje da roditeljstvu "nitko nije zapravo dorastao", zbog koje je i djevojčici laknulo, budući da je shvatila kako se, kad je već tomu tako, ni ona sama "nema zašto brinuti".
No, i pored svih tih besprijekornih "totala", "krupnih planova" i dijaloga, ono što čini Sorrentinovu Mladost toliko specifičnom, izdvajajući je čak i među ne baš tako brojnim novijim vrhunskim djelima sedme umjetnosti, jesu iznimno značajni (dubinski) pozadinski likovi koji - više nego i sama alpska priroda, veličanstvena i sama po sebi i kao dokaz ljudskog upliva - čine čitavu tu, na tren bajkovitu, na tren grotesknu, (filmsku) priču ne samo mogućom nego i realnom. Riječ je naravno o zaposlenicima hotela koji samo povremeno i nakratko dolaze u fokus filma - dok se presvlače, vraćaju s pauze, serviraju stolove..., no čija diskretna koreografiranost i čitava scenografija implicira kako su baš oni ti koji su tu i stalni i neophodni, te su mahom i sami virtuozi, ali su, i zbog vlastite i zbog prirode posla koji rade, neskloni i neizloženi svoj toj (Sorrentinu "omiljenoj") "vidljivosti", slavi, pompoznosti i artificijelnosti koje nerijetko samo otežavaju život njihovim gostima.
No, i pored svih tih besprijekornih "totala" i "krupnih planova", ono što čini Sorrentinovu Mladost toliko specifičnom, izdvajajući je čak i među ne baš tako brojnim novijim vrhunskim djelima sedme umjetnosti, jesu iznimno značajni (dubinski) pozadinski likovi.
Najupečatljivi među tim krucijalno-sporednim likovima, te njihov paradoksalni, govoru neskloni glasnogovornik, svakako je pomalo znanstvenofantastična i, iako ne i tako "kreditirana", bez sumnje - "istočnoeuropska" maserka, koju utjelovljuje sjajna Luna Mijović (Sara iz Grbavice Jasmile Žbanić), čije epizode s plesom ispred nekakvog malog ekrana pokazuju da, dok ima umjetnika, u umjetnost može biti pretvoreno čak i ono što je Dubravka Ugrešić, u svom istoimenom eseju, lucidno okrstila kao "karaoke-kulturu".
Na neki način, karizmatična mlada maserka s istaknutim ušima i zubnim aparatićem, koja u slobodno vrijeme pleše po generičkim spotovima s interenta, slijedeći ih u "strukturi" ali u suštini izvodeći nešto bitno drugačije, pa i suprotno, mogla bi se dovesti u analogiju i sa samim Sorrentinom i njegovim, pogotovu poslije Velike ljepote, često (kritički) tematiziranim oslanjanjem na velike prethodnike, ponajprije Federica Fellinija.
Kada je dvadesetčetverogodišnja Sarajka Luna Mijović u pitanju, svakako treba dodati kako se ona u toj nevelikoj ulozi potvrdila kao jedna od obećavajućih mladih europskih glumica, koje, poput Bebe Cavel iz Priče nad pričama Mattea Garronea, ili Tihane Lazić iz Zvizdana Dalibora Matanića te Milice Janevski iz predstave Romeo i Julija u režiji Mikija Manojlovića, nose potencijal velikih filmskih umjetnica, ali i žena što bi - kao nekada Greta Garbo, ili u Mladosti također epizodno, kao Brenda Morel, vrlo upečatljiva Jane Fonda - mogle (u kinematografiji) u prvi plan staviti neke sasvim nove i, što je još važnije, raznolike principe ženske inteligencije, senzibilnosti, senzualnosti i snage, pa i ljepote i poželjnosti.
Naizgled elitistička i ušminkana Mladost nije, dakle, ni eskapističko, ni non-stop "nabrijano" djelo, za razliku od također virtuoznog i umjetničkom kontekstu posvećenog Birdmana Alejandra Gonzáleza Iñárritua, pa i Sorrentinove briljantne no, unatoč talijanskom ironično-grotesknom štihu, puno više holivudski nastrojene, Oscarom nagrađene Velike ljepote. Kao što se u konačnici i pokazalo, Mladosti se nikako nije moglo dogoditi da dobije globalno najpoznatiju (filmsku) nagradu, ne zato što bi bila lošiji film, ili što bi američka Akademija filmskih umjetnosti i znanosti izbjegavala da se ponavlja, nego ponajprije baš zbog likova Brende Moreno i Micka Boyla, odnosno jasnih aluzija na sudbinu prekobarske "tvornice snova", s jedne, te, s druge strane - zbog svoje neupitne unutarnje harmoničnosti, odnosno nekompetitivnosti i antiautoritarnosti.
Primarni "zaplet" Mladosti vrti se, naime, upravo oko odbijanja Freda Ballingera da dirigira vlastitu kompoziciju za britansku kraljicu i njezina sina, pri čemu to samouvjereni, no ne i arogantni maestro ne čini kako bi nešto dokazao ili kako bi sebi "povisio cijenu", nego iz osobnih ( a time i umjetničkih razloga), koje si može priuštiti i zahvaljujući neupitnoj svijesti da je, grubo rečeno, kultura ono što omogućuje politiku, a ne obrnuto (koja, kako se neprestano potvrđuje, nedostaje mnogim balkanskim "umjetnicima").
Fred Ballinger (o imenima likova u Mladosti, o inverzivnosti naslova tog i Sorrentinova prethodnog ostvarenja te njihovoj "diptičnosti" ili čak (budućoj) "triptičnosti", kao i o muško-ženskom pitanju, posveti Francu Rossiju, sublimiranju autorskog i staroholivudskog filma, modernističkom zaokruživanju postmodernističkih ekscentričnosti ... moguće je napisati čitav niz eseja), dakle - taj visoko cijenjeni umjetnik i iznenađujuće zdravi ali usamljeni suprug nekada također slavne sopranistice, ne tretira s ironičnom distancom samo britansku kraljicu: sličan stav Ballinger gaji i prema intelektualcima, za koje je, kako otkriva u razgovoru s Boylom, njegov kolega i prijatelj Igor Stravinski davno lakonski konstatirao da "nemaju ukusa".
Ono zbog čega se lucidni kompozitor "čitav život (uspješno) trudio da ne postane intelektualac" (o aspiracijama na nekakvu političku moć da se i ne govori), te je uvijek, nerijetko time otežavajući život svojim najbližima, stavljao glazbu ispred svega ostaloga, nije, međutim, nikakva umišljenost, narcisoidnost ili prezrivost; naprotiv, riječ je o skromnosti, jednostavnosti i posvećenosti, proizašloj iz (davnog) intuitivnog uvida kako za glazbu - kao, uostalom, i za u Mladosti često tematizirane osjećaje - "nisu potrebne ni riječi ni iskustvo: ona naprosto jeste".
