Od romske kulture do ciganske sudbine

Istraživanje Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: identitet, socijalna distanca i iskustvo diskriminacije dio je projekta Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma kojeg su za Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina provodile tvrtka Ecorys i Centar za mirovne studije. Kako bismo saznali nešto više o identitetu Roma i koliko su aspekti identiteta, distance i diskriminacije važni pri uključivanju romske nacionalne manjine u Hrvatsko društvo, razgovarali smo s dvoje autora publikacije, Danijelom Lucić i Nikolom Rašićem.

Kao docentica na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Lucić je na projektu prvotno angažirana kao Očuvanje romskog identiteta može biti svojevrsni "dog whistle" za elitne interesne skupine koje se okorištavaju bijedom u kojoj Romi žive kako bi održali pozicije moći, a samim time im je u interesu da se romska naselja ekonomski ne razvijajukoordinatorica za provedbu istraživanja na terenu, a potom kao stručnjakinja za obradu i analizu podataka. Rašić je sociolog i lingvist, živi u Rotterdamu gdje ima svoju privatnu agenciju za prevođenje. Dugi niz godina proučava povijest i kulturu Roma, a zbog struke najviše romski jezik.

Lucić je napomenula kako je jezik ključna odrednica romskog identiteta jer na pitanje što bi htjeli očuvati, Romi ga gotovo uvijek spomenu. Istaknula je da su Romi u pravilu bilingvalni, a nerijetko govore i više od dva jezika.

Osim što gotovo svi Romi na istraživanim lokalitetima poznaju hrvatski jezik, trećina (33,9 posto) ga koristi u međusobnoj komunikaciji u svojim kućanstvima. Bajaški se koristi u 44,9 posto kućanstava, romski u 18,5 posto, a u 2 posto kućanstava govori se albanski jezik. Rašić je istaknuo kako među Romima postoji više identiteta, ali su u Hrvatskoj dvije najveće skupine Bajaši koji govore dijalektom rumunjskog koji se naziva bajaškim jezikom i Romi koji govore romskim jezikom čiji je korijen dio njihovog indijskog nasljeđa.

Što se očuvanja jezika tiče, Lucić ističe: "U Zagrebu, dijelu Slavonije te Istri i Primorju Romi često u svojim domovima govore hrvatski jezik, što znači da u tim predjelima postoji opasnost gubitka te odrednice njihovog identiteta. Razlog tome je, između ostalog, što nemali udio Roma u tim regijama živi disperzirano među većinskim stanovništvom, odnosno ne žive u koncentriranim naseljima."

Rašić navodi da se u tim slučajevima događa denacionalizacija bez integracije: "Romi se otuđe od svoga, a neromsko društvo ih ipak na kraju ne prihvati, ponajmanje kao Rome. Tako od romske kulture ostane samo ciganska sudbina, a Romi postaju prvenstveno socijalna skupina, odnosno socijalni slučaj. Tako se u nastojanju da se riješi ‘romski’ problem zapravo napravio još veći problem: problem jezičnog i kulturnog otuđenja, pa Potencijalno kupovanje glasova osiromašenih Roma može se uočiti i u iznimno visokom udijelu pripadnika te zajednice koji glasaju na izborimaRomi ostaju kao ribe na suhom, bez pravih uporišta za održanje grupnoga identiteta."

Što se tiče vjere, pripadnici romske nacionalne manjine dominantno su katoličke vjeroispovijesti (60,8 posto), njih 22,6 posto je islamske, a 10,3 posto pravoslavne. Međutim, nešto više od polovine Roma (53,3 posto) živi na lokalitetima u kojima ne postoji mogućnost institucionalnog
prakticiranja vjere, to jest nema objekta namijenjenog za tu svrhu.

Na upit diskriminira li se Rome na temelju njihove vjere, Lucić je napomenula da se diskriminacija, tamo gdje postoji, temelji na boji kože, a ne na konfesionalnoj pripadnosti: "Možda su najbolji primjer Romi u Međimurju koji su dominantno katolici, a gdje su, prema nalazima istraživanja, percepcija i iskustvo diskriminacije najviši".

Istraživanje pokazuje da Romi koji žive raspršeno među većinskim stanovništvom rijeđe navode iskustvo diskriminacije od Roma koji žive u koncentriranim romskim naseljima. Dakle, izolacija i loši životni uvjeti dodatno pojačavaju razlike između romskog i neromskog stanovništva, a to doprinosi diskriminaciji.

U tom je kontekstu Rašić napomenuo da bi se hrvatsko društvo moglo podijeliti na dva identiteta – Rome i sve ostale, jer nakon Roma svi postaju iznimno slični.

Rašić je istaknuo kako je glavna tematika čitavog projekta zapravo integracija, a da je ona uvijek u zanimljivom odnosu s identitetom koji je tema ove specifične publikacije: "Oni se međusobno podrazumijevaju; da nema identiteta ne bi bila potrebna integracija jer bi svi imali isti identitet. Glavno pitanje je koji će se dio identiteta u integraciji morati žrtvovati, a koji dio će ostati. Idealna je situacija u kojoj će se u integraciji u potpunosti očuvati identitet, ali to realno nije moguće."

Što se tiče povijesnog konteksta romskog identiteta, Rašić navodi sljedeće: "Romi u svojem identitetu gaje dio indijskog kastinskog nasljeđa. "Politika je sve 'to se vrti, sve okolo, kako će oni dirigirati, kako će oni tamo da sviraju tako mi moramo da plešemo, a pogotovo nas Roma ovde koji smo neobrazovani, neuki u vezi toga. Onda lako može nas pregaziti"Naime, indijsko društvo je raspoređeno prema kastama koje su određene putem rođenja, a svaka kasta ima iznimno puno podskupina od kojih svaka ima svoje zanimanje za koje je specijalizirana. To je kod Roma vrlo očito i često su bili glazbenici, kovači, zabavljači sa životinjama i tako dalje. Romi su raspršeni baš zato što bi se dobro integrirali uz neki većinski narod i nudili im svoje specijalizirane usluge. Odnos s neromima nužan je uvjet opstanka Roma, a on dovodi do kulturnih prožimanja i funkcionalne simbioze."

Međutim, promjenom ekonomskog sustava, u velikim gradovima dolazi do pauperizacije i proletarizacije i Romi više ne mogu živjeti svojim tradicionalnim životima i obavljati svoja tradicionalna zanimanja. Romi su kroz povijest bili samoodrživi te, nasuprot tome što ih neromi prikazuju kao neradnike, iznimno su teško radili za vrlo male novce. Uvijek su živjeli samo i jedino od svojih poslova – krpanja suđa, kovačkih poslova, skupljanja perja, izrade košara i drvenog posuđa; a sve su to vrlo teški i slabo plaćeni poslovi. Međutim, danas je Rom nažalost klijent socijalne službe što rađa nove društvene probleme. Uzrok tome je nestanak ekonomske podloge tradicionalnog romskog života.

Romi zapravo nemaju veze s dominantnim europskim ekonomskim sustavima. Oni dolaze u Europu, ali i dalje žive kao jedna kasta u društvu koje nema kasti. Ostalo se društvo dijeli na staleže u feudalizmu, a poslije na klase, ali kako god uzeli, Romi stoje odvojeni i to je osnova njihovog identiteta."

Lucić je napomenula da Romi koji žive u odvojenim naseljima daleko od bilo kakvih gradova i sela imaju najteže životne uvjete i najmanje mogućnosti, oni na rubovima i unutar grada nešto bolje, dok su Romi koji žive raspršeno među većinskim stanovništvom u najboljoj poziciji u odnosu na ostale. No, tamo gdje Romi žive među većinskim stanovništvom slabe odrednice identiteta, odnosno kultura i jezik.

Iz navedenog primijećujemo da je tradicionalni romski način života izbrisan tvorničkim i kapitalističkim načinom proizvodnje koji se ne obazire na društveni ustroj romskih zajednica i često ih pretvara u socijalne slučajeve. Međutim, izolacija i siromaštvo pridonose čuvanju nekih tradicionalnih obrazaca života. U tom kontekstu Rašić navodi kako bi programi pomaganja Romima da se izvuku iz bijede morali voditi računa o identitetskim socijalnim faktorima kako bi se omogućio društveni napredak i boljitak bez ugroze po njihov identitet i jezik.

Lucić ističe: "Smatram da bi Rome trebalo pitati što žele. Ako ne žele živjeti u romskim naseljima treba im se pružiti mogućnost za odlazak, a ne raditi na konzerviranju ili promjeni postojećeg stanja mimo volje onih o čijim sudbinama se odlučuje."

Na upit zašto se to ne događa, odnosno zašto se ne pita Rome žele li otići i aktivno im se ne pomaže u tome, Lucić ističe kako može Programi pomaganja Romima da se izvuku iz bijede morali voditi računa o identitetskim socijalnim faktorima kako bi se omogućio društveni napredak i boljitak bez ugroze po njihov identitet i jezikpretpostaviti bar dva razloga, a to su politička volja i financijska sredstva. Lucić smatra kako treba postaviti pitanje odgovara li svim političkim akterima, počevši od lokalne do najviše razine, promjena trenutnog stanja i položaja većeg dijela romske zajednice. Dodaje kako su u tom kontekstu zanimljivi i neki nalazi o političkoj participaciji u istraživanju:

"Znači (...) politika nam kroji i budućnost i sadašnjost... (...) Ne znam, pa čak da budem malo i drski, gospodar života i smrti. Jer politika je sve to se vrti, sve okolo, kako će oni dirigirati, kako će oni tamo da sviraju tako mi moramo da plešemo, a pogotovo nas Roma ovde koji smo neobrazovani, neuki u vezi toga. Onda lako može nas pregaziti kako god oni žele." (Predstavnik romske nacionalne manjine, regija Međimurje)

"Znate i sami da su oni politička mašinerija koja služi samo za prikupljanje glasova. Ja nemam s tim problema niti sam u izborima koristio njihove usluge, jer sam njihov predstavnik je veoma problematična osoba, na razini naše županije, čovjek protiv kojeg je podignuta i optužnica za raznoraze stvari." (Neromski akter, predstavnik institucije, regija Sjeverna Hrvatska)

Potencijalno kupovanje glasova osiromašenih Roma može se uočiti i u iznimno visokom udijelu Roma koji glasaju na izborima. Istraživanje pokazuje da čak 63,7 posto pripadnika romske nacionalne manjine uvijek ili gotovo uvijek glasa. S druge strane, uključenost u rad različitih tijela Romi koji žive u odvojenim naseljima daleko od bilo kakvih gradova i sela imaju najteže životne uvjete i najmanje mogućnostijedinica javne, lokalne, područne i regionalne samouprave snažno izostaje – manje od 10 posto ih je bilo uključeno u rad nekog tijela.

Iz navedenog primijećujemo da ideja očuvanja romskog identiteta može biti svojevrsni dog whistle za elitne interesne skupine koje se okorištavaju bijedom u kojoj Romi žive kako bi održali pozicije moći, a samim time im je u interesu da se romska naselja ekonomski ne razvijaju.  
Kultura Roma je svakako izuzetno važna, i istina jest da se neka naličja romskog identiteta gube što se više Romi približavaju većinskom stanovništvu, no Lucić ističe da se on može očuvati na drugačije načine:

"Postoje dvojezične škole i različiti obrazovni programi. Romski jezik i kultura mogu se (za)štiti kroz obrazovni sustav, kao i u slučaju drugih manjina. Ključno je Rome izvući iz ovog stanja u kojem trenutno jesu, a to je prostorna segregacija i višestruka deprivacija. S druge strane, tamo gdje Romi žive koncentrirano, ako ne postoji želja i volja za većom prostornom integracijom, onda treba inzistirati na boljoj infrastrukturi, kulturnim, sportskim i drugim društvenim sadržajima koji su potrebni za razvoj pojedinaca i zajednice."

Uostalom, možemo se zapitati što je uopće hrvatski identitet i bi li on jačao da se Hrvate drži u izoliranim i bijednim uvjetima gdje ne bi imali Danas je Rom klijent socijalne službe, što rađa nove društvene probleme. Uzrok tome je nestanak ekonomske podloge tradicionalnog romskog životadostupan, recimo, internet. Globalizacija i modernizacija su dovele do gubitka tradicionalnih identiteta i potaknule prelazak na nove oblike, a na nama je da omogućimo Romima izbor za ulazak u suvremeni svijet.

Istraživanje pokazuje još niz rezultata. Recimo, 43,2 posto Roma smatra kako mediji negativno prikazuju Rome. Rašić u tom kontekstu navodi
kako se u medijima uvijek naglašava da je netko Rom ako počini kriminalno djelo, što nije slučaj kada ga počini Hrvat. Čak 23,3 posto Roma navelo je da su više puta u životu doživjeli diskriminaciju, a najbrojniji slučajevi događaju se u području rada i zapošljavanja gdje je 13,7 posto ispitanih navelo da su u posljednjih godinu dana bili stavljeni u nepovoljan položaj.

Posebno je važno istaknuti problem zločina iz mržnje. Naime, podaci pokazuju da je 16,9 posto ispitanih pripadnika romske nacionalne manjine doživjelo tu vrstu zločina, odnosno njih 130 od ukupno 768 onih koji su odgovorili na pitanje.

Rašić ističe: "Diskriminacija je problem Hrvata, ne Roma, a u široj slici to je jedan civilizacijski problem suživota s drugačijima. Mi na Balkanu živimo u stalnom strahu da će nam se zgrada identiteta urušiti kada dođe nešto sa strane. Međutim, ovdje u Nizozemskoj to uopće nije tako. Mi u Rotterdamu imamo gradonačelnika koji se zove Ahmed Aboutaleb i jedan je od najomiljenijih političara, a cijeli grad sa svojih dvjesto različitih jezika i zajednica funkcionira kao jedna harmonična cjelina u kojoj svatko ima dovoljno prostora za svoj posebni razvoj kao skupina. Pri tome nijedno nije sporno – ni naš skupni nizozemski identitet ni poseban privatni. Samo na taj način vidim mjesto za budući razvoj Roma koji su nerazlučiv dio hrvatskog društva – oni u njemu nisu stranci nego svoji na svome te imaju ista prava kao i ostali."