Svake četiri godine za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, kao ukrasni dodatak sportskim rubrikama, ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu (a i svi koji se nastoje informirati) naiđu i na pokoji prilog o zemlji domaćinu. Tako su mediji prije prvenstva navijače, koji su se zaputli na dalek put, upozoravali o visokoj stopi zaraženih od side, visokom riziku od kriminala i slično.
Egzotična bučna postojbina "divljaka"
Sve je to išlo u prilog "pravim" fanovima (čitaj: Evropljani i eventualno Južnoamerikanci) koji već odavno kukaju zbog odluke da se prvenstva odvijaju bilo gdje drugdje osim na teritoriju "stare gospođe". I prvenstvo tek što je počelo, a svijet je saznao za vuvuzele. Komentatori navikli na profinjeno urlanje evropskih navijača, odmah su se okomili na ove trube iritantnog zvuka koje su toliko različite od "pravog i autohtonog navijanja evropskih navijača". U moru neprimjerenih i čak rasisitičkih komentara, ni naši novinari nisu propustili priliku da se s visoka obračunaju s tim užasnim zvukovima koji kvare zabavu. Našlo se tu i pokoje hrvatsko osjetljivo uho sa perom u ruci, a vjerojatno je najgori u tom smislu onaj sa mobitelom u drugoj.
Isti ti navijači i komentatori koji su došli u JAR, jednom kad se vrate u svoje uljuđene postojbine, neće se libiti tražiti od imigranata koji dolaze trbuhom za kruhom u njihove države, ponašati u skladu sa maksimom: Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. No, kad oni odu u egzotične krajeve trećeg svijeta, ta pravila ne vrijede.
Reakcije spram vuvuzela, nisu puno drugačije, od cjelokupnog stava prema Južnoafričkoj Republici i posljedicama koje će ta zemlja pretrpjeti kao domaćin jednog od najvećih sportskih spektakla. Navijače i fanove to jednostavno ne zanima jer što oni tu mogu. Nije ih briga za pusta obećanja o ekonomskom prosperitetu koja je ova moćna organizacija davala domaćinima. Nije ni njima baš najdraža ta FIFA, krše se tu neka prava, ali vrijeme Svjetskog prvenstva nije za razmišljati o tome.
Klasni apartheid
No, iako jest stara priča koja se uvijek ponavlja i u kojoj najsiromašniji uvijek izvuku deblji financijski kraj, nije na odmet vidjeti kako ona funkcionira na južnoafrički način.
Pogledajmo stoga malo što kažu oni malobrojni mediji i institucije koje se drznu gnjaviti nogometne fanove trivijalnostima poput ljudskih prava i ekonomskih davanja stanovnika Južnoafričke Republike. Što je nogometno prvenstvo donijelo toj zemlji koja je, zajedno s Brazilom, na prvom mjestu na svijetu po ekonomski nejednakostima u društvu (20 posto najbogatijih obitelji drže 62 posto nacionalnih prihoda dok 40 posto najsiromašnijih se zadovoljava sa 10 posto ), u kojoj 24,3 posto radno sposobnog stanovništva nema posla, a četiri od deset Južnoafrikanaca žive sa manje od dva dolara dnevno (granica siromaštva po UN-u)? Iako je najrazvijenija država afričkog kontinenta i nije više društvo rasnog, JAR ostaje društvo klasnog apartheida u kojem siromašni na svojim leđima iznose teret funkcioniranja društva.
Četiri bijela slona i nogometni MMF
FIFA, čije propozicije i pravila predviđaju svake četiri godine druge kontinente za održavanje spektakla najvažnije sporedne stvari na svijetu, ovog je puta svoj cirkus dovela na sam jug afričkog kontinenta uz obećanja o velikom prosperitetu i koristi koji će ova zemlja kao domaćin imati. FIFA, koju Pepe Escobar iz Asia Timesa naziva pravom ikonom divljeg kapitalizma i po principima djelovanja uspoređuje je s MMF-om, uvijek je na dobiti. Za razliku od država "udomiteljica". Ova velika organizacija od prvenstva će, kako predviđanja kažu, zaraditi barem tri bilijuna dolara (većinu od televizijskih prijenosa). No, hoće li stanovnici JAR-a od tog kolača dobiti ikakvih mrvica?
Tek 150 tisuća ljudi je zaposleno na ovom prvenstvu. Nogometni rekviziti i službene drangulije uvezene su iz Kine.
Vanjski dug JAR-a se popeo na više od 80 bilijuna dolara zahvaljujući i izgradnji četiri nova stadiona (Durban, Cape Town, Port Elizabeth, Nelspruit i Polokwane) za koje se ne zna čemu će služiti jednom kad prvenstvo završi. Najskuplji košta 580 milijuna dolara, a to je Cape Townov Green Point sa 65 tisuća mjesta. Iako grad već ima svoj stadion, on se prema FIFA-inom izvještaju nalazi u dijelu grada previše neuglednom da bi se manifestacija ovakve vrste tu mogla održavati.
Trevor Phillips, bivši predsjednik Južnoafričke prve nogometne lige se zapitao: " Što ćemo sa stadionom te veličine po okončanju nogometnog prvenstva? Durban ima tek dvije momčadi koje jedva da privuku nekoliko tisuća gledatelja. Bilo bi bolje da smo izgradili manje stadione, a sredstva utrošili u nešto drugo.".
Nelspruitovog pak "bijelog slona" (kako domaćini "tepaju" stadionima) prati i kontroverza oko nezakonite prodaje zemljišta na kojem živi zajednica Matsafeni. Lokalne vlasti su počele izgradnju stadiona prije negoli su kupili zemlju. Nakon protesta lokalni čelnici postignuli su tajni ugovor o kupnji no odvjetnici zajednice smatraju ga nevažećim jer nije imao pristanak 75 posto potrebnih članova zajednice.
No to nije sve. Zbog svjetskog nogometnog prvenstva Južnoafrička Republika mijenjala je svoje zakone pa su tako prije četiri godine vlasti JAR-a Svjetskom prvenstvu dodijelile status "zaštićene manifestacije" koja se odvija pod posebnom legislativom unutar koje FIFA regulira stanje što se tiče oglašavanja, marketinga i područja oko stadiona. Lokalni prodavači udaljeni su sa "svetog tla" FIFA-e pa ni oni neće ubrati koju mrvicu. Durbanski lokalni ribari također su premješteni. Ali ne samo oni, već i svi beskućnici koji bi mogli svojim siromaštvom ugroziti sjaj i raskoš prvenstva. Već prije početka prvenstva, Amnesty International je upozoravao na povećanje kršenja ljudskih prava u JAR-u. Pojačalo se policijsko proganjanje beskućnika, uličnih prodavača i migranata koji žive u prihvatilištima ili drugim tipovima nastambi u urbanim gusto naseljenim područjima. U prvih pet mjeseci 2010., registrirano je najmanje jedanaest incidenata u pet provincija, a koji se mogu smatrati ksenofobičnim nasiljem jer uključuju nasilne napade i pljačke, posebice Somalijaca i Etiopljana. Sigurnosne snage izradile su plan kojim garnatiraju sigurnost na područjima stadiona i drugih područja gdje se očekuje da će boraviti navijači i posjetitelji i to izaziva razloge za zabrinjavanje jer će imati posljedice po one najsiromašnije koji nisu zaštićeni od policije, kao i imigrante koji inače nisu zaštićeni od ksenofobičnih napada. Zaštita posjetitelja ide nauštrb onih koji su najranjiviji.
Ništa kontra svjetskog prvenstva
Ništa manje zabrinjavajuće nije ni kršenje demokratskih sloboda. Zabranjena su bilo kakva okupljanja za vrijeme nogometnog prvenstva. Nathi Mthetwa , ministar unutrašnjih poslova izvjestio je uoči prvenstva da će spriječiti bilo kakve proteste i domaće ekstremizme, dok akreditirani novinari ne smiju pisati loše o prvenstvu pod prijetnjom da će ih izbaciti. Kritičkom filmu Farenhait 2010, zabranjeno je emitiranje na nacionalnoj televiziji. Ne samo da neće ništa platiti zbog uzurpiranja njihovog tla i bogaćenja na istom, već je FIFA dodijelila prijenos televiziji DSTV SuperSport, za koji se smatra da još uvijek nastavljaju politiku rasizma i diskriminacije.
AOL, organizacija iz Švicarske osim što upozorava na nepoštivanje slobode medija te neosuđivanje kršenja ljudskih prava u koje se podrazumijeva protjerivanje beskućnika, ukazuje i na to da da tvrtke i sponzori ne poštuju minimalne norme dostojanstvenog rada i ne konzultiraju sindikate. Tek zahvaljujući međunarodnom pritisku, radnici, koji su obavljali građevinske radove, uspjeli su dignuti svoje plaće sa 2500 randa na 3000 randa mjesečno (oko 460 dolara). Prema podacima južnoafričkih sindikata minimalna plaća trebala bi iznositi najmanje 700 dolara.
Patrick Bond iz durbanskog Centre for Civil Society dao je FIFA-i šest crvenih kartona. Od već spomenutih sumnjivih prioriteta i pretjeranog trošenja, FIFA-inog super profita, povećanja vanjskog duga, kršenja obećanja da će i najsiromašniji proseperirati, kršenje demokratskih sloboda, upozorava i na suzbijanje rastućih protesta.
Oni se odnose na brojne ugrožene skupine koje se ne čuje od aktivista kojima je zabranjeno dijeljenje kondoma, studenata u Mbombeli koji su ostali bez škole, boraca za zaštitu okoliša, itd.
No, svijet ide dalje. Do sljedećeg nogometnog prvenstva i bajke o Brazilu. FIFA-in spektakl ostavit će tako, nakon mjesec dana terora i kršenja ljudskih prava, JAR tek sa ogromnim dugom i četiri nova stadiona bez mogućnosti neke suvislije primjene. Osim nesretnih vuvuzela, ostatak svijeta Južnoafričke Republike će se valjda još samo sjetiti po toj 2010. godini. A čitav onaj život i stvarnost koja je uklonjena sa malih ekrana, ostat će tamo gdje je, nesretniji, zapušteniji i neshvaćeniji negoli je bio.
