Svibanj je lijepa riječ, kao što je i mjesec maj lijep. Poremećena klima nam ipak javlja, maše nam granama i krovovima da joj je loše. Vidimo mi to i ne marimo, znamo da joj je loše no nismo to povezali da to znači da je i nama loše jer, a to je ključ, smo mi loši prema njoj, klimi, planeti Zemlji, Gei, živom organizmu čiji smo mi mali ali destrukciji najnaklonjeniji dio.Zašto slavimo ratove, zašto samo neke, zašto branimo njihovo dostojanstvo? Mnoštvo je odgovora, nastojim ih razumjeti ali ne i prihvatiti, zanimaju me oni slabo vidljivi. Ima jedan, meni važan -zato jer slaveći rat osiguravamo da ga se neće propitivati
Svibanj ili maj? Reci mi kako "se kaže" pa ću ti reći jesi li za ustaše ili partizane. Nije baš tako, više, ili nije baš tako, još. Prošlost i sadašnjost. Povezani kao mi i klima, luda.
Jučer je bio Međunarodni dan prigovarača savjesti, ljudi koji ne žele sudjelovati u ratu, kojima je mrsko oružje, ne žele ubijati, to je moj dan i mnogih mojih prijatelja/ica. Biti protiv ubijanja ne znači odbiti samo pucanje iz puške, bacanje bombe, to znači odbijanje podrške ratu kao takvom. Tu sad već dolazimo u problem, jer načelno biti protiv rata jeste ok, ali biti protiv "svog" rata nije.
Kako danas u Hrvatskoj biti protiv Domovinskog rata? Samo pitanje izaziva nelagodu. Smije li se to uopće pitati? Nije li samo postavljanje pitanja neprijateljski čin? Ima li sličnosti s pitanjem Kako danas u Hrvatskoj biti protiv Narodno oslobodilačkog rata?
Ovdje je odgovor drugačiji: Lako. Neki su nam ratovi mili, a neki nisu, to valjda tako ide. Po kojem kriteriju? "Našeg" stradanja, naše uloge, okrutnosti, ispravnosti pozicije obrane humanosti, slabijih, nemoćnih, drugačijih? Kriteriji su važni, točnije oni su važan alat naših vrijednosti, naše spremnosti da sagledamo Svijet šire od "nas samih", naše sposobnosti da pokažemo empatiju za druge. Zašto? Odlično pitanje, nadam se da niste vjernica/k kada to pitate, naime ako jeste tada svakako znate odgovor, u temeljima je svake religije.
Zašto slavimo ratove, zašto samo neke, zašto branimo njihovo dostojanstvo? Mnoštvo je odgovora, nastojim ih razumjeti ali ne i prihvatiti, zanimaju me oni slabo vidljivi. Ima jedan, meni važan - zato jer slaveći rat osiguravamo da ga se neće propitivati.
Propitivanje, što je to? Proces saznavanja, učenja ili proces rušenja? Zašto ne oboje, ako tako treba biti. Nije problem u rušenju istina, a pogotovo "istina", ključ je kako to radimo, čak važnije od motivacije, način propitivanja je sve. Svakako ne onakav kakav nam večeras nudi nacionalna televizija s dokumentarcem Macelj – Titovo stratište.
Ovdje je odgovor drugačiji: Lako. Neki su nam ratovi mili, a neki nisu, to valjda tako ide. Po kojem kriteriju? "Našeg" stradanja, naše uloge, okrutnosti, ispravnosti pozicije obrane humanosti, slabijih, nemoćnih, drugačijih?
Jako bih volio da se varam, no najava mi jako zvuči kao objava nove, konačne, jedine istine, ne kao napor sakupljanja mozaika koji tvore istinu o Macelju 1945. Što znamo, što ne znamo, koji su nam izvori, ima li drugih, koliko im se može vjerovati, moramo li još nešto saznati, kontekst, poznamo li ga, koliko smo spremni čuti drugoga a koliko žedni reći svoje ? Niz pitanja. Niz uputa kako tragati za istinom, koliko god ja imao odbojnosti prema ideji da postoji samo jedna istina, ne postoji.
Svaki se zločin treba, mora ako se može, rasvjetliti, iz njega pouku izvući, s njom slijedeći spriječiti. Svaki. To je bitno. Ne može se rasvjetljavati Macelj, a okretati glavu od Ahmića. I nije to plac da biramo, zločini su nam kao lakmus, koji zločin ćemo tolerirati, koji ignorirati, koji slaviti, koji osuditi. Nije to ni plac ni samoposluga. I ne radi se tu niti o Macelju, Škrabrnji, Štrpcima, ... radi se o meni, niti čak o nama, nego o meni kao osobi, ako to jesam uopće.
Razlikovanje života i smrti, zla i dobroga, nasilja i ljubavi, mira i rata, to nas čini osobom, ličnosti. Ne u kategoriji "nas" i "njih" s nužnim "što su oni nama napravili" već o mojoj vlastitoj sposobnosti i odluci da razlikujem što smijem činiti a što ne smijem. O odluci, mojoj, ničijoj drugoj, Mogao je izbjeći svoje ubojstvo Josip Reihl Kir, biti danas još živ, nitko ga nije tjerao da na barikadama, nenaoružan pregovara s 'pobunjenim Srbima'. Mogao je, čak su mu mnogi, moćni i manje moćni to savjetovali, naređivali.
Nije ih poslušao jer druge poslušati je samo izgovor, nikada ne djelujemo zbog drugih, uvijek samo zbog sebe. Josip Reihl Kir nije želio izgovor, želio je biti u skladu sa sobom samim, sa svojom savješću, Zato je i danas njegov dan, savjest mu je svakim satom govorila da je "Ne ubij" temelj života. Propitivanje, što je to? Proces saznavanja, učenja ili proces rušenja? Zašto ne oboje, ako tako treba biti. Nije problem u rušenju istina, a pogotovo "istina", ključ je kako to radimo, čak važnije od motivacije, način propitivanja je sve
Kada u maju, svibnju vidimo obljetnice, dane rođenja i smrti bivših političara, državnika, uz ratove vezane datume, oni nisu tu da se njima bavimo. Bar ne na način da sebe iz tog bavljenja izostavimo a još manje da se njima bavimo selektivno, namjerno ili prirodno izbjegavajući uključivanje drugih. Ljudi. Taj pojam je bitan, drugi ljudi.
Zanima li nas mišljenje drugih? Koliko smo otvoreni drugačijem? Kako argumentiramo svoje viđenje? Vodi li nas mržnja ili ljubav? Pomažu li mi određeni datumi da budem bliži sam sebi i svimBleiburg nam stiže ovih dana, nismo ni primjetili da smo ga ukrali ljudima koji u njemu žive.
Žive u Bleiburgu i nije im draga ta naša krađa, ti ritualni odlasci tamo u kojima njih ne vidimo, jer zbog njih tamo ne idemo. Što se nas tiče mogu i ne živjeti tamo, zapravo i nije loša ideja, neka odu, što će tamo, to je naš Bleiburg, samo naš. Bleiburg figurira kao simbol, isključivo to, i ovih dana trpi pokušaje 'rebrandiranja'. Kako će izgledati u nedjelju, kako iduće godine, hoćemo li ga preseliti u Udbinu?
Misa je na Bleiburgu važan dio ceremonije, kakva će biti? Pa kakva bi i mogla biti misa Crkve izrasle na učenju Isusa iz Nazareta, s razumjevanjem, praštanjem, osnažujući pomirenje. Samo takva, sve ostalo je nešto drugo, nimalo sveto niti kršćansko.
Kamo idemo i idemo li tamo zajedno? Pravo pitanje, za sve kojima je teško, nemoguće, sebe izvan mase spoznati, odluke u svoje ime donositi, svoj život voditi, samo svoj, poštujući pravo svih drugih da to isto rade. ljudima ili da pobjegnem? Koga vole sretni ljudi, domovinu ili konkretne osobe ? Ili nešto treće? Prirodu? I klimu.Bleiburg figurira kao simbol, isključivo to, i ovih dana trpi pokušaje 'rebrandiranja'. Kako će izgledati u nedjelju, kako iduće godine, hoćemo li ga preseliti u Udbinu?
Zašto nam je tako teško odustati od mržnje, od gnjeva što postoje drugačiji. Nikako da odustanemo od prošlosti koju ne možemo promjeniti iako to silno želimo,dok istodobno nimalo ne učimo nje . Zato se i vrtimo u krug, vraćamo se u 90e, u 40e, u 1800e, u 1500e, u stoljeće sedmo. Ne vraćamo se samo zato jer se bojimo budućnosti, niti zato jer se ne znamo postaviti prema izazovima sadašnjosti. Vraćamo se po odgovore na pitanja
Tko smo mi? Kamo idemo? I tu je problem, jer tražimo odgovore u kategoriji kolektiva, koji nije jasno određen, još manje je lako opisiv a ponajmanje je homogen. Narod, što je to, tko je to? Instanca između ja i svi ljudi, prepreka moje povezanosti sa svim drugim bićima, moj izgovor za ubijanje u slijedećem ratu?
U kojem su obljetnice samo prilika da više budem svoj, savjesti svojoj vjeran, koja mi neće prigovarati što ju izdajem. Pomirenje i nije ništa drugo do li dolazak do sebe samog, a onda je to i do svih drugih ljudi.
