APOKALIPSA SUTRA Koliko god je opasno ne razmišljati i ne razgovarati o problemu nuklearnoga naoružanja i nuklearne tehnologije općenito, toliko je opasno razgovarati o njima previše, tj. jedino u globalnoj brbljaonici u kojoj se, ovisno o modi, intenzivno ali kratko i plitko priča o ovome ili onome, o svemu i o ničemu. Naime, nabrijani apokaliptični diskurs dovodi u opasnost da se upozorenje na mogućnost globalne (nuklearne, kao i ekološke) katastrofe koristi nediferencirano, čime sâmo upozorenje biva obesmišljeno, a inflacija upozorenjâ dovodi do toga da ih više nitko ne shvaća ozbiljno, iako svi i dalje deklarativno izražavaju veliku zabrinutost. U spomenutim Bilješkama uz propast svijeta, Enzensberger upozorava na tu opasnost, koju naziva novim iracionalizmom: Nema nikakve sumnje da apokaliptična metaforika implicira oslobođenje od analitičkoga mišljenja, jer teži stavljanju svega u isti koš. Od sukoba na Bliskom Istoku do štrajka poštanskih radnika, od punk-mode do katastrofe reaktora – sve i svašta se shvaća kao opskurni znak nekog imaginarnog totaliteta, katastrofe 'uopće'. (...) U tom smislu, osjećaj propasti ustvari vodi samo mistifikaciji. (Enzensberger, 1979: 509) Sklonost apokaliptici Takva mistifikacija, dakako, ide na ruku onima u čijim je rukama rješenje svjetskih kriza, uključujući i nuklearnu, budući da su oni nastanku tih kriza najviše i doprinijeli. Mistifikacija čini problem nerješivim, a osim toga mistificirani se problem čini kao da nema jasno odredivoga početka, a time ni pravoga inicijatora/krivca. Kada se problem prikaže na taj način, njime se može manipulirati u različite svrhe, a da se njegov manipulabilni potencijal time ne iscrpi. Ljudska sklonost apokaliptici i sklonost opsesivnom bavljenju nekim problemom u javnome diskursu – i obrnuto: sklonost potiskivanju teško rješivih problema – pritom su sigurne karte na koje pravi krivci uvijek mogu igrati kako bi ostvarili svoje ciljeve. Tako će vjerojatno tema nuklearnog naoružanja opet biti skinuta s dnevnog reda čim u nekom strateškom centru bude donesena odluka o smirivanju kolektivne histerije oko iranskog i sjevernokorejskog nuklearnog programa, histerije koju je bilo tako lako pobuditi na valu antiterorističke histerije. Čim se ostvare pravi i sve manje skriveni politički ciljevi, čim sredimo Irance i Korejance, dobre atomske bombe u američkim i drugim savezničkim skladištima ponovno će se moći laštiti u miru i daleko od očiju javnosti. Ali takvim skidanjem ove teme s globalnoga dnevnog reda ona neće biti zbiljski skinuta s dnevnog reda, jer nuklearno naoružanje, skupa s tzv. mirnodopskom nuklearnom tehnologijom, ne može postati bezopasno sve dok postoji. Nuklearna prijetnja, iako se danas već i sam taj izraz čini zastarjelim, još uvijek je aktualna i bit će aktualna sve dok postoji barem jedna nuklearna bojeva glava, u bilo čijem arsenalu. SAD, prema podacima iz 2005., posjeduju preko sedam tisuća interkontinentalno upotrebljivih bojevih glava koje, matematički gledano, mogu usmrtiti trideset milijardi ljudi, dok ih Rusija ima samo šest tisuća, a ukupno ih u svijetu ima oko dvadeset tisuća (osim SAD i Rusije, posjeduju ih još Velika Britanija, Francuska, Kina, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja, te Izrael). Ako je sjećanje na razmjere katastrofe u Hirošimi i Nagasakiju već izblijedilo, onda nas černobilska katastrofa, koja se dogodila prije samo dvadeset i jednu godinu, na samom izdisaju Hladnoga rata, još uvijek može podsjećati na opasnost koja od tada do danas nije postala ništa manjom. Sjećate li se još Černobila? Činjenice da je radioaktivni materijal koji je oslobođen eksplozijom nuklearnog reaktora bio deset puta veći od onog koji je oslobodila hirošimska bomba? Ili 800 tisuća sovjetskih vatrogasaca i vojnika, koji su bez pravih informacija i bez potrebne zaštite sanirali reaktor, od kojih je pedesetak umrlo u naredna dva tjedna, a 25 tisuća u narednih par godina? Ili evakuacije Černobila, Pripjata i 74 sela u okolici, 165 tisuća prognanika od kojih danas u mrtvoj zoni, koja je tek malo manje opasna nego onda, živi samo njih 600? Ili desetaka tisuća nikad prebrojanih ljudi (između trideset i šezdeset tisuća – ipak je velika razlika), koji su odonda umrli od posljedica radijacije; oko 300 tisuća oboljelih od karcinoma izazvanog radijacijom; oko 10.500 djece rođenih sa malformacijama i 150 tisuća djece rođene s drugim zdravstvenim problemima? Sjećate li se barem straha koji se te 1986. s razlogom proširio cijelom Europom, pa tako i Jugoslavijom, pokvarivši prvomajska slavlja?
Pripjat - napušteni grad Permanentna prijetnja Tiha nuklearna prijetnja – (bez)brojne nuklearne elektrane diljem svijeta, od kojih su mnoge prave tempirane bombe, a svaka od njih, ako ništa drugo, stvara ozbiljan problem zbrinjavanja nuklearnog otpada – permanentna je. No, ta se prijetnja vrlo lako potiskuje, još lakše nego prijetnja iznenadne globalne nuklearne katastrofe. Zato što je tu, preblizu. Vrlo dobru, iako tragičnu ilustraciju toga ponudila je BBC-jeva dokumentarna serija Meet the Stans, putopis iz zemalja Srednje Azije, koju je emitirala i Hrvatska televizija. U jednoj je epizodi BBC-jeva ekipa u zaštitnim odijelima vrlo kratko prošetala idiličnim kirgistanskim pejzažima u blizini nesaniranih odlagališta nuklearnog otpada iz razdoblja SSSR-a. No, nerazmjer između prirodnih ljepota i onoga što se u njima zaista zbiva, iako je nevidljivo, bio je tek prvi šok. Još šokantnije bile su, naime, snimke ljudi i životinja, koji svakodnevno žive (i umiru) uz ta odlagališta, kao da ona ne postoje. A to je samo ekstreman primjer onoga što svi mi svakodnevno živimo. Jer: osim povremenih havarija nuklearnih elektrana i osim povremenih, gotovo trendovskih političkih nuklearnih kriza koje nuklearni problem učine vidljivijim – inače se ništa ne vidi i ništa se ne osjeća, barem u prvo vrijeme. To je percepcija nuklearne tehnologije od strane širokih narodnih masa, kakvu žele (i kakvu uspijevaju stvoriti) oni koji nuklearnu tehnologiju posjeduju i koji njome manipuliraju. Svi mi se ponašamo, jer smo u to polako ali sigurno uvjereni, kao Homer Simpson, inspektor sigurnosti u springfieldskoj nuklearnoj elektrani, koji na centralnoj upravljačkoj ploči elektrane mirno jede sendviče dok crvena svjetla signaliziraju fatalan kvar. Iako je svojevremeno, zavaljujući ponajprije angažmanu aktivista i aktivistica iz kostajničke udruge KAOS , bilo spriječeno lociranje odlagališta nuklearnog otpada iz NE Krško na Trgovskoj gori, ovog se proljeća stvar ponovno aktualizirala s velikom izvjesnošću da se i ostvari. Naš otpad predstavljat će problem sve dok imamo našu elektranu. Samo, zanima li taj problem koga? Oni koji su njime direktno pogođeni najbrže shvate o čemu je riječ. Kako su javljale novine, odlagalište otpada na Trgovskoj Gori je čak pomirilo Srbe i Hrvate. Oni koji žive u drugoj općini, županiji ili državi žive uglavnom i u iluziji da ih se to ne tiče. Karikaturalan je primjer jednog dužnosnika bosansko-hercegovačkog ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša, koji je izjavio da BiH ima važnijih problema od Trgovske Gore koja se nalazi čak u susjednoj državi. Osim toga, javnost, koja je ionako prilično nezainteresirana za te probleme, dade se lako umiriti uvjeravanjima o sigurnosti odlagališta nuklearnog otpada, kao i nuklearnih elektrana. No, sigurno odlagalište nuklearnog otpada ili sigurna nuklearna elektrana znači isto što i neupotrijebljena nuklearna bomba koja je na sigurnom. Prilično nesigurna sigurnost. Čak i ako mi postignemo uspjeh, spriječimo izgradnju odlagališta na Trgovskoj Gori ili nekoj drugoj lokaciji u Hrvatskoj, problem nije riješen. Što znači izvoz nuklearnog otpada u treće zemlje? Koliko daleko od nas da bismo mi bili sigurni? I kome? I zašto baš njima? I što će biti s njima?
Akcija Zelene akcije na obljetnicu černobilske katastrofe 2006. KRHKO KRŠKO Našim se građanima nuklearne teme čine dalekima, a njihovo razmatranje suvišnim, naočigled svih onih problema s kojima smo se ovdje prisiljeni svakodnevno baviti. No, kratkovidnost takvog pogleda nije ništa manja nego u onom starom vicu u kojem Mujo radi kao čuvar u skladištu nuklearnog oružja, a prijatelj Suljo ga pita Pa, kako te nije strah da će ove bombe eksplodirati?, na što Mujo odgovara: Šta me briga, nisu moje... Jasno je naime da nuklearni problem, kao ni bilo koji drugi problem vezan uz život i životni okoliš, ne poznaje geografske i političke granice. Stoga se hrvatskih građana, u kontekstu nuklearne tehnologije, tiče ne samo krhkost Krškog ili neke druge nuklearke u susjedstvu, nego i oni mnogo udaljeniji izvori nuklearne opasnosti (jer Černobil, kako znamo, nije bio samo unutar-ukrajinsko ili unutar-sovjetsko pitanje). Drugim riječima, ne bismo smjeli zaboraviti da se nuklearno prepucavanje uvijek odvija iznad naših glava, bez obzira na to što nam se čini da nas nema na svjetskom nuklearnom zemljovidu. Bez obzira na to koliko nam se amerike, rusije, indije, pakistani i koreje činili prostorno udaljenima. I bez obzira na to koliko nam se činile vremenski udaljenima eksplozije sa završetka Drugog svjetskog rata, kao i napetosti iz Hladnoga rata. Hirošima i Nagasaki su u našem susjedstvu, i dogodili su se jučer. A mogu biti i kod nas, i mogu se dogoditi sutra. Pentagonske i ine tvornice kolektivne svijesti i kolektivne osjećajnosti mogu nam prigodno pospješiti potiskivanje te činjenice, kao što nam je prigodno i nameću. Ali sama ta činjenica ostaje, a njezino potiskivanje radi u korist naše štete. Kolovoško, te-ve-kalendarsko prisjećanje na tragediju japanskih gradova i opasnost nuklearne tehnologije nije dovoljno, kao što nisu dovoljne ni osobne reminiscencije. U tom smislu, poznati šlager – koji prati slike nuklearne eksplozije na kraju Kubrickova filma Dr. Strangelove i čini ih još jezovitijima, glede prisutnog ironijskog tona i unatoč njemu – predstavlja dobar podsjetnik: We'll meet again, don't know where, don't know when, but I know we'll meet again, some sunny day...
Literatura:
- Enzensberger, Hans Magnus (1979): "Bemerkungen zum Weltuntergang", u: Hermann Glaser (ur.), Fluchtpunkt Jahrhundertwende. Ursprünge und Aspekte einer zukünftigen Gesellschaft, Bonn: Hohwacht, str. 505-512.
- KAOS (www): http://www.zamirnet.hr/kaos/kontakt/kaos.html.
Više:
OD HIROŠIME I ČERNOBILA DO PJONGJANGA I KRŠKOG (1. dio)