U ovom tekstu je napravljen pregled resursa u fazama obrade urana, koje prethode izradi goriva za nuklearne elektrane, kako bi se ukazalo na samo neke energetske, političke i gospodarske ovisnosti kojima bi se izložila Hrvatska prihvaćanjem nuklearne elektrane. To su, proizvodnja, konverzija i obogaćivanje urana. Ovo je ujedno i svojevrstan nastavak teksta objavljenog pod nazivom Zašto ne želimo nuklearke u kojem je također dan pregled nekih od razloga, zbog kojih nuklearne elektrane ne mogu predstavljati izlazak iz svjetske energetske krize ili rješenje za energetske potrebe Hrvatske. Svjetska proizvodnja urana Ukupna proizvodnja uranovog oksida, razn
im rudarskim aktivnostima, u svijetu 2006. godine bila je 46.000 tona. Prije daljnjeg iznošenja podataka samo da podsjetim, kako ta količina predstavlja svega 65 posto godišnjih potreba reaktora za uranom. Sve proizvedene količine, porijeklom su iz samo 16 država svijeta. Navesti ću redom osam najvećih po proizvodnji, počevši od najveće. 1. Kanada, 2. Australija, 3. Kazahstan, 4. Rusija, 5. Niger, 6. Namibija, 7. Uzbekistan, 8. SAD. Iz tih osam država dolazi preko 92 posto ukupne svjetske proizvodnje, a tri države s najvećom proizvodnjom daju čak 58 posto svjetske proizvodnje. Zanimljivo je napomenuti da se u zadnjih deset godina, broj država koje proizvode uran smanjio za osam država, s 24 na 16, te da se redoslijed država najvećih proizvođača urana, ne preklapa u potpunosti s redoslijedom država koje posjeduju njegove najveće rezerve, što bi mogao biti predmet posebne analize i izvorom dodatnih problema u svjetskoj opskrbi uranom, ali zbog želje da vas ne zamaram s predugim tekstom, taj dio ću ostaviti za neku drugu priliku.
Od osam država iz kojih dolazi gotovo cjelokupna svjetska proizvodnja urana, barem četiri možemo svrstati među politički nestabilne ili barem upitne države, u kojima se izmjenjuju diktatori ili se vode oružani sukobi. Dvije države nastale nakon raspada SSSR-a, i dvije afričke države, a sve su pod stalnim jakim pritiscima velikih sila. Takvo političko stanje u polovini država koje su najveći proizvođači urana, ne sprečava predstavnike nuklearnog lobija da u medijima istupaju s izjavama, da se uran proizvodi u politički stabilnim državama, kako bi stvorili privid sigurnosti opskrbe i smanjili otpor ljudi nuklearnoj energiji. Za nuklearni lobi su očigledno diktatorski režimi, koji s vremena na vrijeme pobiju malo svojih stanovnika, prihvaćeni kao stabilni, što predstavlja vrlo zanimljivo moralno stajalište, koje objašnjava puno toga što se događa u vezi brutalnog nametanja nuklearki u Hrvatsku. Moral i u ovome slučaju postaje irelevantan, kada je u pitanju novac. Što se tiče sigurnosti opskrbe iz politički znatno stabilnijih država, spomenuti ću da je 2006. godine došlo do velikog pada proizvodnje urana u Kanadi i Australiji, što je dodatno potaknulo divljanje cijena urana, koje su ionako tada već bile u uzlaznom trendu. Kakva napetost vlada na tržištu urana, oslikava i podatak na koji mi je nedavno svratio pozornost kolega nakon svog povratka iz SAD-a. Busheva administracija u zadnjim danima vlasti ubrzano odobrava geološka istraživanja i priprema pravni teren za otvaranje rudnika urana na granicama Nacionalnog parka Grand Canyon. Čak se razmatra ponovno otvaranje rudnika koji su zaštitari okoliša uz velike napore uspjeli zatvoriti. Manjak urana ili pohlepa su stvarno veliki, jer se tim zahvatima ugrožava Nacionalni park koji predstavlja jedan od simbola SAD-a. Osim toga, opskrba vodom za 25 miliona ljudi se izlaže nepotrebnom riziku, jer takvim rudarskim zahvatima može doći do njenog ozbiljnog onečišćenja. Što će se zbog nuklearne energije događati u državama poput Hrvatske, nije teško predvidjeti, jer teror nametanja štetnih rješenja i tehnologija je kod nas već svakodnevno prisutan. Konverzija urana Nakon pridobivanja urana, iduću fazu u pripremi goriva za nuklearne elektrane predstavlja konverzija uranovog oksida u uranov heksafluorid, kako bi se uran pripremio za fazu obogaćivanja, jer u svijetu prevladavajući tip nuklearki koristi goriva raznog stupnja obogaćenja. Mali broj nuklearki može koristiti uran koji nije obogaćen ili uran u metalnom obliku za koji je također potrebna konverzija, ali one su problematične zbog drugih aspekata svoga pogona. Proizvodne kapacitete za konverziju urana posjeduje svega sedam država, od čega pet država posjeduje preko 98 posto ukupnih svjetskih kapaciteta (podaci iz 2005.). Redom od one koja posjeduje najveće kapacitete, prvih pet su: 1.Rusija, 2.SAD, 3.Francuska, 4.Kanada, 5.Velika Britanija. Prve dvije (Rusija i SAD), zajedno posjeduju preko 50 posto svjetskih kapaciteta. Nabrojane države, možemo zasada smatrati politički stabilnima, ali stabilno je i njihovo korištenje svih raspoloživih resursa u svrhu nametanja rješenja kojima se pribavlja korist za sebe, a na štetu drugih, naravno. Obogaćivanje urana Što se tiče postrojenja za obogaćivanje urana, koja su posebno problematična zbog moguće proizvodnje sirovine za punjenja nuklearnih bombi, teško je očekivati da će se u budućnosti znatno širiti broj država koje smiju posjedovati takvu tehnologiju. Trenutno, pristup tim tehnologijama ima devet država, s time da su tri države suvlasnice jedne tvrtke, te da je Iran pod stalnim pritiscima da se odrekne daljnjeg razvoja svojih postrojenja. Prve tri države s najvećim kapacitetima za obogaćivanje urana, raspolažu s preko 81 posto svjetskih kapaciteta. To su redom: 1. Rusija, 2. Francuska, 3. SAD. Kad se njima pribroji udio tvrtke koja je u suvlasništvu Nizozemske, Njemačke i Velike Britanije, ukupni udio tih kapaciteta prelazi 96 posto svjetskih kapaciteta. Rusija sama, raspolaže s 42 posto ukupnih kapaciteta. Ovdje treba posebno istaknuti, da od osam država najvećih proizvođača urana, samo dvije (Rusija i SAD) i to one s manjom proizvodnjom, posjeduju tehnologije obogaćivanja urana. Slična je situacija i s tehnologijama konverzije urana, gdje se uz Rusiju i SAD od značajnijih proizvođača urana našla još samo Kanada. Sve to ukazuje, da one države koje neoprezno ili prisilno prihvate nuklearke, a nisu u krugu zemalja koje su značajnije uključene u neku od opisanih faza dobivanja i obrade urana, zbog svoje ovisnosti o uranu postaju laka meta manipulacija.
U cijeloj igri, Francuska predstavlja poseban slučaj, ali zato što je prodavatelji Hrvatskih državnih interesa stalno ističu kao svijetli primjer korištenja nuklearne energije, zaslužuje barem kratak osvrt, kako bi se shvatilo da je usporedba Francuske i Hrvatske po tom pitanju potpuno besmislena. Francuska od 2003. godine više nema proizvodnje urana na svome teritoriju, ali ima veliki dio svjetskih kapaciteta za konverziju i obogaćivanje urana, pa je u cijeloj igri nezaobilazna. Osim toga, Niger koji je peti svjetski proizvođač urana je njihova bivša kolonija, u kojoj još uvijek imaju veliki utjecaj. Sve to predstavlja malo bolju poziciju u svjetskim energetskim igrama oko urana, od one koju ima Hrvatska, a ni uz takvu snažnu poziciju baš ne jure bezglavo u daljnju gradnju nuklearki, jer dugoročno njihov dio utjecaja na tom području najlakše može oslabiti. Nuklearna konverzija država Iz prethodno navedenih podataka, jasno je vidljivo da gotovo potpunu kontrolu nad procesom obrade urana, koji predstavlja gorivo za nuklearne elektrane ima svega par država (Rusija, SAD i Francuska). Svaka od njih, može prema vlastitoj potrebi i interesu, izazvati probleme u opskrbi uranom za cijeli svijet ili za pojedine države, a da same ostanu zaštićene od nereda koji izazovu. Stvaranje tržišta s oskudnim resursima je ideal neoliberalne religije, jer profit za pojedince može rasti prema željama, a one koji se bune moguće je kontrolirati dotokom resursa. Nuklearne elektrane stoga predstavljaju idealnu tehnologiju za potpunu konverziju samostalnih i suverenih država u kolonije velikih sila ili korporacija. Kada se to kukavičje jaje jednom ubaci u neku državu, ni velike pobune osiromašenih i obespravljenih ljudi, neće pomoći da na jednostavan način ponovo ovladaju svojim sudbinama, jer vladari tržištem urana, nuklearke lako mogu pretvoriti u skupe spomenike ljudske gluposti i naivnosti. Zato se preko vlade sklone vanjskome utjecaju i uz podršku malog broja ljudi koji u tome vide veliku zaradu, nuklearke Hrvatskoj nameću silom, pod krinkom demokratskog procesa odlučivanja, a obnovljive izvore energije se nastoji marginalizirati i zakočiti njihov razvoj. Nuklearke koje bi Hrvatskoj donijele nezamislivo tragično povećanje ovisnost o uvoznom energentu i uvoznoj tehnologiji, te veliku gospodarsku štetu, besramno se od strane tvoraca energetske strategije prikazuju kao izvori energije koji bi donijeli energetsku neovisnost. Takvo prikazivanje bijelim, nečega što je očigledno crno, predstavlja uobičajenu propagandnu proceduru nuklearnog lobija, a u Hrvatskoj mu je unatoč očiglednog sukoba interesa još pružena prilika da i energetsku strategiju prilagodi svojim potrebama, te potrebama inozemnih tutora, jer su izvori energije poput nuklearki, zbog mogućnosti kontrole stanovništva, idealni za obranu privilegija stečenih kriminalnim radnjama. Nuklearne elektrane ni u jednom aspektu nisu kompatibilne s održivim razvojem, pa sve više država, koje promišljaju i planiraju svoju budućnost, odgađa ili odustaje od njihove gradnje i okreće se obnovljivim izvorima energije. Istovremeno, Hrvatska svoje potencijalne proizvodne kapacitete, koji bi mogli ili već mogu proizvoditi obnovljive izvore energije, rasprodaje, uništava ili će ih pretvoriti, da apsurd bude još veći, u neproizvodne gutače energije. Ono što se trenutno događa s brodogradilištima nadilazi i najmračnije scenarije, ali je sreća da se ljudi pomalo bude i počinju se sve ozbiljnije suprotstavljati štetnim rješenjima koja im se nameću silom, a to je jedan od preduvjeta održivog razvoja.
