Neprofitni eksperti za novinarske istrage

Sumrak istraživačkog novinarstva u SAD-u: unatoč njegovoj deklarativno povlaštenoj poziciji, anketa Sveučilišta u Arizoni iz 2005. godine pokazala je da 37 posto od 100 najvećih redakcija nema stalno zaposlene istraživačke novinare, a samo 10 posto ima ih 4 ili više

Dvije godine nakon završetka krvavih sukoba u Bosni i Hercegovini, Sheri Fink, aktivistkinja i studentica medicine američkog sveučilišta Stanford, uputila se u Sarajevo na konferenciju o ratnoj medicini. Fascinirana svjedočanstvima o Ratnoj bolnici Srebrenica, slijedećih 5 godina posvetila je bjesomučnom proučavanju zastrašujućeg testa izdržljivosti na kojeg je šačicu medicinskog osoblja bolnice stavila psihoza ratne zbiljnosti. Sabravši svoje istraživanje u nagrađivanu knjigu Ratna bolnica (War Hospital: A True Story of Surgery and Survival), Fink se nastavila baviti zdravstvenom i humanitarnom problematikom u kriznim zonama od Kosova do Iraka, sve dok njezinu pozornost nije potpuno zaokupila priča o navodnom eutanaziranju pacijenata u jednoj neworleanškoj bolnici koja je nakon udara uragana Katrina 2005. godine ostala izolirana. Uz pomoć stipendije zaklade Kaiser, Fink je rezultate svog terenskog istraživanja tijekom 2007. godine ponudila dnevniku The New York Times, no bila je odbijena s obzirom na procjenu troškova daljnje suradnje. Fink se nije dala smesti, već je nakon zapošljavanja u novoosnovanoj neprofitnoj novinarskoj organizaciji ProPublica nastavila s radom. Ubrzo se izborila za financijsku i logističku pomoć obje redakcije, i u ljeto 2009. godine objavila po mnogima najpotpuniju kronologiju događaja koji su doveli do smrti barem 18 pacijenata. Njezin članak Smrtonosne odluke u Memorijalnom centru (Deadly Choices at Memorial) nagrađen je prošlog mjeseca Pulitzerom za istraživačko izvještavanje zahvaljujući dalekovidnosti odbora za dodjelu nagrade, koji je prepoznao trend hibridizacije tradicionalnih i novih medija te u njemu uvidio mogućnost revitalizacije društveno angažiranog istraživačkog novinarstva, najugroženije vrste novinarskog izričaja u Sjedinjenim Državama.

Konsenzus o primjenjivosti neprofitnog modela na širem planu američkog novinarstva ne postoji, no neki stručnjaci smatraju da bi kombinacija filantropskih dolara te raznih oblika državne i pravne potpore mogla biti spasonosna za budućnost neovisnog novinarstva u SAD-u

Naime, krizi novinarstva u SAD-u uže je dijagnosticirana kriza modela poslovanja. Velik broj redakcija tradicionalnih medija na američkom medijskom prostoru u vlasništvu je korporacija i konglomerata čije su profite i cijene dionica srezali pad prihoda od  oglašavanja, smanjena naklada, gledanost i slušanost te dugovi nastali nepromišljenim akvizicijama. Za sadržaje koje su mnogi mediji, posebice novine, isprva besplatno nudili na svojim internetskim stranicama prigrlivši ideju slobodnog protoka informacija i nadajući se prihodu od online oglašavanja, isti se danas grčevito trude naći načine naplate, bilo digitalnom pretplatom, mikro uplatama čitatelja ili business-to-business dogovorima o podjelama dobiti od oglašavanja s drugim internetskim servisima koji se služe njihovim autorskim djelima. Poslovanje u crvenom neke je redakcije otjeralo u stečaj, dok većina prolazi kroz temeljita restrukturiranja u kojima su smanjeni broj zaposlenih i prostor predviđen za informativne sadržaje, povučeni strani i washintgonski dopisnici, te srezani troškovi pokrivanja lokalnih događanja i ulaganja u istraživačko novinarstvo. Unatoč deklarativno povlaštenoj poziciji istraživačkog izvještavanja u američkim dnevnicima, anketa Sveučilišta u Arizoni iz 2005. godine pokazala je da 37 posto od 100 najvećih redakcija nema stalno zaposlene istraživačke novinare, a samo 10 posto ima ih 4 ili više. Bojazan da komercijalni pritisak tjera američke redakcije da se odreknu svoje watchdog funkcije prokazivanja devijacija državnih i javnih tijela i njihovih predstavnika od moralnih i zakonskih standarda te zanemaruju događanja u malim sredinama, potakla je brojne novinare, često kolateralne žrtve recesije, da kroz eksperimentalne medijske projekte i alternativne modele poslovanja služe javnom interesu i lokalnim publikama.

Najambicioznija među neprofitnim istraživačkim redakcijama na nacionalnoj razini svakako je spomenuta ProPublica, koja je s radom započela u siječnju 2008. godine i trenutno zapošljava 32 novinara koji su samostalno ili u suradnji s tradicionalnim medijima, poput Sheri Fink, tijekom 2009. godine izdali 138 članaka. Svaki od njih objavljen je gotovo istovremeno na internetskoj stranici ProPublice i mediju partneru (među koje ProPublica ubraja USAToday, CNN, The Los Angeles Times i druge) bez naknade i dostupan je za daljnje korištenje pod CreativeCommons licencom. Ovakav neobičan pristup izdavaštvu ProPublici je omogućio status neprofitne organizacije koja troškove svog poslovanja namiruje isključivo iz godišnjeg proračuna od 10 milijuna dolara donacija dobrotvornih zaklada i pojedinačnih donatora. Čak dvije trećine tog iznosa namijenjene su isključivo financiranju novinarskih radova dok u vodećim američkim dnevnicima, usporedbe radi, na proizvodnju vijesti otpada oko 15 posto ukupnih troškova.

No, oslanjanje gotovo isključivo na velikodušnost dobrotvora iziskuje ne samo mnogo truda i vremena, već dovodi u pitanje održivost neprofitnog modela. Prema procjeni J-Laba pri Američkom sveučilištu, filantropi su između 2005. i 2009. godine u neprofitne novinarske redakcije (ne računajući javne emitere) uložili 141 milijun dolara, što čini tek 0,05 posto od 307 dobrotvornih milijardi poklonjenih samo tijekom 2008. godine. Gotovo polovica donacija završila je na računima većih redakcija koje se bave istraživačkim novinarstvom, među koje, uz ProPublicu, spadaju i Center for Investigative Reporting te Center for Public Integrity. ProPublica je svoje mecene našla u Herbu i Marion Sandler, poslovnjacima koji su nakon prodaje svoje štedno-kreditne korporacije 2006. godine kontaktirali Paula Steigera, tada urednika Wall Street Journala, a danas glavnog urednika i direktora ProPublice, sa željom da im pomogne

Konsenzus o primjenjivosti neprofitnog modela na širem planu američkog novinarstva ne postoji, no neki stručnjaci smatraju da bi kombinacija filantropskih dolara te raznih oblika državne i pravne potpore mogla biti spasonosna za budućnost neovisnog novinarstva u SAD-u.