Glumica Vesna Tominac Matačić 2014. godine u Teatru &TD postavila je sjajnu monodramu Ja koja imam nevinije ruke, inspiriranu životom i radom velike pjesnikinje Vesne Parun, koju je režirao Ivan Leo Lemo. Tominac Matačić svojim je glumačkim radom uglavnom vezana uz kazalište, a posljednjih godina vodi produkciju u svom Zagrebačkom glumačkom ateljeu.
Predstava Ja koja imam nevinije ruke ponovno će biti izvedena u Teatru &TD 13. ožujka u 20 sati.
Predstava Ja koja imam nevinije ruke s velikim uspjehom u Hrvatskoj i inozemstvu igra od 2014. godine, kada je premijerno izvedena 10. travnja, na rođendan Vesne Parun. Vratimo se na početak – kako se i kada u vama rodila ideja za ovu predstavu?
Na tekstu stoji datum iz 2010., još dok je Parun bila živa. Dakle, tada sam prionula. Čitajući njezinu Ne možete biti veći domoljub od onoga koji traži domovinu u ljudskoj dobroti gdje god ona bila. Ostavila nam je u amanet nepregledno, kapitalno djelo na razini svjetske književne klasike. Samo ne znam ima li u nas dovoljno dobra da bismo je smatrali svojomautobiografsku, prije svega, prozu, dojmio me se taj život posvećen umjetnosti. S druge strane i ta umjetnost u kojoj se tako otvoreno razotkriva jedan osebujan život. Imala sam osjećaj da me ti njezini dnevnički zapisi koje je godinama vrtjela u glavi zovu i da silno žele oživjeti na sceni.
"Znala sam da se on piše, taj moj dnevnik i da ću ga moći jednom zapanjena čitati ili slušati možda." Bit će da se radilo o svojevrsnom prepoznavanju. To je valjda uvijek tako. Dira vas ono u čemu se prepoznajete, a da ne morate toga biti ni svjesni.
Je li bilo teško ući u kožu Vesne Parun, i čemu vas je taj proces naučio? Drugim riječima, što vam je Parun dala, otkrila?
Nije bilo potrebe navlačiti tu kožu. Rekla bih da sam ostala u vlastitoj. To naprosto nije vrsta uloge koja bi zahtijevala to "presvlačenje kože", nismo odabrali takav koncept. Premda su neki Paruničini poznanici koji su gledali predstavu znali reći (pa i napisati) da sam joj pogodila karakter. Ali ja bih to radije pripisala magiji njezine poezije.
Sama Vesnina bit još je uvijek živa u tim stihovima. Moj glumački angažman svodi se na kreiranje adekvatne emocije, ali ne i karaktera. Poezija, koja predstavlja bitan dio ove predstave nas na to obvezuje. Svatko prema svom senzibilitetu ima pravo shvatiti je na svoj način, prisvojiti je, i pri tome ne može pogriješiti.Ta nonkonformistička pozicija beskompromisnog "tragača za Istinom" kako samu sebe naziva, svakako nosi i svoju cijenu. No, ona ju je svjesno plaćala. Uvijek na strani slabijeg, potlačenog, obespravljenog i poniženog - tko god on bio
Ono što sam dobila kroz ovaj rad nemjerljivo je. Jedan dug, plodan, kreativan proces kroz koji sam prolazila sa svojim autorskim timom a taj tim predvodili su redatelj Ivan Leo Lemo i producentica Tatjana Aćimović. Mnogo sam naučila i od njih. Čini mi se kao da sam s Lemom proživjela čitav jedan mali život. A zahvaljujući Tatjani Aćimović danas samostalno vodim produkciju svog privatnog kazališta, ZGA. Ona me je naučila, takoreći, "hodati".
A Vesna Parun? Njezina fanatična posvećenost Istini istinski me je obvezala. Taj rad bio je svojevrsna katarza. Tako je, na koncu, sa svakim kreativnim procesom. On vas neminovno mijenja. Rekla bih da mi je, između ostalog, dala i ponešto hrabrosti. Hvala joj na tome.
Ja koja imam nevinije ruke je monodrama, s minimalističkom scenografijom. Sama nosite čitavu predstavu. Kakav je osjećaj biti izložen na taj način?
Kao brodolomac. Imam osjećaj da sam sama na pučini i da ću se, ako me zapljusne malo jači val, utopiti, a nema nikog da mi pruži ruku. Što da vam lažem? No, čovjek se, kao i na sve, navikne na taj stres pa se ponaša kao da je to normalno.
Predstava preispituje odnos života i umjetnosti. Vesni Parun pisanje je bilo potrebno jednako kao i zrak koji je udisala, i svoj je život beskompromisno posvetila poeziji. Društvo u kojem živimo ne ohrabruje umjetnost kao poziv i životni izbor, jer se sve promatra kroz prizmu isplativosti i primjenjivosti na tržištu. Koliko je, u tom svjetlu, bitno Vesnino življenje umjetnosti? I kakva je cijena išla s time?
Mišljenja sam da pravoj umjetnosti uobičajeno i nije mjesto u mainstreamu. Ona je u svojoj suštini najčešće subverzivna jer teži Istini. A Istina se baš nikako ne uklapa u shemu opće prihvatljivih društvenih normi i Stvarala je u doba kad je pisanje poezije bio muški posao i od tuda taj simbol muškog kišobrana, "kišobrana lirike" kojim se često poigravala pa je i u našoj predstavi poslužio kao bitan rekvizit. No, budimo realni, njezina borba za "pravo glasa" u tom muškom svijetu, bila je i teža zbog činjenice da joj je poezija bila od većine njenih akademskih suvremenika boljakvalifikacija. Takvi ljudi kao Vesna Parun svugdje su u svom društvu smetnja, to je onaj faktor koji se ne može svesti ni na koju političku opciju, koji se kosi sa svakom ideologijom.
Hvala Bogu da postoje! Jer njihovi su glasovi nama svjetlo u tami. Mnogi od njih tek posthumno budu shvaćeni i prihvaćeni. Voljela bih da i Vesna Parun dobije svoje zasluženo priznanje koje je za života izostalo.
Parun je bila opsjednuta riječima, skupljala ih je i pristupala im patološki. U jednom dijelu predstave govori se o riječima koje su nastanile njeno djetinjstvo, teškim, grubim i zastrašujućim riječima, riječima koje su od samog početka djetetu označile što je život i što od života očekivati. A gdje su poljupci, gdje su zagrljaji?, pitate se u predstavi. Koliko je ta hladnoća odrastanja obilježila Parun i kako se odražavala kroz jezik?
Drago mi je da ste izdvojili taj trenutak u predstavi jer je zaista divna i tako dirljiva, u isto vrijeme snažna u svojoj okrutnosti i duhovita u lokalnosti, ta svojevrsna simfonija riječi koje nabraja sjećajući se svog djetinjstva. Nabrajajući te prve riječi "najgore, s predznakom horora", "uvećane i unakažene", ona izlaže svoje djetinjstvo kao u nekoj vrsti psihoanalitičke seanse kroz koju rasvjetljava sebe i svoju (zacrtanu) sudbinu.
Mnogi od nas su takvi, u vječnoj potrazi za ljubavlju i toplinom, neogrijani, nazaštićeni i trajno neutaživi. Traume u djetinjstvu nikome ne donose dobro, no ponekad se desi da iz tog blata ili unatoč njemu izraste divan cvijet. Mi smo dobili pjesnikinju koja nas je zadužila u zajedničkom nam materinjem jeziku i kojeg je svojim pisanjem oplemenila.Ljubav će u Paruničinom slučaju kao i u slučaju mnogih žena, a posebice izrazito patrijarhalnog okruženja kakvom je pripadala, postati svojevrsni usud, teret ili "križ" života jer ne može prestati voljeti čak ni kad je odbačena. Ona se manifestira u bezuvjetnoj predanosti, pokornosti, štoviše i svojevrsnom ropstvu
Poseban je bio i odnos Parun i njene majke Antice, o čemu svjedoče i Vesnine pjesme posvećene "onima koje su nas rodile". Kroz te pjesme Parun preispituje ulogu žene u društvu, teret koji majke nose i prenose svojoj (ženskoj) djeci, istražuje zatomljavanje ženske gladi i postavljanje romantične ljubavi kao prioriteta u ženskom svijetu. Kako ste pristupili tom odnosu unutar predstave, što nam o njemu možete reći?
To je vrlo kompleksna pjesma baš kao što je u svojoj suštini kompleksan i odnos majke i kćeri. Meni osobno jedna je od dražih. Majka svojom ljubavlju prenosi na kćer tu sposobnost bezuvjetnog voljenja, pokornost "bičevima ljubavi" koja nije adekvatna za ovaj svijet u kojem vlada hladnoća.
"One što su nas rodile nisu nam prijatelji.
Slomile su nas svojim suzama
koje se množe bez prestanka. Strahom
od samoće koja im se bliži.
I dobrotom u kojoj se zrcali
pokornost svim bičevima ljubavi
i zloći svijeta."
Ta ljubav koja teče i majčinim mlijekom postavlja se kao suština ženske prirode. U pjesmi Kose Mandaljene ona o ženi kaže: "...u njoj su duša i tijelo ljubav, a ljubav je od postanka žedna i neutažena..."
Ljubav će u Paruničinom slučaju kao i u slučaju mnogih žena, a posebice izrazito patrijarhalnog okruženja kakvom je pripadala, postati svojevrsni usud, teret ili "križ" života jer ne može prestati voljeti čak ni kad je odbačena. Ona se manifestira u bezuvjetnoj predanosti, pokornosti, štoviše i svojevrsnom ropstvu. A taj program kćeri nasljeđuju od svojih majki:
"U mojim je očima gorčina
obezumljenog mlijeka tvog
koje je teklo pred nogama vojnika
i pustolova."
No, s druge strane ona opet kaže: "Ropstvo je suština kozmosa. Jedino je u činu stvaranja bila sloboda. A to je značilo kreativnost, ljubav."
U procesu stvaranja, krila se dakle, nova vrsta ljubavi. Ili zapravo nema konačnog odgovora?
O ovim temama u Vesninom djelu moguće je lamentirati do beskonačnosti s raznih gledišta - od psihološkog, preko duhovnog pa do filozofskog. One neminovno otvaraju mnoga pitanja, ali mišljenja sam da ne treba Takvi ljudi kao Vesna Parun svugdje su u svom društvu smetnja, to je onaj faktor koji se ne može svesti ni na koju političku opciju, koji se kosi sa svakom ideologijomnužno težiti odgovoru, pogotovo ne nekom jednoznačnom koji bi eventualno zadovoljio program nečije društvene angažiranosti. Jedno od tih pitanja koja se nameću je i temeljno: što zapravo ljubav jest?
Vjerujem da i naša predstava potiče ljude da se pitaju, ostavlja im taj prostor slobode za vlastitu interpretaciju. To je možda razlog zašto neki dolaze gledati predstavu i više puta. Uloga majke Antice u predstavi je vrlo bitna jer ona predstavlja i jednu od glavnih osi oko koje se plete priča, ona ju je "odvikavala od laži," usmjerila prema poeziji, prenijela ljubav za francuski jezik, strast prema čitanju, itd. Dugo razdoblje Vesnina života majka predstavlja jedinu svijetlu točku bez koje se ne isplati ni živjeti. Njoj je posvetila neke od najdirljivijih pjesama i zapisa. Neke od njih morala sam, teška srca, štrihati jer nisu stali u predstavu koja je i ovako vrlo napučena tekstom.
Parun je živjela otpor prema nametnutome, prema institucijama, politikama, sistemima. Pokušala je za sebe stvoriti nešto poput slobode, u vlastitim terminima. Možemo li o tom otporu razgovarati i kroz prizmu ženskog iskustva? Naime, taj manjak lojalnosti autoritetima i sustavima proizlazi i iz činjenice da su od strane istih žene marginalizirane i podjarmljene, i toga je Parun bila svjesna.
Rekla bih da je živjela svoju istinsku slobodu, kao što i sama kaže, u vlastitoj kreativnosti. Pogledajte njezinDugo razdoblje Vesnina života majka predstavlja jedinu svijetlu točku bez koje se ne isplati ni živjeti. Njoj je posvetila neke od najdirljivijih pjesama i zapisa opus, od Zora i vihora preko Crne masline, maestralne poezije za djecu, dramskih djela, eseja, proze, pa sve do ubojite satire Kurcomlatića, i drugih. Radi se o nevjerojatnom rasponu žanrova i stilova. To zaista može samo istinski slobodan duh.
A kad ste u poziciji onoga koji govori Istinu onda ste u poziciji otpora. Ta nonkonformistička pozicija beskompromisnog "tragača za Istinom" kako samu sebe naziva, svakako nosi i svoju cijenu. No, ona ju je svjesno plaćala. Uvijek na strani slabijeg, potlačenog, obespravljenog i poniženog - tko god on bio.
Stvarala je u doba kad je pisanje poezije bio muški posao i od tuda taj simbol muškog kišobrana, "kišobrana lirike" kojim se često poigravala pa je i u našoj predstavi poslužio kao bitan rekvizit. No, budimo realni, njezina borba za "pravo glasa" u tom muškom svijetu, bila je i teža zbog činjenice da joj je poezija bila od većine njenih akademskih suvremenika bolja.
Parun je bila, kako sama reče, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Bila je majka pjesama, i onih četrdeset vreća u koje joj je u konačnici stao život. Voljela je i poznavala ljubav, a za svoju je domovinu proglasila da je "svuda gdje nađe mrvicu dobra u čovjeku". Što je, po vama, njena najveća ostavština hrvatskoj kulturi i društvu?
Njezina majčinska priroda očituje se u njezinoj brizi za slabije, u njezinom veličanstvenom opusu za djecu, u Rekla bih da je živjela svoju istinsku slobodu, kao što i sama kaže, u vlastitoj kreativnosti. Pogledajte njezin opus, od Zora i vihora preko Crne masline, maestralne poezije za djecu, dramskih djela, eseja, proze, pa sve do ubojite satire Kurcomlatićanjezinoj skrbi za životinje, a vrlo je očita u pjesmi Ti koja imaš nevinije ruke gdje žali za svojom djecom koju nikad neće moći imati, a priče koje je za njih davno pripremila ispričat će "malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi." Njezin žal zbog nemogućnosti ostvarenja biološkog majčinstva, drugim riječima zbog nesretnog gubitka plodnosti koji ju je odredio nerodiljom, snažno je obilježila i njezino stvaralaštvo kao i život. To je i centralna tema naše predstave.
Ne možete biti veći domoljub od onoga koji traži domovinu u ljudskoj dobroti gdje god ona bila. Ostavila nam je u amanet nepregledno, kapitalno djelo na razini svjetske književne klasike. Samo ne znam ima li u nas dovoljno dobra da bismo je smatrali svojom.