Ako je nešto obilježavalo Esperanzu Aguirre tijekom njenog političkog života, bilo je to iznenađenje, sposobnost da udari šakom o stol kad se tome nitko ne nada, da stisne uže do kraja, da kaže izravno ono što njeni istovjernici nisu imali hrabrosti reći i, naposljetku, da ode iz politike na malo puta viđen način u suvremenoj španjolskoj demokraciji.

Prije nekoliko dana jedan se republikanski site tragično zavio u crno: "Španjolci, jedina Nada (Esperanza na španjolskom znači Nada, op. prev.) koju smo mogli izgubiti je ova.", stajalo je na natpisu ispod njenog ozbiljnog lica, obilježenog tvrdom političkom crtom. Ovog je tjedna čelična madridska dama iznenadila saveznike i protivnike povlačenjem koje je glasno odjeknulo, u trenutku u kojem nitko nije pretpostavio kraj njenoj političkoj karijeri. Ako je nešto obilježavalo Esperanzu Aguirre tijekom njenog političkog života, bilo je to iznenađenje, sposobnost da udari šakom o stol kad se tome nitko ne nada, da stisne uže do kraja, da kaže izravno ono što njeni istovjernici nisu imali hrabrosti reći i, naposljetku, da ode iz politike na malo puta viđen način u suvremenoj španjolskoj demokraciji.

Podrška privatnom obrazovanju i zalaganje za javno zdravstvo pretvorile su ju u simbol tvrdokornog liberalizma, a otpor progresivnim mjerama socijalističke vlade Joséa Luísa Rodrígueza Zapatera doprinio je jačanju mita o "Thatcherici s kastenjetama"

Ostavka predsjednice Madridske zajednice (La Comunidad de Madrid), očito iz osobnih razloga, ostavila je konzervativnu vladu Mariana Rajoya bez dragocjene pomoći u trenutku najvećeg političkog razdora izazvanog ozbiljnom ekonomskom krizom koja je pogodila zemlju. Oproštaj Esperanze, borbene madridske Thatcherice, ostavlja dubok trag na dotrajaloj španjolskoj desnici.

Esperanza Aguirre e Gil de Biedma, grofica od Murilla i španjolska plemkinja je, kao što i samo pompozno ime govori, kćerka najstarije poluotočke aristokracije. Rođena u poslijeratnom Madridu, 3. siječnja 1952, počela je političku karijeru približivši se ultra-manjinskoj Liberalnoj uniji, organizaciji koja se ubrzo integrirala u španjolski konzervativizam što ga je predstavljao Narodni savez, stranka koja je skupila ostatke frankizma tijekom novog početka demokracije krajem sedamdesetih.

Godine 1983, godinu dana nakon apsolutnog trijumfa socijalista Felipea Gonzáleza na općim izborima, Esperanza je izabrana u madridsko Vijeće. Njen se politički život okrenuo 1987, kada se u potpunosti priključila Narodnom savezu, organizaciji s kojom je još jednom izabrana u odbor Vijeća. S te je pozicije bila protagonist neke vrste demokratskog državnog udara što ga je desnica izvela protiv socijalističkog madridskog gradonačelnika Juana Barranca 1989, čime je započeo dugi period hegemonije desnice u glavnom gradu kraljevstva.

Aguirre je pokušala snažno poduprijeti vladu, i to u trenutku u kojem su razni regionalni konzervativni lideri zaprijetili pobunom protiv permanentne pomoći snažnih banaka i protiv konstantnih dogovora s europskim autoritetima

Od početka je Esperanza bila "desnije" od svojih istovjernika. Kada se radilo o ambicijama, također je bez dileme bila prva. "Želim biti ministrica obrane", izjavila je 1991. za vrijeme obnašanja svog prvog ozbiljnijeg položaja, kada je vodila Gradski centar za okoliš. Ali morala je pričekati do 1996. kad je njen istovjernik José María Aznar, preuzevši funkciju premijera, došao u društvo velikih igrača. Aznar, neoliberal prepoznat po svojim ultrakonzervativnim stavovima, postavio ju je za ministricu obrazovanja. Jednom u rovu, Esperancita, kako su ju zajedljivo zvali neki zlobnici, suprotstavljala se svima: studentima, profesorima, pa čak i ljudima iz filmske industrije, a sve zbog svojih tvrdokornih stavova.

Godine 1999. Aznar je preuredio svoj kabinet i Esperanza je morala napustiti Vladu kako bi se preselila u Senat, gdje je bila imenovana njegovom predsjednicom, postavši tako prvom ženom koja je dosegnula vrh španjolskog Gornjeg doma. Ali vođenje Gornjeg doma bez stvarne moći - nije imala pravo veta na zakone u raspravi - nije zadovoljilo njene ambicije te je 2002. napustila Senat, da bi se potom kandidirala za predsjedavanje Madridskom zajednicom, regionalnom vladom glavnog grada i jednim od najvažnijih centara moći na poluotoku.

Baš kad se činilo da joj je sve pošlo po zlu, na regionalnim izborima 2003. našla se na dvije stolice kako bi osigurala apsolutnu većinu, a koalicija PSOE-a i Ujedinjenje ljevice joj je skoro uništila san. Ali situacija se preokrenula nakon što su se socijalistički zastupnici, pod nikad razjašnjenim okolnostima, povukli s glasanja u regionalnom parlamentu, nakon čega je izbio takav skandal da je bilo potrebno raspisati nove izbore. Tada je Esperancita ostvarila svoj san: dobila je apsolutnu većinu i pretvorila se u željeznu damu, kakva je uvijek i htjela biti.

S te se pozicije borila posljednjih devet godina. Birana je na istu funkciju još dva puta (posljednji put 2011.), a uvijek je pobjeđivala uvjerljivom apsolutnom većinom. Najveći joj je protivnik uvijek bio (veći od socijalista i komunista) Alberto Ruíz Gallardón, madridski gradonačelnik koji predstavlja centralističko krilo Narodne stranke i koji je također imao ambiciju kontrolirati stranku i biti njenim predsjednikom. Par se puta htio odvojiti od Mariana Rajoya, ali mu to nikad nije pošlo za rukom.

Esperanzi su njene ekstremne pozicije pomogle da pređe granice Madrida i preraste u nacionalnu figuru. Podrška privatnom obrazovanju i zalaganje za javno zdravstvo pretvorile su ju u simbol tvrdokornog liberalizma, a otpor progresivnim mjerama socijalističke vlade Joséa Luísa Rodrígueza Zapatera doprinio je jačanju mita o Thatcherici s kastenjetama, koja je sposobna lupiti šakom o stol snagom grofice koja je u politici da pomogne da svijet postane pravedan, ili barem manje nepravedan, što su odlike koje inače ne otvaraju vrata izbornoj pobjedi.

esperanza_aguirre.jpg esperanza_aguirre.jpg

Prošle joj je godine vlastito tijelo namjestilo zamku, a rak dojke prisilio da se suoči sa smrću. Iz te je epizode izišla kao pobjednica, ali cijeli je proces bolesti i ozdravljenja utjecao na njenu odluku da prošli ponedjeljak podnese ostavku, grubo sahranivši vatrenu i razornu političku karijeru. Neki analitičari vjeruju da iza ostavke ima nešto više no što su to osobni razlozi.

Usred snažne ekonomske krize koja je pogodila zemlju i prije silovitog srozavanja konzervativne vlade Mariana Rajoya, Aguirre je pokušala snažno poduprijeti vladu, i to u trenutku u kojem su razni regionalni konzervativni lideri zaprijetili pobunom protiv permanentne pomoći snažnih banaka i protiv konstantnih dogovora s europskim autoritetima.

Sa 60 godina i s 30 godina političke karijere, očito je da bi Esperancita imala još vremena za uhvatiti glavnu nagradu. Ali iz nekog još nepoznatog razloga odlučila je objesiti rukavice o klin. Vrijeme će pokazati je li ova odluka konačna i hoće li se vratiti kad se smire strasti. Možda će jednom netko pokucati na njena vrata i ponuditi joj mogućnost da se popne na najviše postolje, ono kojem je uvijek bez prikrivanja aspirirala i do kojeg, svojim greškama i tuđim uplitanjima, nikad nije stigla: mjesto predsjednice španjolske vlade.

 


Članak je originalno objavljen na Cartamaior.com. (op. ur.)

 

Ključne riječi: Španjolska
<
Vezane vijesti