Donošenjem Zakona o povremenim poslovima bi uz žene najviše patili mladi za koje ne znam zašto još uvijek šute. Stoga na Zakon o povremenim poslovima treba zaboraviti i naprosto ga ne donositi.
U rujnu ove godine osnovana je Ženska fronta za radna i socijalna prava, koja za cilj ima razmatranje stanja radnih i socijalnih prava žena u kontekstu promjena radnog, mirovinskog i socijalnog zakonodavstva. Uz ženske sindikalne grupe, koje su pokrenule ovu inicijativu, u Fronti djeluju brojne ženske organizacije i udruge za zaštitu ljudskih prava koje su odlučile javno reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, osiromašenje i diskriminaciju. Jedna od pokretačica Ženske fronte je Jasna A. Petrović, koordinatorica ženskih sindikalnih grupa, članica predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i predsjednica Saveza umirovljenika Hrvatske. U razgovoru za "H-Alter", Petrović govori o najnovijoj reformi mirovinskog sustava, najavljenim izmjenama Zakona o radu, štetnosti Zakona o povremenim poslovima te odnosu aktualne Vlade prema sindikatima.
Izmjenom Zakona o mirovinskom osiguranju svjedočimo još jednoj reformi mirovinskog sustava. Je li Hrvatskoj potrebna nova reforma?
Od svih zemalja bivše SFRJ Hrvatska ima najnižu relativnu vrijednost mirovine, a na razini Europske unije nalazimo se malo iznad Rumunjske, Bugarske i Litve
Evidentno je da prečesto svjedočimo promjenama koje sa sobom donosi krparenje problema i nedovršenih priča - malo se proizvedu dugovi umirovljenika pa se vraćaju, pa se zakine jedna ili druga kategorija umirovljenika, što se onda mora popraviti npr. dodacima itd. Prva ozbiljnija reforma napravljena je 1998. godine, kada je uvedeno da se mirovina obračunava na temelju cijelog radnog staža. Tada je prvi put uvedena tzv. aktualna vrijednost mirovine (AVM) i to u vrijednosti od samo 57 posto stvarne, zbog čega je nastao cijeli niz problema s niskim mirovinama tzv. novih umirovljenika te siromašenje umirovljenika. Po našim procjenama, 72 posto umirovljenika ima mirovinu nižu od 2 700 kuna, što je 60 posto medijana prosječne plaće, odnosno granica siromaštva prema metodologiji Europske unije. Zbog svega toga danas se nalazimo u situaciji da Hrvatska od svih zemalja bivše SFRJ ima najnižu relativnu vrijednost mirovine, a na razini Europske unije nalazimo se malo iznad Rumunjske, Bugarske i Litve. Ta vrijednost kod nas varira između 39 i 40 posto udjela prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći, a budući da je Hrvatska 1991. potpisala konvenciju Međunarodne organizacije rada br. 102, ta relativna vrijednost ne smije biti niža od 40 posto. Kad je riječ o siromaštvu starijih od 65 godina, tu smo pri sramotnom vrhu EU ljestvice, odmah iza Cipra i Bugarske.
Kad je riječ o siromaštvu starijih od 65 godina, tu smo pri sramotnom vrhu EU ljestvice, odmah iza Cipra i Bugarske
Neke institucije čak lažiraju podatke, pa su umirovljeničke udruge prošli mjesec uputile dopis Ministarstvu rada i mirovinskog sustava zbog statističkih manipulacija, kojima se u javnosti žele prikazati ružičaste brojke. S druge strane imamo iskrivljene podatke u nekim medijima, vjerojatno zbog pritisaka s njima povezanih banaka i stručnjaka, kojima očito odgovara trenutni sustav. To su činjenice na koju se naprosto treba računati prije provođenja bilo kakve nove reforme. Model mirovinske reforme koji je još uvijek na snazi u Hrvatskoj, uvezen je od Svjetske banke te 1999. pretočen u zakone i usvojen, ali je poslušnički implementiran od strane prethodne socijaldemokratske Račanove vlade. Ni aktualna vlada uopće nema viziju, već nastavlja putem koji je zacrtao HDZ još devedesetih po receptu svjetske financijske industrije. Reforma je nužna, ali ne na način na koju ju je pokrenulo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, uz potpunu eliminaciju socijalnog dijaloga i bez valjane javne rasprave. Zbog svega toga, nitko ne zna što će zapravo pisati u konačnoj verziji prijedloga Zakona, iako se naslućuje iz liste odbijenih prijedloga. Ovo je ministarstvo koje ne samo da ne čuje, nego ni ne želi čuti.
Sadrži li nova reforma i dobre strane?
Zahvaljujući pritisku Europske unije povodom jačanja borbe protiv siromaštva, popravit će se formula usklađivanja mirovina. S dosadašnjom formulom, realna vrijednost mirovine je godišnje padala za jedan do jedan i pol posto. Pad vrijednosti mirovine sa sobom donosi i pad kupovne moći, a u zemlji u kojoj ima veliki broj starijeg stanovništva, to dovodi i do urušavanja gospodarstva. Nakon što je neosporno utvrđeno da je 1 400 000 naših građana siromašno, a u tu skupinu najčešće spadaju umirovljenici, nezaposleni, žene, a sada i mladi, mora se ići na varijabilnu formulu usklađivanja, koja će biti nešto povoljnija i održavat će mirovine blizu dna bijede, odnosno spriječiti da padnu na samo dno.
Vlada se pokazala spremnom prigrliti preporuku Međunarodnog monetarnog fonda te pomaknuti odlazak u mirovinu na 67 godina, pravdajući to kao način spašavanja mirovinskog sustava kojeg su već prihvatile mnoge zemlje Europske unije.
U Francuskoj, gdje je predloženo da se granica za umirovljenje povisi na 62 godine, zbog takvog je prijedloga pao predsjednik i marširalo se ulicama. Kod nas su se neki sindikati, npr. Matica hrvatskih sindikata, prešutno složili s prijedlogom
Za razliku od Hrvatske, u drugim zemljama takvi prijedlozi vodili su gotovo do revolucije. U Francuskoj, gdje je predloženo da se granica povisi na 62 godine, zbog takvog prijedloga je pao predsjednik i marširalo se ulicama. Kod nas su se neki sindikati, npr. Matica hrvatskih sindikata, prešutno složili s prijedlogom, dok su s izdvojenim mišljenjem oštro izašli Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Nezavisni hrvatski sindikati, a dijelom i HURS. Vlada je olako prigrlila preporuke MMF-a jer misli da će svi biti sretni kada MMF, zbog beskompromisnog slijeđenja naputaka, ministre potapša po glavi. Vlada ne shvaća da ne odgovora MMF-u, već građanima Hrvatske. Zašto mi moramo biti među prvima u Europskoj uniji koji će granicu pomaknuti na 67 godina? Zašto prvo nije uslijedila analiza? Zašto smo mi morali biti među prvima koji su krenuli na izjednačavanje dobi za umirovljenje žena i muškaraca kada žene u Hrvatskoj zbog patrijarhalnog sustava vrijednosti i ekonomskih okolnosti imaju za tri godine kraću očekivanu životnu dob od prosjeka žena u EU? Kada se ministru Mrsiću podastru egzaktni podaci, on kaže da je pričao sa slovenskom ministricom koja mu je potvrdila da će i oni uvesti istu granicu, a da nije ni zamijetio da je u Sloveniji održan referendum kojim je srušen novi mirovinski zakon. Uopće ne znam čime komparirati njegovu ignoranciju spram živih ljudi o čijoj sudbini odlučuju. Da ne govorim o nestručnosti i neinformiranosti te apsolutnom odbijanju bilo kakvih primjedbi. Jedini s kim ova vlada raspravlja su bankari.
Do čega bi moglo dovesti podizanje dobne granice za umirovljenje?
Kada se ministru Mrsiću podastru egzaktni podaci, on kaže da je pričao sa slovenskom ministricom koja mu je potvrdila da će i oni uvesti istu granicu, a da ni ne zamijeti da je u Sloveniji održan referendum kojim je srušen novi mirovinski zakon
Zemlja s ovolikom stopom nezaposlenosti, pogotovo mladih, treba biti oprezna s pomicanjem dobne granice. Prije svega je trebalo napraviti simulacije posljedica takve odredbe. Primjerice, u SAD-u je napravljena analiza koja je pokazala da bi se podizanjem obavezne dobi za umirovljenje na 67 godina proizvelo 25 posto više osoba s invaliditetom. Time bi se zapravo još više opteretio državni budžet pa su do daljnjega odustali od te ideje. Švedska, na čiji se primjer kod nas često poziva, ženama omogućuje da se umirove od 61. do 67. godine života, a kroz prijelazno razdoblje omogućit će onima koji žele da rade i do 75. godine. No u Hrvatskoj naprosto nema takvih ideja i projekcija, već s druge strane tjeramo ljude koji mogu i žele raditi da moraju u mirovinu. Na kraju ćemo imati ostarjelu frizerku koja će s povećalom tražiti koju boju mora umiješati da dobije željenu nijansu kose ili medicinsku sestru koja neće moći pogoditi venu. To su ozbiljne stvari s kojima se naprosto ne smijemo poigravati. S druge strane, kako je nedavno upozorio Sindikat državnih službenika i namještenika, po hitnim naputcima ministrice Milanke Opačić krenulo se u popisivanje onih koji u javnim i državnim službama stječu uvjete za prijevremenu mirovinu. Dakako, prije svega je riječ o ženama koje Vlada s otpremninama planira "otjerati" u mirovinu. Gdje je tu vizija?
Unatoč najavi reforme, Hrvatska i dalje ne planira smanjenje ili ukidanje izdvajanja u drugi mirovinski stup. Kako komentirate tu činjenicu?
Hrvatska je promijenila smjer onog trenutka kada je od strane Bože Prke, tada HDZ-ovog ministra financija, a današnjeg bankarskog stručnjaka, 1995. u Hrvatsku kao glavni konzultant doveden Jose Pinera, čileanski ministar socijalne politike i mirovinskog sustava u Pinochetovoj vladi. Nakon što je te godine u Opatiji izložen model Svjetske banke, Hrvatska je poslušnički prigrlila trostupni mirovinski model i tog trenutka je počela gubiti socijalnu državu. One zemlje koje su također prihvatile isti sustav, poput Poljske, Slovačke i Mađarske, u međuvremenu su odustale od izdvajanja u takav drugi mirovinski stup, a Slovenija i Češka su odbile takav model te uvele dobrovoljni. Zbog drugog stupa se u Hrvatskoj na godišnjoj razini pet milijardi kuna daje u ruke bankara koje oni troše na plaće, premije i skupe automobile - to su ti prijelazni troškovi koji dosežu 1,6 posto bruto društvenog proizvoda. A to je prevelik trošak za ovako malu zemlju. I prevelik je utjecaj banaka, što se vidi i iz toga da se upravo u proceduru usvajanja šalje Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima, kojim će se bankarskom lobiju omogućiti dodatno bogaćenje, npr. uvođenjem mirovinske rente, iako je već na drugom čitanju Zakon o otpremninama, koji je predložila Hrvatska stranka umirovljenika, a koji posve dovoljno regulira ista pitanja. Ne, moralo se napraviti paralelni zakon kojim se pogoduje bankama! Također, trenutno se radi i na izmjenama Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, a najveći dio izmjena je još prije dvije godine napisala jedna banka.
Koja banka?
Švedska, na čiji se primjer kod nas često poziva, ženama omogućuje da se umirove od 61. do 67. godine života, a kroz prijelazno razdoblje omogućit će onima koji žele da rade i do 75. godine. No u Hrvatskoj naprosto nema takvih ideja i projekcija
Ne želim javno govoriti o tome, ali određena banka je identičan prijedlog objavila na svojim web stranicama. Istoj banci se pogoduje i kroz Zakon o mirovinskim osiguravateljskim društvima, pa kako čovjek ne bi dvojio o pozadini takvih reformskih poteza? Dakle, prema prijedlogu koalicijskog partnera Silvana Hrelje, otpremnine ubuduće bi se, temeljem dogovora poslodavaca i radnika, trebale ulagati u fondove pri trgovačkim društvima i doživotno isplaćivati radi kompenzacije prijevremenog odlaska u mirovinu, no ministar Mrsić je napravio paralelni prijedlog zakona prema kojem bi se otpremninama bavile banke.
Nadalje, Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj radnici sami plaćaju svoje doprinose - 15 posto se izdvaja u prvi stup, a pet posto u drugi. Imate li vi priliku odlučivati o toj svojoj individualnoj kapitaliziranoj štednji? Nemate. Banke su efektivne vlasnice vaših sredstava.
Ženska fronta za radna i socijalna prava, odnosno platforma ženskih sindikalnih grupa, organizacija i udruga za zaštitu ljudskih prava, čija ste i vi članica, nedavno je kroz priopćenje istaknula da se izdvajanje u drugi mirovinski stup pokazalo rodno neosjetljivim. Zbog čega?
Na kraju ćemo imati ostarjelu frizerku koja će s povećalom tražiti koju boju mora umiješati da dobije željenu nijansu kose ili medicinsku sestru koja neće moći pogoditi venu
Budući da su žene te koje još uvijek zakonski mogu otići ranije u mirovinu, trenutno svjedočimo situaciji da se zbog viška radne snage na pojedinim pozicijama upravo one prve šalju u mirovinu. Mirovina se dobije na temelju staža, a žene su te koje s kraćim radnim stažem odlaze u mirovinu, pa im je stoga prosječno niža od one koju dobiju muškarci. Također, žene obavljaju i razne socijalne usluge umjesto države - skrbe o djeci, bolesnima i starima, a to se ne vrednuje. U Europi je razlika u prosječnoj mirovini između žena i muškaraca oko 40 posto, a u Hrvatskoj je ta razlika 17 posto. Kao u svim socijalističkim zemljama, nekada je postojala veća solidarnost u sustavu koja sada polako nestaje zbog forsiranja drugog stupa u kojem se nalazi samo ono što je zarađeno. Prvi, javni stup, kojeg Europska unija i dalje označava kao glavni, taj je koji omogućuje da se na temelju međugeneracijske solidarnosti osiguraju minimalne i ograniče najviše mirovine. Za razliku od njega, drugi stup ne sadrži nikakve redistributivne i solidarne mehanizme. Znamo da u portfelju drugog stupa ima oko 55 milijardi kuna, ali Vlada trenutno razmišlja da s tim novcem, bez da pita radnike i umirovljenike, odnosno stvarne vlasnike tog novca, kupi koncesije na Hrvatskim autocestama. Nije li sve to u suštini casino-ekonomija?
Ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić kaže da bi se sastavljanjem koncesionarskog konzorcija, koji bi se sastojao od upravljačkih, investicijskih i mirovinskih fondova, dio profita koncesionara prelio u povećanje mirovina građana.
Zašto onda država ne dovede najbolje menadžere, zaradi sav taj silni novac i ojača prvi mirovinski stup? Država se pokazala lošim gospodarom i vrlo promućurnim skrbnikom za bogate. Tek nakon dvije godine od početka mandata, ova vlada odlučila je nadzirati plaće svojih novopostavljenih kadrova na čelima javnih poduzeća i državnih agencija, koji imaju plaće po nekoliko desetaka tisuća kuna.
Vaš sindikat nedavno je upozorio na najave rezanja mirovina koje sežu od 5 500 kuna.
Ministar financija Slavko Linić napravio je mnogo dobrih stvari, ali najava da bi se rezale sve radničke mirovine više od 5 500 kuna je suluda. Uostalom, oni koji imaju mirovinu veću od 5 478 kuna već moraju plaćati dopunsko zdravstveno osiguranje, što nije pošteno, jer se istodobno od takvog u Europi neuobičajenog nameta, oslobađaju neke povlaštene kategorije. Sindikat umirovljenika Hrvatske je tu odluku poslao na Ustavi sud i uvjereni smo da će se dokazati kako je riječ o diskriminaciji i neustavnoj odluci, no koliko je taj sud politički uvjetovan ostaje otvoreno pitanje, jer se od 2009. godine čeka na mišljenje. Sada ministar iz rukava vadi brojku od 5 000, pa će svima koji mirovine primaju prema posebnim propisima odrezati 10 posto, ali nekima ipak neće. Zašto baš taj iznos, a ne npr. prosječna plaća u 2012.? Na kojim to analizama i izračunima temelji granicu rezanja? Bojim se da ministar Linić ide koracima Nikice Valentića koji je bio toliko bahat da se kao HDZ-ov primjer nije potrudio napraviti ni uredbu koja bi mu omogućila rezanje mirovina, pa je zbog takvih postupaka i nastao veliki dug umirovljenicima koji još uvijek tereti državni proračun.
Što je s povlaštenim mirovinama?
Ministar financija Slavko Linić napravio je mnogo dobrih stvari, ali najava da bi se rezale sve radničke mirovine više od 5 500 kuna je suluda
A tko to ima povlaštene mirovine? Imaju ih rudari i pomorci na stranim brodovima? Ne smijemo miješati povlaštene i zarađene mirovine. Ako radnik ima beneficiran radni staž i ako je za njega uredno plaćen doprinos za npr. 18 mjeseci, a ne 12, onda nemamo o čemu raspravljati. Takav radnik nije povlašten, jer je svoju mirovinu zaradio.
A što je sa saborskim zastupnicima, hrvatskim braniteljima i akademicima?
Svakom treba na individualnoj razini izračunati koji dio mirovine mu je stečen radom, a koji posebnim propisima o povlasticama. Ako je policajcu ili vojniku plaćen doprinos za puni staž, onda je to u potpunosti radnička mirovina. A ako je riječ o dodacima, onda taj dio treba uskladiti na drugačiji način. Prema nacrtu Zakona o mirovinskom osiguranju, izgleda da će se ta dva dijela odvojeno analizirati i to bi bilo pošteno.
SUH je uputio javnu inicijativu Ministarstvu socijalne politike i mladih da se ubrza donošenje zakona o tzv. socijalnim mirovinama, odnosno državnim naknadama za starost. Iako je ta ideja bila istaknuta u Planu 21, od nje se odustalo zbog nedostatka novca u proračunu.
Nažalost, ovoj vladi nedostaje i empatije i osjećaja političke realnosti. Kada su u pitanju socijalna prava, naprosto moramo priznati da su HDZ-ovci bili puno lukaviji. Duboko se nadam da panika zbog neuspjeha, neznanja i loših gospodarskih rezultata neće blokirati aktualnu Vladu, koja doista na dnevnoj bazi otkriva zloporabe iz ormara, da barem dijelom realizira svoje prvotne vizije. Kad je riječ o starijima od 65 godina bez mirovine i prihoda, i zbog propisa EU, ova vlada ima obavezu uvesti trajnu socijalnu pomoć ili srodnu državnu naknadu.
Kukuriku koalicija je u Planu 21 također jamčila sigurnost radnika kroz pravedne zakone, funkcionalno pravosuđe, sindikalnu podršku i strogo kažnjavanje kršenja radničkih prava pa trenutno radi na donošenju Zakona o radu kojim se poriče sve obećano. Kako ocjenjujete prijedlog novog ZOR-a?
Ovoj vladi nedostaje i empatije i osjećaja političke realnosti. Kada su u pitanju socijalna prava, naprosto moramo priznati da su HDZ-ovci bili puno lukaviji
Ono što se trenutno događa na tržištu rada je strašno. Za razliku od prethodne Vlade koja je bila desne provenijencije, aktualna Vlada, koja je navodno lijeva, zapravo je povećala broj prekarnih radnika. Od ukupnog broja svih novozaposlenih, njih 92 posto dobilo je ugovore o radu na određeno vrijeme. Rad na određeno vrijeme koji je definiran kao iznimka, ovim zakonom se legalizira gotovo do beskraja. Novozaposleni su uglavnom mladi, nalaze se u periodu kada tek trebaju započeti svoje privatne živote, a zbog rada na određeno ne mogu podizati kredite zbog čega im je gotovo nemoguće osnovati obitelj. Rad s takvom vrstom ugovora utječe i na pogoršanje zdravlja mladih koji su stalno pod pritiskom zbog straha da će dobiti otkaz. Sve to omogućuje poslodavcima i da ucjenjuju radnike koji sve češće svjedoče seksualnom uznemiravanju i mobbingu. Uz to, Zakonom se omogućuje povećanje broj zaposlenih preko agencija, a sve češće se i outsourcing spominje kao fantastično rješenje za velike javne sustave.
Kakve negativnosti nam može donijeti outsourcing?
Ono što se trenutno događa na tržištu rada je strašno. Za razliku od prethodne Vlade koja je bila desne provenijencije, aktualna Vlada, koja je navodno lijeva, zapravo je povećala broj prekarnih radnika
Outosorcing, odnosno prenošenje ugovora o radu na drugi pravni subjekt, dovodi do izdvajanja sporednih djelatnosti koje financijski previše terete određeni subjekt. U pojedinim slučajevima takvo izdvajanje jako dobro funkcionira. Primjerice, kada se dio sporednih djelatnosti, kao što je u bolnicama pranje odjeće, preseli na privatnu firmu. No unajmljivanje agencijskih čistačica ili medicinskih sestara u bolnicama ne bi funkcioniralo jer to nije sporedna djelatnost i potrebna su specifična znanja. "Preseljeni" ili agencijski radnici obično nakon godine, dvije ili odmah izgube svoja zatečena prava prema kolektivnom ugovoru te može nastati situacija u kojoj dvije osobe zaposlene na istom radnom mjestu imaju različite plaće i uvjete rada. Agencijama je pak cilj što manje platiti radnika, pa zbog svega nastaju situacije kao u Brodosplitu gdje Debeljak planira uvesti jeftinu radnu snagu kako bi je držao u pričuvi i na taj način uništio sindikalno djelovanje i ucjenjivao radnike. Da ne govorim o tome da mu sve to plaća država. I onda mi pričamo o Planu 21 i jačanju sindikata? Ova Vlada radi upravo na suprotnome.
Uskoro nas očekuje i donošenje Zakona o povremenim poslovima. Iz Vlade tvrde da će njegovo donošenje utjecati na pad nezaposlenosti i poboljšanje položaja žena na tržištu rada. Kakve su njegove socijalne posljedice?
Ujedinjeni narodi su prije nekoliko mjeseci donijeli Deklaraciju o neplaćenom radu, tvrdeći da bez ukidanja različitih mogućnosti neplaćenog rada i bez omogućavanja ženama da imaju društvenu potporu u skrbi o djeci, bolesnima i starima, nema ravnopravnosti. A naša Vlada unaprijed propisuje diskriminaciju kao trajno stanje. Uz društvene predrasuda, upravo je ekonomska situacija ključ koji vodi do diskriminacije. Zakonom o privremenim poslovima prije svega se ide na štetu zaštite ženskih ljudskih prava jer će upravo one biti usmjeravane na povremene poslove i skraćeno radno vrijeme. Kad se jednom krene pogrešnim putem, teško ćemo se vratiti. Takozvani povremeni poslovi, odnosno "mali poslovi", idu na eksploataciju radnika i rušenje cijene rada, a da se pritom ne rješava problem rada na crno. U EU samo 14 posto zaposlenih radi s ugovorima na određeno vrijeme, a zahvaljujući novim zakonskim rješenjima, postoji opravdana opasnost da će se ta pojava u Hrvatskoj raširiti jako velikom brzinom. Taj zakon treba zaboraviti i naprosto ga ne donositi, jer i postojeći zakon omogućava razne oblike fleksibilizacije, čak do granice opće nesigurnosti. Donošenjem tog Zakona uz žene bi najviše patili mladi, za koje ne znam zašto još uvijek šute.
jasna-petrovic2-foto-tamara.jpg
U posljednje vrijeme svjedočimo intenzivnijoj suradnji sindikata i udruga civilnog društva. Uz Žensku frontu za radna i socijalna prava, ta suradnja je vidljiva i u borbi protiv pokušaja rasprodaja javnih dobara kao što su autoceste i Zagrebački holding. Kako objašnjavate taj trend?
Glavni problem je bio u tome što su se sindikati i nevladine udruge gledali preko barikada, odnosno sindikati na udruge kao na sektor koji je bio vrlo popularan i izdašno financiran u postratnom razdoblju, a civilne udruge na sindikate kao na relikte prošlih vremena
To nije trend već razvojni proces koji je započeo još 1999. prilikom osnivanja koalicije Glas 99. Već od početka 2000. Ženska sekcija SSSH-a, koja je osnovana prije 22 godine, odlučila je započeti suradnju sa Ženskom mrežom koja je tada okupljala tridesetak ženskih nevladinih organizacija. Tek prije nekoliko godina formalizirale smo naše dugogodišnje članstvo u Mreži. Uostalom, Ženska sekcija je radila i na nekoliko projekata s udrugama Kontra i Iskorak zahvaljujući kojima su naši nacionalni i regionalni čelnici javno pozvali sve LGBT radnike da se učlane u naše sindikate. Surađivali smo i s brojnim drugim udrugama. No, glavni problem je bio u tome što su se sindikati i nevladine udruge gledali preko barikada, odnosno sindikati na udruge kao na sektor koji je bio vrlo popularan i izdašno financiran u postratnom razdoblju, a civilne udruge na sindikate kao na relikte prošlih vremena. Unatoč svemu, moramo raditi zajedno jer imamo zajedničke interese. Nekada se moramo i međusobno tolerirati, što nije uvijek lako. Primjerice, sindikati obično nemaju vremena za facilitirane razgovore i razglabanje o problemima jer se suočavamo s konkretnim radnicima koji istog trenutka trebaju pomoć. Zbog toga civilnim aktivistima možda nekada djelujemo kruto i autoritarno. S obzirom na nasljeđe socijalizma, među nama je dugo postojalo nepovjerenje koje se može nadići samo borbom za zajedničke ciljeve, a mi ih imamo. Bez širenja prostora suradnje svih potencijalnih snaga, teško ćemo dospjeti kamo želimo: u društvo tolerancije, ravnopravnosti, dostojanstva, sigurnosti.
