Može li se uopće biti odgovoran i djelovati odgovorno u medicini, u zdravstvu, odnosno u medicinskom sistemu i sistemu zdravstvene skrbi? Može li liječnik uopće biti odgovoran i djelovati odgovorno?

Znate već*: "Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika." To je ona rečenica koju se nevjerojatno brzo izgovara u televizijskim i radijskim reklamama za lijekove i druge farmaceutske produkte ili ju se piše nevjerojatno sitnim slovima u novinskim reklamama. Ali te medijske sekundice i slovca namijenjena ovoj poruci ipak igraju svoju ulogu: ili ih ne saslušamo i ne pročitamo ili ih ne shvatimo ozbiljno, čak i ako ih saslušamo i pročitamo. Stvar je u tome da ih se ni ne treba čuti i pročitati.

Naš Anti-Hipokrat

Korupcijska mreža u medicini i zdravstvu širi se iz "zlog epicentra" i svi dionici tog polja su, u manjoj ili većoj mjeri, ozračeni tom "zlom energijom" i obuhvaćeni tom "zlom mrežom", u čemu su medicina i zdravstvo istovjetni sa svim drugim elementima sistema

To je samo ironičan ustupak proizvođača medicinskih pripravaka pravnim odredbama, prije negoli nekim etičkim standardima ili, nedajbože, samim korisnicima, konzumentima, mušterijama, da ne kažem "pacijentima" ili "ljudima". Tko, pak, ovu ekspresnu poruku shvati ozbiljno, mora se zapitati: čemu uopće to, ako se radi o lijekovima, a ne o pesticidima, herbicidima, insekticidima, mišomoru ili nekom drugom otrovu? No, to je manje važno i možda suviše naivno pitanje, jer uvijek nešto može krenuti po zlu; svaki lijek, neodgovarajućom upotrebom, može postati otrov, i tako dalje.

Važnije je pitanje: što ako se zaista obratim svom liječniku ili ljekarniku? Koliko povjerenja mogu imati u njega nakon "afere Hipokrat", u kojoj je oko tristo pedeset liječnika obuhvaćeno istragom zbog primanja mita od farmaceutskih kompanija? Kako da znam da nije baš moj liječnik jedan među onih gotovo deset posto hrvatskih liječnika koji su uhvaćeni "s prstima u pekmezu", to jest s prstima u lijekovima te ugovorima i dogovorima oko njih?

"Afera Hipokrat" samo je jedna u nizu afera koje je s osobitom upornošću i hrabrošću razotkrivala novinarka Nataša Škaričić, a o kojima su govorili i pisali i drugi, pri čemu treba istaknuti liječnike Dražena Gorjanskog, Srećka Sladoljeva i Lidiju Gajski, a pogotovo Gajski jer ona je u knjizi preciznog naslova Lijekovi ili priča o obmani, na preko petsto gusto pisanih stranica, prokazala bolesnu vezu između medicine i farmaceutske industrije, duboku povezanost na temelju koje onda nastaju brojne korupcijske i ine afere, lokalne i globalne.

Međutim, naš Anti-Hipokrat samo je jedan od brutalnijih primjera korupcije u zdravstvu, zato što je i "živa lova" bila u pitanju, ali liječnike se može podmititi i podmićuje ih se od strane farmaceutskih tvrtki i na suptilnije načine. I sve se to zna, "plave kuverte" su dobro poznat princip koji se realizira na različite načine, a s rafiniranjem metoda tehničkih i drugih manipulacija, sve postaje i mnogo lukavije.

Odgovornost u medicini

No, nisu ni načini korumpiranja tema o kojoj bih ovdje zapravo htio govoriti, nego je to - odgovornost u medicini, u zdravstvu, oko zdravlja. Istina, do tog pitanja možemo doći i preko "afere Hipokrat", jer resorni je ministar - pogođen skandalom za koji snosi neku vrstu "zapovjedne odgovornosti" - pokušao utvrditi tko je odgovoran za recentne, ali očito dobro uhodane prijestupe, te je zaključio: "Hrvatska ima pet tisuća liječnika opće prakse, a korupcija je karakterna osobina, osobina čovjeka, nikako profesije." Drugim riječima, mogli bismo zaključiti da su u ovoj korupcijskoj aferi sudjelovali oni liječnici koji su i inače "slaba morala", lišeni moralnih skrupula, nemoralni, neodgovorni, dok se svi ostali liječnici, pa i profesija u cjelini odlikuju odgovornošću. Ministrova teza je plauzibilna, jer možemo zamisliti ili znamo iz vlastitog iskustva da veliki broj, pa i većina liječnika nije postala žrtvom korupcijske hobotnice, te da se trudi prakticirati svoju struku i poziv u skladu s etičkim normama, kako općim, tako i specifičnim medicinsko-etičkim.

Ipak, postavit ću zaoštreno pitanje, koje naizgled trpa sve liječnike u isti koš, te nepravedno sumnjiči one poštene, a oslobađa krivnje one korumpirane. Pitanje glasi: Može li se uopće biti odgovoran i djelovati odgovorno u medicini, u zdravstvu, odnosno u medicinskom sistemu i sistemu zdravstvene skrbi? Može li liječnik uopće biti odgovoran i djelovati odgovorno?

Neposredni odgovor je: Pa kako da ne?! Kakvoga bi smisla uopće imala medicina i medicinska praksa kad to ne bi bilo moguće?! No, mogli bismo odgovoriti i sasvim suprotno: Preuzimanje i izvršavanje odgovornosti u medicinskom i zdravstvenom sistemu je nemoguće! Zašto? Prije svega zato što su medicina i zdravstvo dijelom


Jacyues Ellul

ellul.jpg ellul.jpg

općeg i općevladajućeg sistema, tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema, koji je strukturiran tako da je u njemu nemoguće djelovati slobodno, a time i odgovorno.

Francuski mislitelj Jacques Ellul objašnjava tu situaciju jednim primjerom, pa kaže: "U društvu kao što je naše, nekoj osobi je gotovo nemoguće da bude odgovorna. Jednostavan primjer: negdje je izgrađena brana i ona se sruši. Tko je odgovoran za to? Geolozi su obavili svoj posao. Oni su istražili teren. Inženjeri su nacrtali konstrukcijske planove. Radnici su izgradili branu. A političari su odlučili da će brana biti izgrađena baš na toj lokaciji. Tko je odgovoran? Nitko. Nitko nikada nije odgovoran. Nigdje. U cjelini našeg tehnološkog društva rad je toliko fragmentiran i razlomljen u djeliće da nitko nije odgovoran. Ali također nitko nije ni slobodan. Svatko ima svoj vlastiti specifični cilj. I to je sve što treba da čini." 

Korupcijska mreža u medicini i zdravstvu širi se iz takvog "zlog epicentra" i svi dionici tog polja su, u manjoj ili većoj mjeri, ozračeni tom "zlom energijom" i obuhvaćeni tom "zlom mrežom", u čemu su medicina i zdravstvo istovjetni sa svim drugim elementima sistema. Ukratko, ne možete tražiti od nekoga da bude odgovoran ako je prisiljen ili ucijenjen da djeluje pod uvjetima neodgovornosti, da bude moralan u situaciji koja mu ne dopušta da djeluje moralno. Možda je lakše živjeti bez tereta odgovornosti, ali za to se plaća visoka cijena: gubitak slobode.

Ali što onda? Što nam preostaje? Da samo zdvajamo nad "zlom sudbinom" liječnika i čovjeka u današnjem svijetu i da sa strane moraliziramo o tome? Nipošto! Oni liječnici koji su napravili "coming out" i koji su, riskirajući stigmatiziranje i s tim povezane probleme, progovorili o stvarima za koje se manje-više znalo i prije, ali su rijetko bile dokumentirane i reflektirane - oni nam mogu predstavljati putokaz: možda se ne može djelovati odgovorno u sistemu, jer je on dizajniran tako da se odgovornost ne može u punom smislu riječi preuzeti, a još ju je teže post festum utvrditi, ali se može pokušati promijeniti sam sistem.

Kriza medicine

Prva prepreka na tom putu - čak i ako se pojedinci i skupine odluče poduhvatiti tog zahtjevnog zadatka - bit će jedna duboka kriza medicine, koja je, upravo zbog kompleksnog utjecaja tehnoznanstveno-ekonomsko-političkog sistema, izgubila orijentaciju i orijentire, a možda i svoj smisao i svrhu.

Ne možete tražiti od nekoga da bude odgovoran ako je prisiljen ili ucijenjen da djeluje pod uvjetima neodgovornosti, da bude moralan u situaciji koja mu ne dopušta da djeluje moralno

Jedan od ključnih uzroka krize suvremene medicine tiče se same njezine biti. Radi se o zamagljivanju ili čak gubitku pojma zdravlja. Znamo li, kao medicinski stručnjaci, kao potencijalni bolesnici i pacijenti te kao ljudska bića, što je to zdravlje? Ne znamo. Međutim, tu prazninu tek rijetko primjećujemo, jer smo prisiljeni da se fokusiramo na ono konkretno, pojedinačno i kratkoročno, pri čemu nam izmiče iz vida šira slika, bez koje pak ne možemo na primjeren način sagledati ono čime bismo se u medicini trebali baviti. Otuda proizlaze mnogi problemi s kojima se susreće moderna mainstream medicina, a time i liječnici i pacijenti.

Navest ću samo nekoliko generalnih problema, o kojima se često raspravlja u kritički orijentiranim člancima i knjigama o medicini. To su: liječnički paternalizam, odnosno tretiranje pacijenta kao pukog objekta (ili "broja na šalteru") te nemogućnost pacijenta kao subjekta da dođe do riječi u vezi s onim što je prvenstveno i jedino njemu važno; zatim tehnicizacija medicine, to jest činjenica da se sve napredniju tehnologiju smatra spasonosnim rješenjem u procesima liječenja, te da se neposredni odnos liječnika i pacijenta, kao dviju osoba sa svojim situacijama, biografijama, pogledima itd., zamjenjuje a-personalnim, tobože objektivnim i egzaktnim sredstvima i metodama. Tu je također problem birokratizacije medicine i zdravstvene skrbi, gdje se, slikovito rečeno, pojedinac u potrazi za zdravljem lako može izgubiti u labirintima bolničkih hodnika i ureda drugih zdravstvenih institucija; a kao posljedica tehnologiziranog i birokratiziranog pristupa medicini pojavljuje se i farmaceutizacija liječenja kao zamjena različitih sredstava i metoda liječenja tobože svemoćnim lijekovima koje se prebrzo i prečesto prepisuje bolesnicima, pa i ne-bolesnicima. Sve skupa povezano je s komercijalizacijom sistema zdravstvene skrbi, prepuštanjem medicine tzv. tržišnim trendovima, tržištu, kapitalu i profitu, pri čemu se potpuno gubi iz vida socijalnu dimenziju medicine i ono što se danas smatra već zastarjelim pojmom, a to je "narodno zdravlje", kao što se gubi iz vida i pacijenta kao osobu.

Medikalizacija zdravlja

Naposljetku dolazim i do ključnog problema, a to je - medikalizacija zdravlja, odnosno tretiranje zdravlja, dobrobiti, tjelesnosti, egzistencije i života uopće kao bolesti ili kao potencijalne bolesti. Svi smo mi bolesnici dok nam se ne dokaže suprotno - to je poanta koncepta "medikalizacije zdravlja". Pojam zdravlja je, od strane moderne medicine, reduciran na izostanak bolesti: zdravlje se određuje prema bolesti, puka je negacija bolesti i ništa više. Kao što sugerira njemački filozof Hans-Georg Gadamer, dok su nekoć bolesti bile skrivene i zagonetne, danas možemo govoriti o - skrivenosti zdravlja. Sve znamo o bolestima, ali vrlo malo znamo, gotovo ništa, o samom zdravlju. Zdravlje je, dakako, kudikamo kompleksniji fenomen ljudskog bitka nego što je to "izostanak bolesti".

Pojam "medikalizacije zdravlja" dugujemo jednom, takoreći, "našijencu". Ivan Illich (rođen 1926. godine u Beču, od oca Hrvata, Bračanina, i majke sefardsko-židovskog porijekla, a preminuo 2002. u Bremenu) bio je katolički svećenik, teolog, filozof, povjesničar, mislitelj široke naobrazbe i još šireg područja interesa; oštar društveni i


Ivan Illich

illich.jpg illich.jpg

kulturni kritičar, pa i aktivist, koji je velikim dijelom života djelovao u Južnoj Americi, a u svojim djelima se bavio znanošću i tehnikom, medicinom, obrazovanjem, radom, energetikom i odnosom prema prirodnom okolišu, kao i religijom, rodno obilježenim odnosima, te ekonomijom, politikom i društvom općenito. Iako je, zbog svega toga, Illich bio i ostao referentnom točkom i inspiracijom mnogim emancipatorski nastrojenim mislećim ljudima, čini mi se da, u našim krajevima, on tavori na rubu teorijskog interesa, a i na rubu takozvane "opće kulture". U tom je smislu bio vrlo poticajan skup održan 6. prosinca 2012. na Medicinskom fakultetu u Rijeci, gdje je, pod naslovom "Medicina, društvo, čovjek", bilo riječi o živosti kritike Ivana Illicha deset godina nakon njegove smrti.

Možda je lakše živjeti bez tereta odgovornosti, ali za to se plaća visoka cijena: gubitak slobode

Jedna od najpoznatijih Illichevih knjiga, Medicinska Nemeza - objavljena 1975. godine  (našoj publici poznata u srpskom prijevodu iz 1976. i hrvatskom prijevodu iz 2010. godine) - donosi i obrazlaže smjelu tezu: "profesionalna medicinska praksa postala je glavnom prijetnjom zdravlju", a "medicinski sistem ozbiljno je počeo ugrožavati zdravlje". Illich želi reći da medicina više nije, kao što je to bila nekoć, samo pomoć u svladavanju bolesti te stjecanju i održavanju zdravlja, nego je potpuno ovladala ljudskim zdravljem i životom. Ona se nametnula kao neizbježan posrednik između pojedinca i njegova zdravlja i života, te je otuđila pojedinca od njegova vlastitog zdravlja i života. Zdravlje i život više ne postoje bez medicine. Osobno iskustvo vlastitoga bitka (tjelesnosti, zdravlja, života) ustupilo je mjesto medicinskoj dijagnozi, umjesto da se i cjelokupno vlastito stanje i zdravlje (kao tjelesno-duševno jedinstvo) osvještava multidimenzionalno od strane pojedinca, eventualno uz stručnu asistenciju, odnosno moderaciju liječnika, dakle, u dijalogu.

Dakako, ova situacija je, ne samo s obzirom na ono opće i apstraktno nego i s obzirom na ono sasvim konkretno, nezadovoljavajuća. Suvremena medicina je, prema Illichu, neučinkovita, jer ne samo da ne uspijeva ispuniti svoja obećanja o izlječivosti svih bolesti i maksimalnom produženju života, nego također proizvodi nove bolesti, što se naziva "jatrogenezom". Farmaceutska industrija i njezino permanentno korumpiranje medicine sasvim sigurno predstavljaju glavni motor ovog opasnog procesa.

Odgovornost pacijenata?

Kakva je pritom uloga pacijenata, odnosno ljudi koji se, radi brige oko očuvanja zdravlja ili pokušaja da povrate zdravlje, preobražavaju u pacijente i podvrgavaju se medicinskom sistemu? Mogu li oni postupati odgovorno s obzirom na zdravlje, kad to već, kako je rečeno, nije moguće liječnicima? Illich bi rekao da ne mogu. Štoviše, da ni ne trebaju! To je obrazložio u svome članku, u čijem naslovu se nalaze jedno pitanje i jedan odgovor: Zdravlje kao osobna odgovornost? Ne, hvala!.

Tu nas Illich suočava s nekoliko teško prihvatljivih stavova, ali i nuka na radikalno promišljanje. Na primjer: "Smatram da zdravlje i odgovornost pripadaju davno minuloj prošlosti i da (...) moramo odbaciti i jedno i drugo." Ili: "Odgovornost je sada iluzija. U takvom svijetu, 'biti zdrav' svodi se na kombinaciju uživanja u tehnikama, zaštite okoliša i prilagođavanja posljedicama tehnika, pri čemu su sve tri mogućnosti, nužno, privilegiji." Zato Illich kaže "ne" uvriježenom pojmu (i imperativu) zdravlja, i "ne" jednoj "etici odgovornosti za zdravlje", nasuprot čemu promovira drugačiji pogled na bolest i umiranje, kao "priliku za pronalaženje sebe" u svijetu otuđenja i manipulacije.

Naravno, nije lako iskočiti iz sistema koji nas sluđuje i prihvatiti Illichev stav. Sve i ako postanemo skeptični prema medicini, naći ćemo se u položaju koji dobro opisuje stara pjesma Eaglesa koja kaže: "You can check out any time you like, but you can never leave", "Možeš se odjaviti u svako doba, ali nikad ne možeš pobjeći". 

Illich svoju poslanicu protiv zdravlja i odgovornosti završava sljedećom konstatacijom i pozivom:

"Da, trpimo bol, obolijevamo, umiremo. Ali isto tako se i nadamo, smijemo, slavimo; poznajemo radost uzajamne brige; često nam uspijeva izliječiti se i oporaviti na različite načine. Ne moramo nastojati da izravnamo ljudsko iskustvo. Pozivam sve da prenesu pogled i svoje misli s brige o zdravstvenoj zaštiti na njegovanje umijeća življenja. A danas, s jednakom važnošću, na umijeće patnje, na umijeće umiranja."

Jedan od ključnih uzroka krize suvremene medicine tiče se same njezine biti. Radi se o zamagljivanju ili čak gubitku pojma zdravlja

Ivan Illich je to učinio u vlastitom životu, s vlastitim životom. Oboljevši od karcinoma, koji mu je stvorio gadnu izraslinu na licu, odbio je savjet liječnika da mu uklone tumor i podvrgnu ga odgovarajućim medicinskim postupcima, pošto su mu rekli da bi izgubio sposobnost govora, tako da je odlučio nositi se s tim, a jedino sredstvo koje je koristio bio je opijum. Nabavljao ga je ilegalno i pušio kako bi smanjio bolove.

Na Illichevu tragu, moglo bi se reći ovo: prije nego što se obratite svom liječniku ili ljekarniku, obratite se sebi i svom osjećaju sebstva, tjelesnosti i zdravlja; reflektirajte o sebi, svome životu, koji je određen prvenstveno tjelesnošću, kao i o tome što za vas jest i podrazumijeva zdravlje; ne koristite prečace, nego živite život kao krivudav put, e da biste živjeli jedini život koji je vrijedan tog imena, a to je život pod vidom autonomije i slobode.

U nastavku na to, mogli bismo dodati, doduše, manje radikalno nego što bi Illich zaključio: tek ako - nakon ove produbljene, ali lako dostupne autorefleksije - zaključite da vam treba pomoć, obratite se "ovlaštenoj osobi", stručnjaku, profesionalcu, liječniku, ali opet ne kao čarobnjaku ili distributeru čarobnih


Hipokrat

hipokrat.jpg hipokrat.jpg

farmaceutskih proizvoda, nego kao osobi čija znanja i sposobnosti mogu pomoći vama u vlastitom nošenju križa, ponekad lakšeg i lakše odbacivog, a ponekad uistinu teškog. U tom slučaju, koji treba smatrati krajnjim, obratite se liječniku, a ne ljekarniku. Ali oprez! Nemojte zaboraviti "aferu Hipokrat", jer možda je vaš liječnik zaboravio staroga Grka - Hipokrata.


* Objavljeno, u skraćenom obliku, 7. prosinca 2012. u emisiji Praskozor Trećeg programa Hrvatskog radija.

<
Vezane vijesti