Kamo je odvelo takvo razmišljanje nekoliko desetljeća kasnije - ne treba trošiti riječi. Međutim, ono što Forela povezuje s današnjom Hrvatskom predano je uvjerenje u nužnost unaprijed definirane društvene ili državne intervencije u pitanje dječje i adolescentne spolnosti. A sličan entuzijazam prema organiziranom pristupu tinejdžerskom međunožju implicitno povezuje i dva današnja suprotstavljena tabora u borbi za spolni odgoj, o čijim je razlikama dosta rečeno, ali je nekako izmaklo ono što ih povezuje, a to je da ne samo da ne niječu potrebu uvođenja spolnog odgoja u škole (iako ga različito nazivaju ili guraju pod skute drugih predmeta - vjeronauka ili biologije), već se isto tako nigdje ne protive nadležnosti obitelji na tom polju. Ustavni je sud doduše prigovorio Jovanovićevu Kurikulumu zdravstvenog odgoja "da nije na uravnotežen način uskladio sadržaje....s ustavnim pravom i slobodom roditelja u odgoju djece", ali prije će biti da je izostavljanje obitelji simbolička protuteža prevladavajućem desnom diskursu u hrvatskoj javnosti. Jer ako je cilj kurikuluma MZOS-a da mladi stasaju u "zdrave, zadovoljne, uspješne, samosvjesne i odgovorne osobe", tko bi se takvima usudio uskratiti pravo na odgoj vlastitog podmlatka?
onania.jpg
Dječja prava kategorija su novijeg datuma. Baš kao i tabu njihove, odnosno adolescentne spolnosti. Djelomice to otkriva i prilično nonšalantan Forelov opis pedofilije u poglavlju Spolna patologija. "Mogli bismo raspravljati", piše Forel, "zaslužuje li uopće ta kategorija (pedofilija, op.a.) posebno obrazloženje, jer je podosta spolnih atentata na djecu, ako ne i većina, samo posljedica staračke ludosti ili zloupotrebe dječje nevinosti za zadovoljenje inače normalnog spolnog nagona". Forel doista priznaje da postoje i oni koje istinski privlače osobe bez izraženih sekundarnih spolnih karakteristika, ali ga od mentalnog stanja djeteta više brine što takve osobe trpe "nervozu i duševnu obamrlost", a radi se nerijetko o "umjetnicima, finim ljudima", čiji genetski potencijal, indirektno sugerira Forel, ostaje neiskorišten. Dakle, ne samo da je nepriličnih intervencija od strane odraslih bilo, već se tome nije pripisivao veći krimen.
Početkom 17. stoljeća, piše Michel Foucault u analizi viktorijanskog društva, još je uvijek postojala određena otvorenost prema seksualnosti. Riječi su se javno izgovarale i stvari radile bez pretjeranog skrivanja. Bilo je to vrijeme, piše Foucault, "besramnog govora", "pokazivanja i miješanja tijela", "otvorenih prekršaja". Cijelo vrijeme uokolo su trčkarala "znatiželjna dječica", koja su sve to gledala ili oponašala, a odrasli bi se smijuljuli. Zakoni o opscenosti bili su labavi, kuće su bile jednostavne potleušice, a ukućana mnogo. No, vrlo brzo nešto se promijenilo. Dobrostojeće građanske obitelji konfinirale su seksualnost unutar četiri zida, uključile ju u prokreaciju i ekonomsko planiranje, a jedino legitimno mjesto njenog prakticiranja bila je roditeljska spavaća soba, po mogućnosti što dalje od dječjih očiju. Posljedično, piše Foucault, izbjegavanje dodira s tuđim tijelom, kao i tipičan pompozni govor u višim su slojevima postali društvena norma. Ovakvo integriranje seksualnosti u obitelj, tvrdi Foucault, postalo je tada dio kapitalističkog sustava, baš kao i nepisani zakon šutnje o seksu u visokom društvu, ali isto je tako došlo do premještanja zanimanja države s podanika kao pojedinca na populaciju, s njenim ekonomskim i biološkim karakteristikama. Nešto kasnije, u 18. stoljeću dolazi do još jedne zanimljive, donekle suprotne pojave - multiplikacije diskursa o seksu. Ne samo da se o njemu govori kroz pravo, biologiju i medicinu, već ulazi u obrazovni sustav. Država počinje kodificirati ispravne oblike seksualnog ponašanja kroz ovlaštene učitelje, liječnike, ali i same roditelje, koji postaju polaznici predavanja. Istovremeno, dječja i adolescentna seksualnost, piše Foucault, postaju bojno polje na kojem se reflektira čitav niz odnosa moći u društvu. Jedna od odgojnih preokupacija tipične građanske obitelji postaje sprječavanje masturbacije podmlatka.
Svijet od kojeg je građanska obitelj štitila podmladak bio je dakle neposredan u deriviranju zadovoljstva iz tjelesnih potreba, brutalan, nemaran, bez velikih razmišljanja, ali i neotesano sretan. Ako je netko prekršio zakon - kaznilo bi ga se (pod)jednakom mjerom: oko za oko, zub za zub, tijelo za tijelo (za razliku od kasnijeg preodgoja, što lijepo opisuje Foucault u kontekstu biomoći u poglavlju o kaznama i osuđenicima), ali bez nekog inzistiranja na sramu i uviđanju krivnje. Sram i krivnja, primjećuje Norbert Elias u knjizi O procesu civiliziranja, došli su kasnije. Uspoređujući propise o lijepom ponašanju od 16. do 18. stoljeća, naručito one koje se tiču uriniranja, defekacije i ispuštanja vjetrova, Elias pokazuje kako je jedan dio procesa civiliziranja na Zapadu zapravo tekao kao "dizanje praga srama". Primijećuje, međutim, još jedan zanimljiv detalj - najprije su stigle zabrane, a tek kasnije racionalna (zdravstveno-sanitarna) objašnjenja. Privola djece na poštivanje društvenih pravila od strane roditelja u najširim slojevima najprije je tekla teološki ("nemoj to činiti, jer kad ne gledam ja, gleda anđeo"), da bi tek desetljećima kasnije ustuknula pred higijenskim objašnjenjem. Međutim, primjećuje Elias, dio higijenskih odredbi bio je samo kvaziracionalno opravdanje jednog posve banalnog osjećaja gađenja roditelja. Drugim riječima, postojao je neki bazični odnos moći, koji je najprije legitimiran kroz religiju, a kasnije znanost. Još je zanimljivije da je dobar dio ljudi koji su svoju djecu odgajali higijenom, sam bio odgajan anđelima, no infantilna su kondicioniranja ostala negdje duboko u nesvjesnom. Budem li zvučao pornografski ili uvredljivo, unaprijed se ispričavam, ali ne bih stavio ruku u vatru da odbacivanju Jovanovićeva kurikuluma nije kumovala i kakva šiba po dupencetu uvažene sutkinje ili suca Ustavnog suda.
Unutar razdoblja od dvjesto godina u Europi je koincidiralo nekoliko procesa. Od relativno javne i neopterećene aktivnosti najširih slojeva seks se gura privatnu, strogo kontroliranu sferu. Tijela osuđenika se ne kažnjavaju odmazdom, nego preodgajaju, i to kroz devetosatni svakodnevni fizički posao. Kapitalizam uzima maha u zapadnoj Europi. Masturbacija od nebitne biblijske dosjetke prerasta u bolest neradnika i lijenčina. Seks prodire u medicinu, pravo, biologiju, školstvo... Dok država mjeri populaciju, pišu se znanstvene teorije o ispravnom i neispravnom razmnožavanju. Za razliku od političke poruke, krajem 18. stoljeća, uoči otkrića fotografije, pornografijom postaje ono što izaziva seksualno uzbuđenje i ometa kućanske i ine poslove. Naročito se to odnosi na žene koje čitaju erotske romane i snatre, te zanemaruju odgoj i kuhanje (muškarci nisu problem jer odlaze na posao te povremeno u javne kuće). U 20. stoljeću, pornografija više neće biti riječ, nego samo slika ili film. Područje subverzije proširilo se s riječi na tijelo, njegovu neprikladnu upotrebu ili vjeran (foto/video) prikaz takve upotrebe. Od usamljeničke subverzije (koja i danas postaje bolest ovisnosti tek kada počinje remetiti svakodnevne obaveze) opasnija je samo artikulacija oslobodilačkog programa koji spaja politiku i biologiju, što će na svojoj koži osjetiti utemeljitelj orgonske terapije i autor Sexpola Wilhelm Reich.
Sredstva za objavljivanje ovoga članka osigurana su putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima (op. ur.)
