To je različito od prvog vala arapskog nacionalizma, koji se prvenstveno brinuo kako otjerati ostatke Britanskog carstva iz regije.
Odbijanje ljudi da ljube ili ignoriraju štap koji ih je šibao tolika desetljeća otvorilo je novo poglavlje u povijesti arapske nacije. Često ponavljana apsurdna neokonzervativistička ideja da su Arapi ili muslimani neprijateljski raspoloženi prema demokraciji nestala je kao papir bačen u vatru.
Oni koji su promovirali takve ideje sada se čine najnesretnijima: Izrael i njegovi lobisti u Euro-Americi, industrija oružja koja žurno pokušava prodati što više može (britanski premijer djeluje kao trgovac smrti na sajmu oružja u Abu Dhabiju), te opsjednuti vladari Saudijske Arabije, koji se pitaju hoće li će bolest proširiti na njihovo tiransko kraljevstvo. Do sada su pružili utočište brojnim despotima, ali kada za to dođe vrijeme, gdje će kraljevska obitelj tražiti utočište? Oni moraju biti svjesni da će ih njihovi pokrovitelji odbaciti bez pompe i ustvrditi da su uvijek preferirali demokraciju.
Gadafi je uništio mogućnost bilo kakve radikalne promjene u toj zemlji, sa strašnim posljedicama kojima svjedočimo svaki dan. Kod kuće je održavao rigidnu plemensku strukturu, misleći da može podijeliti i potplatiti plemena kako bi ostao na vlasti. Ali ne više.
Ako se traži usporedba s Europom, onda je to kao 1848. godina, kada su revolucionarna previranja ostavila samo Veliku Britaniju i Španjolsku netaknute - iako se kraljica Viktorija, misleći na Poveljaše, bojala da će biti drugačije. Pišući nećaku opkoljenom na belgijskom tronu, ona izražava sućut, ali se i pita "hoćemo li svi biti pobijeni u našim krevetima". Uznemirena liježe glava koja nosi krunu ili pokrivala za glavu s draguljima, a ima milijarde pohranjene u stranim bankama.
Baš kao i Europljani 1848. godine, Arapi se bore protiv strane dominacije (prema nedavnom istraživanju, 82 posto Egipćana ima "negativno viđenje SAD-a"), protiv narušavanja njihovih demokratskih prava, protiv elite koju je zaslijepilo vlastito nelegalno bogatstvo, i za ekonomsku pravdu. To je različito od prvog vala arapskog nacionalizma, koji se prvenstveno brinuo kako otjerati ostatke Britanskog carstva iz regije. Egipćani su pod Naserom nacionalizirali Sueski kanal te su ih zatim napale Britanija, Francuska i Izrael, ali bez dopuštenja Washingtona trojka se morala povući.
Kairo se osjećao pobjednički. Probritanske monarhije srušila je revolucija u Iraku 1958. godine, radikali su preuzeli vlast u Damasku, saudijski princ pokušao je udar na palaču i pobjegao u Kairo kada to nije uspjelo, oružane borbe izbile su u Jemenu i Omanu, a puno se pričalo o arapskoj naciji s tri istodobna glavna grada. Nuspojava je bio ekscentričan udar u Libiji koji je na vlast doveo mladog, polupismenog časnika, Moamera Gadafija. Njegovi saudijski neprijatelji uvijek su inzistirali da su puč režirale britanske obavještajne službe, baš kao i onaj koji je doveo Idija Amina na vlast u Ugandi. Sav Gadafijev proklamirani nacionalizam, modernizam i radikalizam bio je predstava, baš kao i njegove sablasne znanstveno fantastične kratke priče.
Izraelski brzinski rat i pobjeda 1967. godine zadali su smrtonosni udar arapskom nacionalizmu. Međusobni sukobi u Siriji i Iraku doveli su do pobjede desničarskih baatista što je blagoslovio Washington. Nakon Naserove smrti i pirove pobjede njegovog nasljednika Sadata protiv Izraela 1973. godine, egipatske su vojne elite odlučile smanjiti gubitke, prihvatile godišnje subvencije od SAD-a u milijardama dolara i sklopile dogovor s Tel Avivom. Zauzvrat, njihov je diktator čašćen kao državnik od strane Euro-Amerike, baš kao i Sadam Husein dugo vremena. Da su ga barem ostavili da ga ukloni vlastiti narod, umjesto ružan i destruktivan rat i okupacija, preko milijun mrtvih i pet milijuna djece koja su postala siročad.
Američka hegemonija u regiji je nagrižena, ali ne i uništena
Arapske revolucije, potaknute ekonomskom krizom, mobilizirale su masovne pokrete, ali nije svaki aspekt života doveden u pitanje. Društvena, politička i vjerska prava postaju predmetom žestoke polemike u Tunisu, ali ne i drugdje. Nisu se pojavile nove političke stranke, što ukazuje na to da će nadolazeće izborne bitke biti natjecanje između arapskog liberalizma i konzervativizma u obliku Muslimanskog bratstva, koje se modelira po islamistima na vlasti u Turskoj i Indoneziji, a zaglavilo je u zagrljaju SAD-u.
Američka hegemonija u regiji je nagrižena, ali ne i uništena. Post-despotski režimi će vjerojatno biti nezavisniji, sa svježim i subverzivnim demokratskim sustavom i, nadamo se, novim ustavima koji će odražavati društvene i političke potrebe. No, vojska u Egiptu i Tunisu će osigurati da se ništa naglo ne dogodi. Velika briga za Euro-Ameriku je Bahrein. Ako se njegovi vladari uklone, bit će teško spriječiti demokratski prevrat u Saudijskoj Arabiji. Može li si Washington priuštiti da dopusti da se to dogodi? Ili će aktivirati oružanu silu kako bi zadržali vehabije kleptokrate na vlasti?
Prije nekoliko desetljeća, sjajni irački pjesnik Muddafar al-Nawab, razljućen skupom despota nazvanim Arapski summit, izgubio je smirenost:
... Mubarik, Mubarik,
Obilje i dobro zdravlje
Faksiraj vijest UN-u.
Kamp nakon kampa i Davida,
Otac svih tvojih kampova.
Prokleti tvoji oci
Trula gomila;
Smrad vaših tijela preplavljuje vaše nosnice ......
O prijetvorni summite
Vođe
Neka vaša lica budu zacrnjena;
Ružni li su vaši opušteni trbusi
Ružne vaše debele guzice
Čemu iznenađenje
Što vaša lica nalikuju oboma...
Summit ... summit ... summit
Okupljaju se koze i ovce,
Prde u ritmu
Neka bude summit
Neka ne bude summit
Neka summit odluči;
Ja pljujem na sve vas
Kraljeve... Šeike... Sluge...
Bez obzira na sve ostalo, arapski summiti neće više biti isti. Pjesniku se pridružio narod.
Tariq Ali
