Iako se danas tvrdnja o povezanosti nečijeg kreveta (ili podruma opremljenog opskurnim pomagalima) s tvorničkim normama i prekovremenim satima može činiti pretjeranom, iz potresnih primjera Reichove kliničke prakse doista proizlazi da je 1930-ih godina u Njemačkoj, pogođenoj krizom i nacizmom, to bio problem
Manje zlosretno političko loptanje propatila je i Jelena Glišić, čija je stražnjica u spotu HTZ-a 2010. godine izazvala veliku javnu raspravu, a kojoj možemo biti zahvalni upravo njoj samoj; svima nam je, naime, dozvolila da o njoj pričamo u finom društvu, a da nam ne bude neugodno. Prva je krenula tadašnja premijerka Jadranka Kosor koja je pokušala marketinškoj industriji oduzeti omiljenu igračku. Reagirajući na sporni kadar, Kosor je, kako piše Jutarnji list, predložila da se iz spota u kojem se govori o turističkim vrijednostima "izostavi kadar dijelova ženskoga tijela jer je to na neki način seksistički".
Foto. Occupy Wall Street
zizek.png
Represivna patrijarhalna obitelj, tvrdio je Reich, stvara osobe koje reproduciraju vladajuću ideologiju
Kad o referendumu o uvrštanju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav emotivno pred kamerama raspravljaju Sandi Blagonić i netko iz Crkve, dižući gledanost, ima li to smisla?
Prema Juergenu Habermasu, racionalna javna debata, odrađena po određenim kriterijima, trebala bi iznjedriti nekakav zajednički dogovor, no svakom je jasno da smo u Hrvatskoj, koja ni po čemu nije europski izuzetak, daleko od takvog ishoda. Vjerovanje da se strast kao konstitutivni element politike može tek tako iz nje isključiti najblaže je rečeno naivno. Tvrditi da je politika, piše belgijska politologinja i teoretičarka agonističke demokracije Chantal Mouffe, racionalni proces, znači izbrisati čitavu jednu dimenziju moći i antagonizama, suštinski političkih i inherentnih za odnose u društvu, što može imati katastrofalne posljedice za demokratske institucije. U politici se, smatra Mouffe, radi o kolektivnim identitetima, i određena razina konflikta, kao što su ulični prosvjedi, nužna je, jedino moguća pa čak i poželjna. Nadovezujući se na pojam konstitutivnog drugog Jacquesa Derride, koji tvrdi da je svaki identitet, pa i onaj kolektivni, posljedica čina nasilja i isključivanja, te na ideju Ernesta Laclaua, da moć nije vanjski odnos dvaju ranije definiranih identiteta, već konstituira identitete same, Mouffe tvrdi da je bolna točka tzv. političkog liberalizma skrivanje antagonističkih elemenata, zamišljanje društva kao sređenog sistema bez represije, nasilja i moći. Sistemi društvene organizacije, tvrdi Laclau, imaju za cilj smanjiti razinu neodlučivosti, ali kako su antagonizmi njen konstitutivni dio, ultimativna neodlučivost svake odluke nikad se neće moći do kraja sakriti, a koherentnost postići samo ako se ono drugo potisne. Stoga je svaki konsenzus, tvrdi Laclau, neovisno po kakvom je pravilu do njega došlo, dimenzija prisile. Umjesto uklanjanja tragova represije, piše Mouffe u Povratku političkog, za demokratsku politiku ključno je da se takvi sukobi gurnu u prvi plan, učine vidljivim, kako bi stupili u polje odmjeravanja snaga. Kad je u pitanju odnos države prema različitim koncepcijama dobra u društvu, nastavlja, on se ne smije ograničiti na sadašnje političke subjekte i njihov pojam dobra, nego se pozabaviti pitanjem njihovog nastanka. Rješenje nije u konsenzusu nastalom kroz racionalnu debatu, nego jačanju vjernosti prema demokratskim institucijama kroz identifikaciju s njima, i to tako što će se u što većem broju društvenih odnosa stimulirati diskursi i prakse koje stvaraju pozicije demokratskog subjekta. Treba se, piše Mouffe, pomiriti s nepomirljivom pluralnošću vrijednosti, ne inzistirati na dijalogu te razmišljati samo o modusima zauzdavanja nasilja. Događaji poput povorke ponosa ili skupova potpore opciji "protiv" upravo su odgovor na nasilje prema manjinskim zajednicama, i to institucionalno i kulturno. Takve javne manifestacije čine vidljivom pluralnost vrijednosti, polako zauzimaju javni prostor i postavljaju nove standarde u neprijateljskom okruženju. Doduše, nisu svi suvremeni politolozi skloni glorifikaciji sukoba. Primjerice, Pierre Rosanvallon u teoriji protudemokracije tvrdi da kombinacija razočarenja u politiku i građanskog aktivizma povećava raskol civilnog društva i izabranih institucija te vodi u političku atrofiju. Civilno društvo, tvrdi Rosanvallon, crpi resurse i moć iz izabranih institucija, a po svojoj je prirodi nesposobno pružiti koherentnu alternativu.
Moram priznati da sam, kao lokalac, bio ponosan pročitavši da je baš Labin bio grad s najviše glasova "protiv" na referendumu o ustavnoj definiciji braka, iako dvojim da to ima suštinske veze s tolerancijom. Radi se prije o stranačkoj konstelaciji i malom odazivu, tj. (ne)uspješnoj motivaciji birača. Prvo, dvije najjače grupe - koalicija vođena IDS-om i oporbeni SDP, bile su protiv, HDZ je izgubio vijećnika, pa zapravo opcija "za" može biti zadovoljna rezultatima. Da je pitanje glasilo "biste li istospolnim zajednicama dozvolili usvajanje djece" ili "želite li istospolne partnere za susjede", usuđujem se prognozirati da rezultati ne bi bili tako drastični.
Moram priznati da sam, kao lokalac, bio ponosan pročitavši da je baš Labin bio grad s najviše glasova "protiv" na referendumu o ustavnoj definiciji braka, iako dvojim da to ima suštinske veze s tolerancijom
Novi društveni rascjep (možda i u Rokkan-Lipsetovom smislu) na kojem će se testirati tolerancija u Istri neće biti toliko vezan uz LGBT zajednicu, koliko uz redistribuciju resursa i privilegija vezanih uz javna dobra u turizmu i drugim lukrativnim djelatnostima, a koja se polako ali sigurno događa. U eseju Organizirani interesi u Hrvatskoj iz 1995. godine, objavljenom u časopisu Erasmus, Nenad Zakošek prepoznao je klijentelizam kao ključan oblik partikularističkog organiziranja interesa u Hrvatskoj, s time da razlikuje dva tipa. Prvi je vezan uz stvaranje masovne klijentele vladajuće političke elite (u to vrijeme odnosilo se to na HDZ-ovu nomenklaturu i prognaničke i veteranske udruge), a drugi se odnosi na "proces distribucije privilegija i posebnih beneficija samim članovima političke elite, njihovim obiteljima i srodnicima te bliskim pomagačima". Klijentelizam se, piše Zakošek, temelji na specifičnim lojalnostima (etničkim, klanskim, lokalnim) i/ili korupciji, a osnovne su mu značajke da se interesi mogu ostvariti samo kroz vezu sa specifičnim patronom, dok s druge strane posjednici političkih funkcija prisvajaju instrumente moći za gradnju privatne klijentelističke mreže. Ukratko, zaključuje Zakošek, klijentelizam je oblik organiziranja interesa gdje "ne postoji ni građansko društvo ni moderna država".
Sredstva za objavljivanje ovoga članka osigurana su putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima (op. ur.)
