Nakon Jandrokovićeve protestne note zbog zabrane Thompsonu da pjeva, pa i da se pojavi u Švicarskoj, užarili su se internetski portali od ovakvih i onakvih komentara čitatelja, i to je bilo sasvim očekivano. Vruća tema. Poslije krvavih nereda u Širokom Brijegu užarili su se još i više, toliko da su neki od portala u BiH, čuje se, privremeno zatvorili rubrike s mišljenjima čitatelja, jer je u njima količina nacionalističkog pjenjenja i mržnje postala neizdrživa. Ni u tome nema ništa čudno. Još vruća tema.
Ono što iznenađuje i čudi je da se nitko nije sjetio, ili ja to nisam primjetio pa se ispričavam ako griješim, da poveže ova dva događaja iako u njima ima nešto što doslovce bode oči. To je da je Thompson, jedan od glavnih moderatora i pastira nemirnih uličnih stada, dobio status veleuvažene persone u čiju je zaštitu skočilo na noge lagane cijelo jedno ministarstvo. A da su spomenuta stada poslije širokobrijeških događanja najčešće opisivana kao razulareni čopori, što stvarno i jesu, ali ipak ima nešto duboko trulo u tome da se njima bavi policija, a njihovim duhovnim predvodnicima najsofistiranija tijela državne vlasti.
I naravno da se onda i ta vlast teškim zastorom od brokatne svile ogradila od tih uličnih mahnitanja s krvavim posljedicama, praveći se da s time imaju još i manje veze od spomenutog ustaškog trubadura. Pa zar, pobogu, možeš ih čuti kako cvrkuću, mi nismo eksplicitno i odrešito osudilo ovakvo nasilje? I doista jesu. S tim da je svatko tako, ekslicitno i odrješito, osudio nasilje one druge strane, a o svojoj izbiflao kubik-dva beživotnih ograđivanja, koja, odmah vidiš, nisu ni izrečena s namjerom da budu uvjerljiva.
Vrijeme velikih nacionalističkih projekata prošlo je, živimo u vremenu postnacionalizma, u kojem staro još nije sasvim umrlo, a novo se još nije rodilo. Devedesete su svakako bile gore, jer što može biti groznije od ratova koji su se nizali jedni za drugima po sistemu vezanih marama, ali stoji da je sadašnje stanje u jednome zbilja jednako loše, ili i lošije. Nacionalistički pokreti devedesetih imali su dozu predvidivosti jer su ih vodili neupitni vođe s jasno odabranim ciljevima, i otprilike ih se može usporediti s nabujalim rijekama, koje ipak ostaju u koritu. Danas tih lidera više nema, a sa spomenutom bujicom dogodila se jedna dobra i jedna loša stvar. Dobra je što je vodostaj sada ipak osjetno niži nego devedesetih, ali je loše što se u međuvremenu rijeka izlila, što znači da bujica više nije pod kontrolom.
Da je tako valjda najbolje pokazuje baš primjer Thompsona, koji je svoje zvjezdane trenutke doživio tek poslije Tuđmanove smrti, jer ovaj nije dozvoljavao da se nacionalne strasti razlijevaju stihijno, mimo ciljeva koje on štapski precizno postavio. A bogami ni da netko pomisli da je omiljeniji i popularniji od njega. Zato je čak i Crkvi, koja ima nemjerljive zasluge u njegovom dolasku na vlast, zacrtao granice koje ne smije prijeći, ne dozvoljavajući joj, recimo, da problematizira zabranu pobačaja, kako danas radi. Ukratko, moglo bi se reći da on nikome nije dopuštao da bude veći nacionalista od njega, pa je ratovao, mirio se, potajno domunđavao s Miloševićem itd. kada i koliko je htio.
Sve u svemu to je kroki jedne grozomorne biografije, što njegova i jeste, ali ni oni koji su došli poslije, u Hrvatskoj i šire, nisu nas bogzna kako usrećili. Oni generalno nisu nacionalisti, svakako ne toliki, ali glume da to jesu (tu je najveći ekspert bez premca Milorad Dodik), kako bi mogli spomenutu nacionalističku bujicu usmjeravati gdje treba i kako treba. I dobro im to ide od ruke. Svako podgrijavanje nacionalističkih strasti odlično im dođe kao dimna zavjesa koja prikriva da su novonastale države ekonomski, socijalno, sigurnosno..mnogo gore nego što se ranih devedesetih obećavalo...Osim, naravno, raznoj muteži i sjecikesama, kojima uglavnom i sami pripadaju.
Mase koje se periodično valjaju ulicama danas su mnogo nacionalističkije od elita, posebno političkih, što je obratna situacija od one ranih devedesetih, kada su nacionalističku avangardu činile te elite, a masama je trebalo neko vrijeme da se uklope. Zato sada traže da im se to više honorira, da im se štoviše prizna status partnera, no postnacionalisti na vlasti su previše pod međunarodnom prismotrom da bi im to mogli dopustiti. Osim toga netko mora prihvatiti kakvu-takvu odgovornost za ulična divljanja, a tko će to ako ne navijačke horde koje ih izazivaju. Ne valjda elite koje ih potkuruju i iza kojih se skrivaju. Eto, zato ona početna usporedba Thompsona i širokobrijeških huligana izaziva mučninu, čak i bez obzira što je njihovo divljanje dovelo do ubojstva jednog i ranjavanja nekoliko ljudi.
Uostalom, istraga u svakoj ozbiljnoj zemlji morala bi postaviti pitanje tko je zapravo ubio Vedrana Puljića. Da li zbilja samo onaj tko je povukao okidač, ili i bulumenta dobro umreženih glavonja, koji se uvijek izvuku, a zaslužuju barem isto toliko da im policija pokuca na vrata.
