Radno zakonodavstvo u Hrvatskoj već godinama prati opće trendove liberalizacije i fleksibilizacije tržišta rada, što u prijevodu znači da se zakoni o radu pišu po mjeri poslodavaca, čime je sigurnosni i pravni položaj radnika sve gori. Tako se, kao posljedica postojećeg Zakona o radu usvojenog 2014. u Hrvatskoj sve više javljaju prekarni oblici rada kao što su ugovori na određeno, rad u nepunom radnom vremenu, agencijski rad ili privremeno ustupanje radnika. Spomenuti oblici radnicima onemogućavaju sigurnu životnu egzistenciju, pri čemu su ranjive skupine (trudnice, in Predrag Sekulić: "Dokle god ne budemo spremni pokazati zube, oni će raditi svoje. Neoliberalni kapitalizam u punom zamahu može samo radnička sloga zaustaviti"validi, samohrani roditelji, stariji radnici) sve ugroženije. Osim toga, Burza rada broji na stotine tisuća nezaposlenih kojima poslodavci često prijete radnicima koji traže povećanje svojih prava putem kolektivnih ugovora, a reformske mjere novoizabrane vlasti naslućuju daljnje uskraćivanje radno-socijalnih prava. Unutar sustava sve većeg broja prekarnih radnih odnosa, mnogi radnici danas nisu sindikalno organizirani, a ni dosadašnji rad sindikalnih središnjica nije bio na visini zadatka. Spomenute okolnosti radnike potiču na strateško pozicioniranje taktikom nove međusindikalne solidarnosti koja utječe na smjer i dinamiku njihove borbe za svoja prava.
Prošlog su ljeta tako održana dva radnička prosvjeda koja su pokazala takve tendencije. Radnike šibenskog TLM-a su na prosvjed u Zagreb došli podržati radnici TIBO-a iz Matulja, dok su u Sisku radnike Metalinga došli podržati radnici Rafinerije Sisak. Primjer sindikalno-radničke solidarnosti jest i nedavna novčana pomoć sindikatu Nova solidarnost od strane triju sindikata - Nezavisnog cestarskog sindikata, Preporoda i Tehnosa. Iako se mogu činiti kao sitni koraci, upravo su navedeni primjeri kvalitetni i poticajni signali razvitka nove i borbenije sindikalne scene. U vremenima sve jačih nasrtaja kapitala na radnička prava, gdje se ni postojeći Zakon o radu često ne poštuje (nedavni sporazum o Maloprodajim servisima INE kojim se 2700 radnika outsourcalo bez suodlučivanja radničkog vijeća), radnička klasa u Hrvatskoj treba novi zamah putem sindikalne borbe temeljene na principima zajedništva i solidarnosti.
Na takvom tragu je Predrag Sekulić, radnik sisačke Rafinerije i bivši predsjednik radničkog vijeća INE koji je u studenom 2015. odlučio osnovati sindikat Nova solidarnost.
"Sindikat Nova solidarnost je otvoren sindikat, koji je već kroz svoj statut unio promjene na koje smo imali zamjerke u dosadašnjim sindikalnim statutima. Ostavili smo mogućnost otvorene suradnje sa drugim borbenim sindikatima u RH, jer mnogo je sindikata i radnika nezadovoljno ovakvom učmalošću sindikalne scene. Danas imamo suradnju u većoj ili manjoj mjeri sa mnogim istomišljenicima- od minera, preko cestara, HEP-a, školstva, privrede općenito. Nedavno je i Denis Geto, predsjednik sindikata Tehnos, preko medija pozvao sve sindikate spremne na borbu da mu se jave, pa evo i ja koristim prigodu", kaže Sekulić koji dodaje kako je temeljna zadaća sindikata borba za svako radno mjesto.
U obrazloženju svojeg postupka, Sekulić je razotkrio i korumpiranu narav sindikata u INI koji su se postepeno odmicali od radnika, a približavali Bruno Bulić: "Širi socijalni nemiri su neizbježni. Osim udara na status radnika, očekujem i poseban udar na tzv. nebranjive skupine te mlade u predradnom odnosu, dakle udar na obrazovanje"se poslodavcu.
"Novi sindikat je osnovan iz razloga što smo postojeće sindikate u INI prepoznali kao 'žute', kao sindikate koji su se odmaknuli od radnika, a svakim danom sve bliže prilaze poslodavcu. Neaktivnost, nerazumijevanje radničkih problema, nedijeljenje informacija sa radnicima, bez prave sindikalne borbe je kratki opis dosadašnjih sindikata u INI. Događanja oko Rafinerije nafte u Sisku u posljednjih godinu dana, a pri tome kritiziranje i omalovažavanje uloge Stožera za obranu RNS i očuvanje radnih mjesta, a konačno i sporazum o maloprodaji, samo su potvrdili naše sumnje. Nisu to bili propusti, to su otvoreno mogu reći bili dogovori", objasnio je Sekulić.
Širi zamah radničko-sindikalna borba dobiva upravo putem općih, negranskih sindikata koji nastoje okupiti sve radnike, bez obzira na industrijsku granu ili geografski smještaj. Primjer takvog sindikata je i Novi sindikat Maria Ivekovića osnovan 2002. te novoosnovani Sindikat radnika Hrvatske sa sjedištem u Osijeku, pod vodstvom Darka Andrašeka, bivšeg predsjednika radničkog vijeća Osječke pivovare.
"Naš sindikat je negranski, i osnovan je prvenstveno s ciljem edukacije radnika i poticanja međusindikalne solidarnosti. Nalazimo se u fazi početnog širenja, a želimo da naš sindikat bude žešći od ostalih koji često kolaboriraju s poslodavcima. Edukacija radnika je ključna jer radnici često nisu upoznati sa svojim zakonskim pravima, a educiranost je i preduvjet organiziranja i provođenja akcija solidarnosti koje su važne. Darko Andrašek: "Mnogi sindikalni povjerenici po firmama nisu na razini zadatka - ili su kupljeni, ili se boje, ili jednostavno nisu educirani"Mnoga su poduzeća propala upravo zbog izostanka štrajkova solidarnosti", rekao nam je Andrašek.
Iako ustrojen teritorijalno, Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije također nije granski. Njihov predsjednik Bruno Bulić pitanje radničke solidarnosti smatra prijeko potrebnim, ali izrazito teškim zadatkom zbog sve većeg broja radnika u prekarnom odnosu.
"Od novozaposlenih u 2015. godini, 92 posto radnika je primljeno uz ugovor na određeno. Ti radnici nisu sindikalno organizirani, i teško je organizirati štrajkove solidarnosti. U Hrvatskoj je stupanj radničke solidarnosti nizak, ali nove sindikalne tendencije će rasti jer dosadašnji lideri nisu odgovorili zadataku vremena. Stoga podupirem kolegu Sekulića u njegovim namjerama", istaknuo je Bulić.
Nikola Ptić iz udruge BRID (Baza za radničku inicijaivu i demokratizaciju) pojavu sindikata Nova solidarnost smatra pozitivnim pomakom u dinamici radničko-sindikalne borbe iz više razloga.
"Osnivanje sindikata Nova solidarnost zasigurno predstavlja značajan moment na hrvatskoj sindikalnoj sceni, kako zbog konteksta njegovog osnivanja - uslijed najsnažnijeg napada na radna mjesta i radnička prava u još uvijek značajnoj državnoj kompaniji, tako i zbog beskompromisnog stava spram obrane radničkih prava i očuvanja proizvodnje, te najvažnije, zbog inzistiranja na demokratizaciji same organizacijske strukture sindikata te otvorenog poziva na aktivnu međusindikalnu solidarnost. Pojava takvog sindikata može dati zamah i ostalima, a ako ništa, njegovo djelovanje bit će teško ignorirati", smatra Ptić.
Otegotnu okolnost u razvitku sindikalne borbe u Hrvatskoj predstavlja i višegodišnja jalovost petero sindikalnih središnjica (NHS, SSSH, MSH, URSH, HUS) zbog čijeg oportunizma su sindikati generalno izgubili povjerenje i dignitet među radnicima i širim stanovništvom. Svo troje naših sindikalnih sugovornika se slaže da je uloga središnjica bila regresivna i neučinkovita, te da one snose visok stupanj odgovornosti za današnje stanje radnika.
"Prostituiranje sindikalizma je vidljivo već godinama. Tu i tamo pokoji skup sa istim govornicima ili pojavljivanje na televiziji nije sindikalizam. Zašto nije bilo prave reakcije na novi ZOR? Očekivao sam da ćemo se skupiti na Jelačić placu u Zagrebu, napuniti ga i pokazati snagu i protivljenje ovom pogubnom zakonu za radnike. Ali ništa. Neshvatljivo. Kako objasniti da je Stožer na prosvjedu u Sisku okupio 3000 ljudi, a pet središnjica "Ukoliko se nastave privatizacije i outsourcanja, te želja da svi radimo za 3000 kn, morat ćemo reagirati"na prosvjedu za prošli Prvi svibnja u Sisku niti 1500?", pita se Sekulić.
Bruno Bulić neke središnjice povezuje i sa širim medijskim ideološkim aparatom koji se nalazi u službi kapitalista.
"Na čelu dviju najvećih središnjica nalazi se dobro plaćena vrhuška, u čijoj službi su glavni televizijski i tiskani mediji. Svi skupa su u funkciji zaštite kapitala. Osim njih, ni ostale središnjice nisu dobro odradile svoj posao, rekao je Bulić.
Andrašek smatra kako središnjice nisu pokazivale potrebnu solidarnost.
"Središnjice nisu bile složne, u pravilu se prije većih akcija odvoje i podjele, i to vlast iskoristi. Umjesto da su solidarni, često i rade jedni protiv drugih. Osim njih, mnogi sindikalni povjerenici po firmama nisu na razini zadatka - ili su kupljeni, ili se boje, ili jednostavno nisu educirani", smatra Andrašek.
Osim jalovih središnjica, ni izbor nove vlasti ne unosi optimizam. Sudeći po samom sastavu nove vladajuće koalicije, njenim najavama daljnjih strukturnih reformi i rezanja, te posebno širem kontekstu europskih neoliberalnih trendova kojeg je Republika Hrvatska dio, domaće radno Sudeći po samom sastavu nove vladajuće koalicije, njenim najavama daljnjih strukturnih reformi i rezanja, te posebno širem kontekstu europskih neoliberalnih trendova kojeg je Republika Hrvatska dio, domaće radno stanovništvo ima razlogu za zabrinutoststanovništvo ima razlogu za zabrinutost.
"Osobno me plaši poduzetnička prošlost mandatara Oreškovića, ali tko zna. Možda je to prilika da do promjena dođe brže, ukoliko se budu narušavala prava radnika i ukoliko ojača ovaj neoliberalno kapitalistički lobi. Ukoliko se nastave privatizacije i outsourcanja, te želja da svi radimo za 3000 kn, morat ćemo reagirati", rekao je Sekulić.
Bruno Bulić očekuje scenarij širih demonstracija po zemlji, a kao glavnog krivca vidi neoliberalni kapitalizam.
"Širi socijalni nemiri su neizbježni. Osim udara na status radnika, očekujem i poseban udar na tzv. nebranjive skupine (pr. umirovljenici) te mlade u predradnom odnosu, dakle udar na obrazovanje. Neovisno o groznim izbornim igrama, glavni problem je koncept neoliberalnog kapitalizma koji je kod nas stigao i uništio domaću baznu industriju", kaže Bulić.
Nikola Ptić nema iluzija o novom valu napada kapitala na radnička prava.
"Od bilo koje vlade koja djeluje unutar postojećih gabarita ekonomske politike i u ovako skučenom ideološkom polju, za očekivati je dodatne napade na ionako niske razine radnih i socijalnih prava, praćene paralelnim iscrpljivanjem resursa još preostalih javnih dobara u korist privatnog kapitala", objasnio je Ptić.
Međutim, jasno je da je pasivnost najveći neprijatelj interesa radničke klase. Sekulić uočava neminovni sukob kapitalista i radnika kao dvije suprostavljene klase, pri čemu se radnici moraju odupirati kao kolektiv.
"Oni neće stati dok ne naiđu na prepreku, a otvoreno se pitam i zašto bi stali. Dokle god mi nismo spremni pokazati zube, oni će raditi svoje. NeNa čelu dviju najvećih središnjica nalazi se dobro plaćena vrhuška, u čijoj službi su glavni televizijski i tiskani mediji. Svi skupa su u funkciji zaštite kapitalaoliberalni kapitalizam u punom zamahu može samo radnička sloga zaustaviti", zaključuje Sekulić.
Unatoč mnogim otegotnim okolnostima (višegodišnja inertnost središnjica, rastući broj prekarnih radnika), radničko-sindikalnoj borbi u Hrvatskoj i njezinim tendencijama ka povezivanju treba davati vjetar u leđa putem jače potpore i uključivanja drugih društvenih skupina (npr. studenti). Osim spomenute nužnosti međusindikalnog povezivanja, potreban korak u kvalitativnom razvitku radničke borbe u Hrvatskoj upravo je i prepoznavanje kapitalističke klase (tzv. poslodavaca) kao zajedničkog neprijatelja. Radi se o klasi koja parazitira i bogati se na tuđem radu budući da se društveni karakter proizvodnje pretvara u privatni karakter prisvajanja, spekuliranja i uništavanja.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
