Teheranski dogovor i američka kontra
19-20/05/2010
Brazilski predsjednik da Silva je poslije Moskve i razgovora sa Medvedevom
doputovao u Teheran. Pridružio mu se i turski premijer Erdogan. Okružena svojim ministrima vanjskih poslova trojka Ahmedinedžad-Silva-Erdogan poslije osamnaest sati intenzivnih razgovora trijumfalno je objavila kako je postignut dogovor o razmjeni 1, 200 kilograma niskoobogaćenoga iranskog uranija za 120 kilograma obogaćenoga do dvadeset posto, namijenjenoga teheranskom Istražnom nuklearnom centru, koji će koristiti tako dobijenu količinu za proizvodnju izotopa što se koriste za liječenje oboljelih od karcinoma. Razmjena će se izvršti pod nadzorom IAEA na tlu Turske. Formula je ista kao ona iz 2009. usvojena od Grupe 5+1, s tim što su sada, umjesto tandema Rusija-Francuske, novi partneri u toj razmjeni sa Iranom Turska-Brazil. Izgledalo je da je brazilskom predsjedniku u dogovoru sa Turskom uspjelo postići ono oko čega su stalne članica Savjeta sigurnosti UN-a bezuspješno natezale mjesecima. Izgledalo je da su sada sankcije koje su gurali Amerikanci postale bespredmetnima.
Dan poslije objave teheranskoga dogovora se oglasila američka državna tajnica Clinton. Priopćila je kako je poslije njezina telefonskoga razgovora sa ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom postignut konsenzus o tekstu rezolucije kojom će se Iranu nametnuti četvrta runda "oštrih sankcija". Savjet sigurnosti UN-a bi ih trebao izglasati slijedećega mjeseca. Prikazala je to kao odgovor Iranu koji "pokušava svim sredstvima izbjeći odgovornost pred međunarodnom zajednicom".
Mislim kako je Amerikance dodatno iziritirala činjenica, a to je zasmetalo i Rusima i Kinezima, zapravo priznatoj petorki nuklearnih sila i stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, što su se u njihov ekskluzivan monopol nad pitanjima nuklearnoga naoružanja i razoružanja, umiješale dvije nenuklearne zemlje - Brazil i Turska - koje bi sada htjele arbitrirati. U ovom mandatu Vijeća sigurnosti obje su njegove nestalne članice (dakle nemaju pravo veta) i po svoj prilici će se usprotiviti dodatnim sankcija. Obje su se osim toga predstavile kao potencijalni posrednici u riješavanju palestinsko-izraelske problematike, puno objektivniji nego što su SAD. Tu se posebno ističe Turska, članica NATO-a, a održava i diplomatske odnose sa Izraelom, sa svojom aktivnom politikom prema svim susjedima i državama regije, uključujući sa Iranom i Sirijom. Već je jednom ranije posredovala u indirektnim pregovorima između Sirije i Izraela, i to bi bila spremna ponovo učiniti. Održavajući jednake odnose sa Abasovom palestinskom upravom i Hamasom, mogla bi također posredovati u izmirenju ove dvije palestinske frakcije, uspješnije nego Egipat koji se svrstao uz Abasa.
Predložene sankcije ne predviđaju blokadu izvoza iranskoga izvoza nafte i plina, što je bila prvobitna američka namjera. To je po svoj prilici bila koncesija Kini. Rusi su pak pridobijeni za ove razvodnjene sankcije drugom vrstom koncesija - vjerojatno obećanjima ratifikacije Sporazuma o strateškom razoružanju nedavno potpisanoga u Pragu i o nastavku razgovora o anti-raketnom štitu u Europi. Dan kasnije je pet ruskih kompanija, ranije na američkoj crnoj listi zbog poslovanja sa Iranom, sa nje skinuto. Svjesna da su predložene sankcije ostale bez najoštrijih zuba, Obamina je administracija objavila kako će dodatno uvesti novi paket vlastitih sankcijea. To su isto najavili njezini saveznici iz EU-a.
Konferencija zemalja potpisnica Ugovora o nuklearnoj neproliferaciji (NPT)
29/05/2010
Blizu mjesec dana je u u svibnju zasjedala Konferencija UN-a potpisnica NPT-a koja svake pete godine raspravlja o izvršavanju preuzetih obaveza. Ugovoru je do sada pristupilo 189 zemalja, uključujući pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a koje posjeduju nuklearno oružje. Otvarajući sjednicu, generalni sekretar UN-a Ban Ki-Moon je ustvrdio kako je nuklearno razoružanje "prioritet međunarodne zajednice", a onda je apostrofirao Sjevernu Koreju (koja je povukla svoj potpis i nije bila prisutna) i Iran (koji je potpisnik). Pozvao je Iran da "ispoštuje rezolucije Vijeća sigurnosti i u potpunosti suradjuje sa IAEA", dok je zatražio od Sjeverne Koreje "pomoći denukaerizaciji Korejskoga poluotoka". Ni jednom riječju nije spomenuo Izrael, Indiju ili Pakistan.
Jedini šef države koji se pojavio na ovoj konferenciji bio je Ahmedinedžad. U govoru delegatima je ustvrdio kako "nuklearna bomba nije obrambeno oružje, već je oružje protiv cjelokupnoga čovječanstva (...) Posjedovanje te bombe ne može biti izvor ponosa, već je sramotno i odvratno. Još je sramotnija prijetnja koristiti se tim oružjem". Obrušio se zatim na Izrael, koji ima na zalihama stotine nuklearnih glava, koji uživa bezuvjetnu podršku SAD i saveznika, koji su mu pomogli doći do nuklearnog naoružanja, i koji prijeti narodima Bliskoga istoka "terorom i invazijama". Kritizirao je i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, koje pričaju o denuklearizaciji svijeta, a same, uz još neke zemlje, imaju arsenale nuklearnoga oružja. Govorio je i o neuspjehu IAEA u zaustavljanju proliferacije nuklearnoga oružja. Delegati SAD, Britanije i Francuske su demonstrativno napustili konferencijsku dvoranu.
Indonežanski je ministar vanjskih poslova Natalegawa, obraćajući se delegatima konferencije, ustvrdio da već "sama činjenica što je Izrael odbio potpisati i ratficirati NPT ugovor izlaže ne-nuklearne zemlje regije nuklearnim prijetnjama".
Kasnije je Hillary Clinton sa iste govornice optužila iranskog predsjednika da "čini sve kako bi skrenuo pažnju s vlastitog nuklearnoga dosjea i izbjegao odgovornost".
Egipatski ministar vanjskih poslova Abul Gheit je cirkulirao delegatima prijedlog za sazivanje međunarodne konferencije koja bi trebala utvrditi načine pretvaranja Bliskoga istoka u Zonu bez nuklearnoga oružja (Free Nuclear Zone - FNZ). To je učinio u ime 118 država članica Pokreta nesvrstanih, kojim Egipat trenutno predsjedava. Vjerojatno odgovarajući na taj prijedlog, istoga je dana objavljena zajednička izjava stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a - Britanije, Francuske, Kine, Rusije i SAD - dakle pet priznatih nuklearnih sila, kojom pružaju podršku planu za stvaranje FNZ na Bliskom Istoku. No, komentirajući nešto kasnije gornji prijedlog Nesvrstanih, američka je državna podsekretarka Tauscher rekla kako je "teško zamisliti bilo kakvu vrstu FNZ na Bliskom istoku u odsustvu paralelnoga mirovnog plana".
Delegati su pri kraju svoga jednomjesečnoga sastančenja u New Yorku jednoglasno usvojili rezoluciju kojom pozivaju generalnoga sekretara UN-a da sazove za 2012. konferenciju bliskoistočnih država o pretvaranje te regije u denukleariziranu zonu, oslobođenu svih vrsta oružja masovnoga razaranja. Poimenično je prozvan Izrael, od kojega se traži da potpiše NPT i otvori svoje nuklearne pogone inspekciji IAEA. Odmah je reagirao kabinet izraelskoga premijera, u čijem se priopćenju kaže kako je rezolucija jako "manjkava i dvolična" jer je izdvojila Izrael, jedinu pravu demokraciju na Bliskom istoku i jedinu kojoj se prijeti uništenjem", dok ne spominje iranske "teroriste", koji rade na proizvodnji nuklearnoga oružja.
Oglasio se i amerčki predsjednik Obama, koji je rekao da "podržava prijedlog za sazivanje konferencije', ali se decidirano ne slaže (strongly disagree) sa izdvajanjem Izraela", te da će se SAD "suprotstaviti svakom koraku koji ugrožava sigurnost Izraela". Njegov je savjetnik za nuklearna pitanja Jones malo kasnije izjavio kako će SAD svoj "pristup konferenciji koordinirati s Izraelom". Kako je sarkastično primijetio jedan komentator - Izrael je za Amerikance još uvijek"sveta krava".
Zvanični je Izrael bio ipak zgrožen. "Amerikanci su žrtvovali Izrael za dokument NPT konferencije", glasi naslov jednoga komentara. U drugom se članku tvrdi kako su Amerikanci "popustili ucjeni nesvrstanih zemalja", koje su prijetile da će onemogućiti usvajanje završnoga dokumenta konferencije. Naravno, Izraelu je jako stalo sačuvati svoj nuklearni monopol i u tomu biti neometan.
No nije došlo do ozbiljnijih poremećaja u američko-izraelskim odnosima, već samo do manjih odstupanja od prakse Bushove administracije koja je automatski podržavala svaki izraelski potez i stav. To više nije unaprijed garantirano. U Obaminoj je administraciji izgleda prevladalo mišljenje kako bi Izrael trebao voditi više računa o širim američkim interesima.
07/06/2010
Na ranije zakazanoj sjednici Vijeća guvernera IAEA u Beču, na čijem su dnevnom redu bila pitanja vezana za iranski nuklearni program, te sirijsko odbijanje dodatnih agencijskih inspekcija njezinih navodnih nuklearnih pogona, arapske su zemlje uspjele nametnuti i raspravu o izraelskom nuklearnom programu. Novi generalni direktor Agencije Yukiya Amano, je pokušao izvrdati, tvrdeći kako je rasprava o
iranskom slučaju urgentna, jer se u Vijeću sigurnosti UN-a upravo razmatra problematika iranskoga nuklearnoga programa, a predložena je i rezolucija o sankcijama, dok Izrael nije potpisnik Ugovora o nuklearnoj neproliferaciji (NPT), pa zato njegov slučaj nije bio na dnevnom redu. No, na kraju nije imao kuda, pa je izraelski nuklearni dosije uključen u dnevni red, ravnopravno sa slučajevima Irana i Sirije. I tu se američki delegat priklonio većini. Poslednji puta se u IAEA raspravljala o izraelskom nuklearnom arsenalu prije 19 godina, no bez ikakvih rezultata, za što su se tada postarale Zapadne zemlje.
Iranski gambit
Teheran je iskoristio prošlotjedni izraelski masakr humanitaraca koji su prevozili pomoć opsjednutoj Gazi i koji je izazvao zgražanje međunarodne javnosti za dolijevanje ulja na vatru. Ova je njegova inicijativa, neki će je shvatiti kao diverziju, vezana za prijedlog sankcija koji se upravo razmatra u Vijeću sigurnosti. Amerikanci tvrde kako je definitivna redakcija teksta rezolucije usuglašena s ambasadorima stalnih članica. No glasanje o njoj će biti odloženo zbog prethodne rasprave o brazilsko-turskom-teheranskom prijedlogu, što su zahtijevale ove dvije nestalne članice.
A evo u čemu se sastoji i kuda vodi najnoviji iranski gambit. Iranski je Crveni polumjesec objavio kako će već krajem ovoga tjedna dva broda humanitarne pomoći s prehrambenih proizvodima, lijekovovima i medicinskom opremom biti upućeni prema Gazi. Par dana ranije je predstavnik vrhovnoga vođe Hameneja ustvrdio kako je mornarica Revolucionarne garde potpuno pripremljena pružiti djelotvornu pomorsku zaštitu konvojima mira i slobode. Drugim riječima, osposobljena je i pripremljena pružiti oružanu pratnju, ne samo gore navedenim iranskim bodovima, već i drugima. E sad, da bi ti iranski brodovi stigli do Sredozemlja moraju, prvo, isploviti iz Perzijskoga zaljeva, kojim krstari američka flota i prema kojemu su se uputile tri izraelske podmornice. Drugo, moraju proći Sueskim kanalom kojega kontroliraju Egipćani.
Da li će uspjeti prebroditi te dvije prepreke? U principu, brodovi su zaštićeni konvencijama o slobodnoj plovidbi otvorenim morima, dok je promet Sueskim kanalom dodatno reguliran posebnom konvencijom, što bi im trebalao osigurati neometanu plovidbu i prolaz kanalom. Napadi izraelskih komandosa na turske brodove Flotiile Slobode i par dana kasnije na irski teretnjak Rachel Carrie, oba puta u međunarodnim vodama, dokazuju da se Izraelci ne obaziru na međunarodno pravo. Ako su napali i oteli civilne brodove što su plovili pod turskim i irskim zastavama, zaplijenili njihove terete, ubijali i maltretirali humanitarce na njima, sigurno se neće ustručavati isto ili još gore postupiti sa iranskim brodovima i "teroristima".
Praktična će prepreka također biti prolaz Sueskim kanalom. Zaštićeni međunarodnim pravom ako brodovi stignu do Sueza morali bi biti propušteni. Promet kanalom je dozvoljen svim uredno registriranim, na vrijeme najavljenim plovilima, koji su uplatili propisanu taksu. Od kada je kanal ponovo otvoren za plovidbu, poslije potpisivanja egipatsko-izraelskiga mira, njime su u oba pravca nesmetano prolazili američki ratni brodovi, neki opremljeni nuklearnim oružjem, a isto tako izraelski. Tu su prošle i one tri izraelske podmornice. Pitanje je kako će egipatske vlasti postupiti?
A što će se dogoditi ako konvoj stigne u vode Sredozemlje i uputi se prema Gazi u pratnji iranskih topovnjača? Hoće li doći do vatrenoga okršaja s izraelskim snagama? Ako do toga dođe, biti će to obostrani casus belli, povod za pravi razorni rat. Do sada su dvije zemlje vodile rat riječima, međusobnim prijetnjama ili guranjem trećih, Amerikanaca u slučaju Izraela, a Hizbulaha i Sirijaca u iranskom slučaju. Izraelci su na sva usta zagovarali preventivni udar na iranske nuklearne instalacije, te pritiskali Libanon i Siriju kako bi ostali po strani. Iranci su prijetli odgovoriti na njihovu agresiju svim raspoloživim sredstvima, najavljujući "smrt Izraela". Glasnogovornik izraelskoga ministarstva vanjskih poslova Palmor je upozorio da je iranska incijativa "čista provokacija", "prijetnja Izraelu" i dokaz da Iran "želi konfrontaciju". Provokacija doista jeste, kao što je i Flotila sobode provocirala pokušavajući probiti izraelsku blokadu Gaze. No, konfrontacija s iranskim konvojem će možda biti i oružana.
Ovih je dana vođa Hizbulaha Nasralah javno je poručio Izraelu kako će na svaki akt
agresije protiv Libanona, rata ili blokade libanonske obale, napada na bilo čiji vojni ili civilni brod što plovi Sredozemljem prema okupiranoj Palestini, biti "metom islamskog otpora". Biti će ciljani i pogođeni izraelski brodovi, a neće biti poštedjen ni Tel Aviv. Podsjećam kako su sami Izraelci digli uzbunu zbog SCUD sustava, koje su navodno Sirijci isporučili Hizbulahu, čije rakete mogu dobaciti do bilo kojega mjesta u Izraelu. Zbog toga se Libanonu već mjesecima prijeti reprizom invazije iz 2006. godine, kada su izraelske snage poslije 22-dnevne kampanje protiv Hizbulaha bile prisiljene na povlačenje. No, dok se prethodno tvrdilo da Hizbulahove rakete i minobačiki projektili prijete iz južnoga Libanona, gdje je u međuvremenu uspostavljena tampon-zona pod kontrolom međunarodnih promatrača i libanonske vojske, sada se inzistira na prijetnjama dalekometnim Hizbulahovim raketama postavljenimu sjevernom Libanonu ili čak u Siriji. Da li takve izraelske tvrdnje najavljuju preventivne udare protiv njihovih pozicija?
Žarište bliskoistočne krize
U središtu izraelske konfrontacije s Iranom, Libanonom i Sirijom, pa sada i Turskom, ostaje problem okupacije palestinskih teritorija, otpora toj okupaciji te blokade Gaze koja je sada izbila u prvi plan. Jednostrana i nikada prekinuta američka podrška Izraelu u njegovo sporu s Palestincima, iako je varirala u intenzitetu i dolazilo do povremenih nesuglasica, također je jedan od uzroka, ne samo rastućega anti-amerikanizma u arapskome i muslimanskom svijetu, već i prijetnja sigurnosti samih SAD-a, njihovim poslovnim interesima, te njihovim trupama i građanima u ovim krajevima. Prethodna Bushova administracija, sa svojom politikom preventivnih ratova i smijenjivanja režima (regime change) koji joj nisu bili po ukusu, te okupacijom Afganistana i invazijom Iraka (lažno optuženoga za posjedovanje oružja masovnoga razaranja), još više je antagonizirala ovdašnje mase. One doživljavaju Izrael kao američku isturenu vojnu bazu, zaduženu za održavanje regionalne Pax Americane. Istovremeno se sve više okreću protiv vlastih vlastodržaca, koje smatraju američkim poslušnicima. To je slučaj Egipta, najznačajnijega američkog saveznika među arapskim zemljama. Nade koje su ulagane u Obaminu administraciju su se istopile. Iako joj je retorika donekle izmijenjena, u praksi američkoga pristupa Bliskom istoku i izraelsko-palestinskom problemu ništa nije krenulo na bolje. Suprotno. Amerikanci su na putu izgubiti dragocijenog regionalnog saveznika - Tursku. Ova je sa svojim oštrim kritikama brutalnosti izraelske okupacije palestinskih teritorija, blokade Gaze, sa ukazivanjem na opasnosti što prijete čitavoj regiji od izraelskoga nuklearnoga arsenala, te ulogom što su odigrali turski humanitarci Flotile Slobode, pridobila arapske mase.
Erdogan je postao simbolom otpora izraelskoj bahatosti. On govori ono što arapske mase žele čuti od vlastih državnika koji nemaju petlje. Naravno, to mu diže popularnost i u Turskoj, gdje vodi rovovsku borbu sa kemalističkim snagama udruženim sa vojnim establišmentom.
Ipak sankcije, ali razvodnjene
10/06/2010
Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je sa 12 glasova, uz protivljenje Turske i Brazila, te suzdržani glas Libanona, novi paket sankcija protiv Irana. Članovi Vijeća su pristojno saslušali argumente stalnih predstavnika Turske i Brazila pri UN-u, a onda odradili ono što su se dogovorili. Sankcijama se proširuje postojeći embargo na isporuke oružja Iranu, transfer tehnologije koja se može iskoristiti za izradu balističkih raketa i inspekciju brodova za koje postoji osnovana sumnja da prevoze nedozvoljene materijale i opremu. Uz to je usvojena lista iranskih institucija kojima su blokirani računi u inozemstvu, zabranjene financijske i trgovačke transakcije, kao i pojedinaca (više iranskih nuklearnih znanstvenika), čiji su računi također zaleđeni i koji neće moći putovati izvan Irana. Ništa osobito i pogotovo ne "osakaćujuće", kao što je najavljivala Clinton. Ambasadorica SAD pri UN-u, Rice (nije Condoleeza), je ipak izjavila kako je učinjen "odlučujući korak" protiv iranskoga nuklearnog programa, a predsjednik Obama dodao kako su to "najoštrije sankcije do sada". Uz to je izjavio kako "priznaje iranska prava", ali da uz njih "idu odgovornosti", no "vrata diplomaciji ostaju otvorena". Seketar za obranu Gates je u jednom intervjuu objasnio da su sankcije izglasane s ciljem "uvjeravanja Irana u neophodnost pregovora".
Više je američkih jastrebova osulo paljbu na Obaminu administraciju jer s ovom rezolucijom "nisu popunjene rupe u sankcijama", što Irancima i njihovim partnerima omogućava eskiviranje postojećih zabrana. Republikanski senator McCain je ustvrdio kako je je rezolucija Viječa sigurnosti "najniži zajednički denominator onih što su je podržali".
Iz Tel Aviva je pristigla iznenađujuća Netanyahuova izjava, koji je odao priznanje
Obaminoj "odlučnosti", zahvaljujući kojoj je "učinjen pozitivan korak". Najvažnija odlika usvojene rezolucije je po njemu - što su "vodeće svjetske sile jasno rekle da se protive iranskon nuklearnom programu". Naravno, nije mogao popljuvati Amerikance, pa je pokušao smiriti loptu. A onda je opalio po Iranu sa sljedećim kvalifikacijama: "Najveća opasnost miru je što je najopasniji režim spreman koristiti najopasnije oružje. Prioritetno je za međunarodnu zajednicu suzbiti te opasnost".
Reagirao je i iranski predsjednik Ahmedinedžad, žaleći se kako se njegovoj zemlji nameću sankcije "i s lijeva i s desna" (još je ranije krtizirao Rusiju, no poštedio Kinu). A za same je sankcije rekao kako "neće naškoditi Irancima", te da se "mogu baciti u smeće kao upotrebljena maramica".
Ruski ministar Lavrov je našao shodnim objasniti kako se izglasane sankcije ne odnose na isporuku sustava S-300 defanzivnih protuavionskih raketa dogovorenu s Irancima još prije par godina. Osim toga je naglasio kako se s Iranom nastavljaju razgovori o nuklearnoj suradnji. Požalio se kako je predsjednik Ahmedinedžad bio prihvatio, pa iznenada otkazao sudjelovanje u radu summita Šangajske organizacije za suradnju (SCO), grupacije šest zemalja Središnje Azije, Rusije i Kine, u kojoj Iran ima status promatrača, koji će uskoro sastati u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana. Na dnevnom mu je redu situacija u Afganistanu. U Teheranu je nekako istovremeno objavljeno da će Ahmedinedžad putovati u Kinu, gdje će obići Šangaj-Expo.
Što zapravo hoće Washington?
12/06/2010
Obamina se administracija nije upustila u prethodno opisani iscrpljujući diplomatski maraton samo zbog brige o izraelskoj sigurnosti, niti zbog odvraćanja Tel Aviva od preventivnog udara na iranske nuklearne pogone. Ratna konfrontacija s Iranom nije bila ni na dnevnom redu Bushove ekipe duboko zaglibljene u ratove u Iraku i Afganistanu. Cheney, Rumsfeld i njihova neokonzervativna kohorta, koji su tada
dirigirali američkom vanjskom politikom, ipak su shvatili kako bi to bilo preopasno i za sam SAD. Prvo, sa jednokratnim napadom na iranske ciljeve, ne bi se riješio problem teheranskog nuklearnog programa, a izazvao bi se rat sa nesagledivim posljedicama. Najgore, rat bi, možda na duži rok, blokirao izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva i izazvao do sada neviđenu svjetsku energetsku krizu. Kopnena invazija i okupacija zemlje sa 75 milijuna stanovnika, naravno, nije ni razmatrana. Drugo, novi ratni požar, uz već postojeća žarišta, od okupirane Palestine, preko Iraka do Afganistana, mogao bi zahvatiti čitavu oblast širega Bliskog istoka, kojoj pripadaju i bivše sovjetske republike Središnje Azije i Kavkaza te Pakistan, a zbog spora oko Kašimira ni Indija ne bi bila pošteđena. Zato se Bushova ekipa, uz pomoć Britanaca i Pakistanaca, opredijelila za destablizaciju iranskoga režima, financirajući unutrašnje subverzije, vjerujući kako bi teheranski teokrate mogli biti srušeni unutrašnjim prevratom. Recept je uspješno isproban 1953. godine, kada je državnim udarom srušena legalno izabrana vlada Muhamada Mosadika, pa bi se možda mogao ponoviti. U Bushovo su vrijeme takvi prevrati prozvani "obojenim revolucijama". Obamina je ekipa vjerovala kako će prošlogodišnji protesti na izborima izigrane iranske oporbe i "Zeleni pokret" koji se iz njih iznjedrio dovesti do promjene režima (regime change). Međutim to se do sada nije dogodilo. Naprotiv, ojačalo je režimske tvrdolinijaške snage čiji je Ahmedinedžad istureni predvodnik. A nuklearni program kojega ove guraju je pretvoren u jedan od osnovnih instrumenata kojima vlasti, braneći nacionalni interes, dokazuju svoj legitimitet.
No, postoji i puno važniji aspekt američkoga animoziteta prema Islamskoj republici, stariji od njezina nukleranoga programa i prve Ahmedinedžadove predsjedničke inauguracije 2005. godine. Datira od 1979. godine i uspostavljanja Islamske republike, koja je bila najavila rat dvojici "Satana" - SAD-u i SSSR-u. SSSR je u međuvremenu nestao i ostao je samo jedan "Satan" - Amerika. Rušenje šaha Reze Muhameda je pokvarilo američke račune na Bliskom istoku i, mada su se planovi mijenjali, Washington se nikada nije pomirio sa novim stanjem stvari. Smjenjivali su se predsjednici i njihove administracije, ali neprijateljstvo prema Iranu je ostalo. Bushovim riječima - Iran je bio i ostao opasnim članom "Osovine zla". Nikako se ne uklapa u američke bliskoistočne planove. Doživljavao se i dalje kao remetilački faktor i prijetnja. Washingtonu je doduše dobro bila došla iranska neutralnost u vrijeme rata za oslobođenje Kuvajta, te njegova indirektna podrška rušenju talibanskoga režima u Kabulu i Sadam Huseinove strahovlade u Bagdadu, ali je animozitet ostao. Najbolja prilika za normalizaciju bilateralnih odnosa s Teheranom u vrijeme Hatamijeva predsjedničkoga mandata 1997.-2005. je propuštena. Iran je i dalje bio guran u čošak, vještački izoliran od arapskih susjeda. Upravo je zbog toga umjereni Hatami izgubio izbore 2005. i morao prepustiti predsjedničku palicu tvrdolinijaškom Ahmedinedžadu. Usprkos Obaminim ranijim izjavama kako umjesto politike
konfrontacije želi "angažiranje" (engagement) do toga nije došlo. Dapače, pritisci su eskalirali u posljednjih godinu dana.
I što sada? Rekao bih da će se američko-iranski hladni rat nastaviti, ukoliko ne dođe do izraelsko-iranskoga vrućeg okršaja. A nastaviti će se, po svoj prilici, i nuklearna trakavica u trouglu SAD-Izrael-Iran.
Kasnije dopisano: objavljeno je kako je ruski premijer Putin u razgovoru sa Sarkozyjem u Parizu izjavio kako sankcije UN-a obavezuju Rusiju, te da će isporuka SS-300 sustava biti odložena."
(Kairo, 11/06/2010)
