Danas je Međunarodni dan mira. Vidim li to ironični podsmijeh? Znači li to da vas ne zanima što u našoj maloj zemlji dva desetljeća nakon rata ima još čak 1591 nestala osoba. To znači najmanje desetak tisuća ljudi čiji se gubitak, praznina, bol produžuju iz dana u dan.
Razumijem da nas ne zanima ni rat u ne tako dalekoj Ukrajini, koja sama ima svojih 1 709 083 prognanika, dok broj mrtvih nitko ne zna, a kreće U vremenu u kojem je novac (novi) Bog, a rat je uvijek (nekome) novac, tada nije ni čudno da profesionalni štovatelji Boga vole uniforme, vojske, a protiv rata su samo deklarativnose od 10 000 na ukrajinskoj strani.
Mrtvih u Siriji ima najmanje 300 000, raseljenih najmanje 6,6 milijuna unutar zemlje a 4,8 milijuna izvan.
Ukupno, raseljenih ima preko 60 milijuna, a tempo protjerivanja je u 2015 bio 24 osobe na minutu što je četiri puta više nego desetljeće ranije.
Samo u ovoj godini je preko 300 000 izbjeglica prešlo Sredozemlje, kojega smo i mi dio.
Ne zanima vas rat? Ništa neobično, rat ne zanima većinu ljudi koji žive u dijelovima Svijeta u kojima se ne vodi - trenutno. Ni mene ne zanima rat. Hoću živjeti bez njega. Ne želim ga niti u primislima. Dvadeset tri godine se bavim njime i dosta mi ga je. Dosta mi je što napredno misleći studenti slobodno govore. "Ne znam ništa o Izgradnji mira, ja nisam aktivist." No ipak dođu, recimo na tribinu o Siriji danas i sutra.
Ne znamo kako protiv rata. I ne osjećamo nimalo srama zbog toga. Niti nam je jasno zašto bismo trebali. Ne znamo kako graditi mir. Nismo o tome nikada ni razmišljali. To ionako grade drugi. Aktivisti. Kako nam pokazuje odabir primjera rada na pomirenju u Hrvatskoj.
E baš ta selekcija izaziva i nedoumice, prijepore. S pravom. Koja je uloga države? Podcjenjena ili precjenjena? Tko gradi neovisno, kompetetno, nekorumpirano sudstvo? Policiju? Obrazovni sustav? Vladajući ili i svi mi?
Izgradnja države jeste/nije Izgradnja mira. Dilema stara koliko i sam koncept Građenja mira, od 1975 u teoriji, od 1992 u UN dokumentima. Moji prijatelji anrahisti se gnušaju: "Država je represivni aparat koji štiti interese privilegiranih. Kako bi ona mogla graditi mir? Ona stvara rat."
Ok, dakle od države ne tražimo da gradi mir, ali zašto onda one koji ga očigledno grade ne priznajemo, ignoriramo ih, smijemo im se - "mirovni aktivist" - zvuči kao uvreda, zar ne?
Spremni smo vojske, oružje, uniforme, disciplinu, hijerarhiju povezati - ako ne s građenjem mira - onda s prestankom rata, uspostavom mira. Vojske brane mir. Aha. Ne želimo vidjeti da je militarizacija svuda oko nas, počevši u našim glavama, koje su nam na čelo države dovele osobu sa samog vrha "vojne alijanse", a sutra će nam Trumpa dovesti na čelo SAD-a.
U vremenu u kojem je novac (novi) Bog, a rat je uvijek (nekome) novac, tada nije ni čudno da profesionalni štovatelji Boga vole uniforme, vojske a protiv rata su samo deklarativno. Naravno ne svi. Poznamo li imalo život i smrt Oscara Romera.
Učimo li u školi tko je Mumia Abu-Jamal? Točnije - znamo li točno razloge zašto ne učimo?
O Edwardu Snowdenu? Chelsea Manning? Zašto svi mi - koji želimo mir - dozvoljavamo progon ljudi koje su toliko važnih saznanja podijelili sa Svijetom? Jeste li potpisali peticije?
Što ja mogu učiniti za mir? Zvuči kao najteže pitanje na Svijetu. Stvarno? Da probamo?
Upisati Mirovne studije. Prijaviti se za edukaciju Centra za nenasilnu akciju, a kada smo već na njihovoj web stranici, saznati kako i zašto ratni veterani Hrvatske, BiH, Srbije zajedno grade mir. Raspitati se, istražiti zašto je Građanski odgoj i obrazovanje važan da rata ne bude.
Ako sam vjernica/vjernik, pročitati što to rade Vjernici za mir i kako im se mogu pridružiti. Pročitati Gradnju dijaloga i naći inspiraciju među 30 odabranih primjera.
Posjetiti i inspirirati se na stranici Centra za nenasilnu komunikaciju iz SAD-a. Osnovao ih je moj pokojni prijatelj Marshall Rosenberg.
Može to i puno toga drugoga. Za početak je dovoljno zapitati se - živim li u miru sa samim sobom i s ljudima oko sebe? I napraviti mali, mali korak u tom smjeru. Koji?
Samo otkrivanje je već rad na miru :)
Ne želimo vidjeti da je militarizacija svuda oko nas, počevši u našim
glavama, koje su nam na čelo države dovele osobu sa samog vrha "vojne alijanse", a sutra će nam Trumpa dovesti na čelo SAD-a. (Foto: Mario Strmotić, Hina)Što ja mogu učiniti za mir? Zvuči kao najteže pitanje na Svijetu. Stvarno? Da probamo?
Upisati Mirovne studije. Prijaviti se za edukaciju Centra za nenasilnu akciju, a kada smo već na njihovoj web stranici, saznati kako i zašto ratni veterani Hrvatske, BiH, Srbije zajedno grade mir. Raspitati se, istražiti zašto je Građanski odgoj i obrazovanje važan da rata ne bude.
Ako sam vjernica/vjernik, pročitati što to rade Vjernici za mir i kako im se mogu pridružiti. Pročitati Gradnju dijaloga i naći inspiraciju među 30 odabranih primjera.
Posjetiti i inspirirati se na stranici Centra za nenasilnu komunikaciju iz SAD-a. Osnovao ih je moj pokojni prijatelj Marshall Rosenberg.
Može to i puno toga drugoga. Za početak je dovoljno zapitati se - živim li u miru sa samim sobom i s ljudima oko sebe? I napraviti mali, mali korak u tom smjeru. Koji?
Samo otkrivanje je već rad na miru :)
