Knjiga ORGANIZIRANI KRIMINAL (ne)prepoznata prijetnja autora Deana Savića, koji se dvadesetak godina bavi pitanjima iz područja sigurnosti, namijenjena je stručnjacima i znanstvenicima iz područja sigurnosnih studija te kriminalistima, pravnicima i politolozima. S druge strane, riječ je o publicističkom štivu za kojim mogu posegnuti svi koje zanima dublji uvid u inicijalne uvjete nastanka države. Oni su bili pogodni za pojavljivanje aktivnosti poput organiziranog kriminala, korupcije i gospodarskog kriminala a posljedice se osjećaju i danas, unatoč mjerama koje je nametnula Europska unija, što Savić također analizira, kao i formiranje PNUSKOK-a i USKOK-a. Autor trenutačno radi kao voditelj Službe organiziranog kriminaliteta u MUP-ovom Policijskom nacionalnom uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te je viši predavač na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu.
Organizirani kriminal nije uvijek lako dokazati, mjeriti i definirati ali to ga ne čini manjom prijetnjom za nacionalnu sigurnost.Organizirani kriminal nije uvijek lako dokazati, mjeriti i definirati ali to ga ne čini manjom prijetnjom za nacionalnu sigurnost. Na njegove je uzroke i pojavnosti potrebno odgovoriti adekvatnom pravnom, metodološkom i institucionalnom reformom. Koliko je toga učinjeno i na koji način,što je potrebno poboljšati, kakve je standarde nametnula Europska unija, samo su neka od pitanja na koja odgovore traži Dean Savić. Njegova knjiga, koja je na nedavnom zagrebačkom predstavljanju označena kao "otvaranje policije prema javnosti", predstavlja važan znanstveni doprinos ovoj temi. ORGANIZIRANI KRIMINAL (ne)prepoznata prijetnja publicistički je naslov nastao na temelju doktorske disertacija koju je 2012. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu obranio autor koji se pitanjima iz područja sigurnosti na teorijskoj i praktičnoj razini bavi dvadesetak godina.
Primarni predmet njegova interesa su organizirani kriminal i terorizam. U tom je smislu u knjizi organizirani kriminal pozicioniran i opisan u odnosu na terorizam, korupciju i gospodarski kriminal, ali i druge podvrste kriminalnih djelatnosti. Dana je teorijska osnova tog fenomena kao i njegova geneza u različitim zemljama. Ispitana je i razina prijetnje koju organizirani kriminal predstavlja za nacionalnu sigurnost te istraživanja koja se bave percepcijom građana o toj vrsti ugroze. Autor analizira i nastanak i razvoj organiziranog kriminala u Hrvatskoj, što se odnosi na vezu između kriminalnih aktivnosti te vrste i pretvorbe i privatizacije. Naglašava da će vrijeme dati odgovor na dvojbu je li neadekvatna reakcija na organizirani kriminal produkt svjesnog djelovanja političkih elita ili samo rezultat nesnalaženja državnih institucija u turbulentnim vremenima.
Primarni predmet Savićeva interesa su organizirani kriminal i terorizam. U tom je smislu u knjizi organizirani kriminal pozicioniran i opisan u odnosu na terorizam, korupciju i gospodarski kriminal, ali i druge podvrste kriminalnih djelatnosti.
Početkom devedesetih godina u mnogim se tranzicijskim državama vodila rasprava o tome postoji li uopće organizirani kriminal, s obzirom na manjak sudskih presuda koje bi ga dokazale. Reforme su na kraju ipak započete, čemu su pripomogle tranzicijske težnje tih zemalja. Autor navodi primjer Rusije u doba Jeljcina, kada su neki dužnosnici izjavljivali kako ruska mafija ne postoji, što je vrijedilo i za Hrvatsku u drugoj polovici devedesetih. Jedan od političara koji je u Hrvatskoj davao takve izjave bio je bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Penić.
Što se Europske unije tiče, Savić navodi i prigovore nekih autora koji se tiču strogih standarda i kratkih rokova za njihovo dostizanje. Jedna od takvih opaski je da su zapadnoeuropske zemlje imale na raspolaganju najmanje stotinu godina da te standarde postignu te tvrdnja da je EU primijenjivala uniformirani pristup državama kandidatkinjama, pri čemu nije imala u vidu njihove povijesne, kulturne i društveno-ekonomske specifičnosti.
Prilagodbe u pravnom okviru odnose se na promjene u kaznenom materijalnom pravu i procesnom pravu. To znači da je organiziranje u zločinačku organizaciju predviđeno kao kazneno djelo te su izvršeni zahvati u smjeru olakšavanja i ubrzavanja vođenja postupaka, kao i uvođenja novih instituta i instrumenata koji omogućuju lakše otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela povezanih s organiziranim kriminalom.
Regulirana je mogućnost korištenja krunskih svjedoka te su uvedene posebne dokazne radnje poput tajnog praćenja, prisluškivanja, simuliranog otkupa, kontrolirane isporuke, prikrivenih istražitelja i slično. Kao olakotna okolnost u borbi protiv organiziranog kriminala, čak i onda kada ne postoji potpuno zadovoljavajući pravni i institucionalni okvir te izgrađen strateški i taktički metodološki okvir, može se spomenuti činjenica da Hrvatska spada u one države koje su zadržale i neke od alata koje se u nekim zemljama zapadne demokracije smatraju neprihvatljivima. Prigovori koji se, u tom smislu, upućuju vezani su uz stav da se na taj način krše ljudska prava. Neki od takvih primjera su engleska policija koja ima znatna ograničenja u svezi s legitimiranjem osoba ili pak nizozemska policija koja ne zna što je racija, ne može prikupljati obavijesti od građana bez da im formalno dodijeli status svjedoka ili osumnjičenika te ne koristi poligraf.
Ono što se u Hrvatskoj zapravo mjeri nije organizirani kriminal nego kriminal koji spada u nadležnost tijela iz čijeg naziva prividno ispada da su ona zaista zadužena za borbu protiv organiziranog kriminala.
Ono što se u Hrvatskoj zapravo mjeri nije organizirani kriminal nego kriminal koji spada u nadležnost tijela iz čijeg naziva prividno ispada da su ona zaista zadužena za borbu protiv organiziranog kriminala. PNUSKOK-ova je zadaća definirana kao "praćenje i izučavanjepojavnih oblika korupcije i organiziranog kriminaliteta, njihovih trendova i načina izvršavanja", ali nedostaje dio koji bi se odnosio na strategije i metode za njegovu prevenciju. U nastavku opširne analize koja se odnosi na način na koji je formiran PNUSKOK autor zaključuje da on, uz izuzetak četiri operativna ureda, zapravo nije ni formiran nego su postojeće ustrojstvene jedinjice objedinjene pod novim nazivom. Ni USKOK se nije mogao na proaktivan način posvetiti ozbiljnim pojavnim oblicima korupcije, što se negativno odrazilo i na učinkovitost rada u svezi s progonom kaznenih djela organiziranog kriminala. Zbog toga su neki stručnjaci tvrdili da je došlo do svojevrsne zakonske sabotaže. Naime, u slučaju tijela koje je trebalo imati najvažniju ulogu u procesuiranju organiziranog kriminala i korupcije nadležnost je postavljena preširoko zbog čega se gušio njegov rad. Autor piše i o Nacionalnom planu za borbu protiv organiziranog kriminala kojeg odlikuju preopćenite definirane mjere i način planiranja koji omogućuje fingiranje rezultata i stvaranje dokumenata koji su sami sebi svrha.
Otežana vidljivost organiziranog kriminala zapravo onemogućava napore za njegovo suzbijanje. Paradoksalno, što ga je više, to ga je lakše otkriti, odnosno, nije ga teško detektirati onda kada je situacija izmaknula kontroli ali onda je obično teže reagirati. Problem leži i u činjenici što organizirani kriminal teži implantaciji u legalnu sferu, što ga čini dodatno neuhvatljivim, posebice ukoliko se služi političkim sredstvima djelovanja. Autor u zaključku ne odustaje od pokušaja otkrivanja kvalitetnih i općeprihvaćenih modela mjerenja kriminala i organiziranog kriminala te spominje ideju sustava praćenja sigurnosne situacije kroz kvalitetno postavljen sustav skupnih indeksa. Na taj bi način bilo moguće strateški promišljati i usmjeravati aktivnosti prema rješavanju gorućih sigurnosnih pitanja u svezi s cjelokupnim kriminalitetom.
